Sada je zapravo pitanje – mogu li Mate Rimac, a s njim i ostali hrvatski ”jednorozi”, postojeći i potencijalni, promijeniti Hrvatsku. Jer nije Rimac, čije uspjehe uvijek poprati i val ”mrzitelja” na društvenim mrežama, jedini koji Hrvatsku gura prema novim tehnologijama.
Uz njega tu je još barem vodnjanski Infobip braće Kutić, kao prvi hrvatski ”jednorog”, pa zagrebački Nanobit, koji su krajem prošle godine za otprilike milijardu kuna preuzeli Šveđani iz Stillfront grupe, jedne od vodećih gejmerskih korporacija, neizbježni Damir Sabol sa svojim Photomathom i Microblinkom, Viktor Marohnić i Luka Abrus sa zagrebačko-njujorškim projektom Five, Matija Kopić, slavonski tehnološki. guru koji je svjetsku slavu zaradio Farmeronom, aplikacijom za upravljanje farmama ”iz oblaka”, da bi karijeru nastavio razvojem Gideon Brothersa, nove kompanije za proizvodnju autonomnih inteligentnih transportnih robota…
Rimčev je fokus, međutim, na najpopularnijoj od svih industrija, automobilskoj, (statistike su jasne: da je država, autoindustrija bila bi četvrta najveća svjetska ekonomija), a njegova posvećenost razvoju baterije za automobil budućnosti u Hrvatskoj gotovo da nema točke za usporedbu. Ipak, Rimac nije sretan kada u njemu veliki svjetski poslovni mediji prepoznaju ”europskog Elona Muska”.
Njegov interes je sasvim drukčiji, pokušao je objasniti nedavno i Bloombergu, za razliku od široko disperziranog Muska, on (samo) proizvodi vrlo skupe superautomobile i velike proizvođače luksuznih automobila kao što su Aston Martin, Koenigsegg ili Porsche, koji je i dioničar njegove kompanije Rimac automobili, snabdijeva sustavima baterija i elektronike. I sve je to, barem naoko, dosad uspio raditi iz malog ruralnog naselja unutar zagrebačkog prstena, sve donedavno bez asistencije države, ali uz stalnu potragu za dobrim financijskim partnerima.
Čemu euforija?
Činjenica je da će vrlo malo Hrvata, možda još dugo nijedan, ikada u životu posjedovati bilo koje Rimčevo vozilo, osim možda bicikla. A i električnim biciklima koji stižu iz Rimčeva pogona Greyp Bikes cijena doseže do sedam i pol tisuća eura. Cijene Bugattijevih, ali i dosad proizvedenih Rimčevih modela automobila penju se na više milijuna eura, što znači da su namijenjeni sloju ljudi koji zasad ne živi u Hrvatskoj. Čemu onda euforija?
- Kada naše high-tech firme postaju jednorozi to predstavlja za nas ono što je svojevremeno za SAD bio let na Mjesec. Simbol da se može i u Hrvatskoj i da je STEM uzbudljiv i da nije za nekog drugog, kaže Blaženka Divjak, reformi obrazovnog sustava orijentirana bivša ministrica. U pravu je.
Hrvatska je i dosad imala automobilsku industriju s desetak tisuća zaposlenih – osim AD Plastika, važnog proizvođača autodijelova, tu je Lipik Glas koji se profilirao kao suradnik za visoko profilirane brandove poput Bentleya, Lamborghinija i Mc Larena. Tu je još i niz manje eksponiranih tvrtki čiji se proizvodi ugrađuju u automobile standardnih europskih proizvođača. S Rimcem, međutim, u Hrvatskoj je prvi puta sjedište globalno prepoznatog automobilskog branda (jer Rimac jest globalno prepoznat brand), a onda i središte razvoja automobilske kompanije koja je dolaskom Bugattija preuzela i dio europske tradicije proizvodnje ”automobila za elitu”.
To što će se Bugattijevi modeli sklapati negdje drugdje, u tom je kontekstu nevažno. Porsche svoje monovolumene sklapa u pogonu pored Bratislave, Mercedes gotovo cijeli svoj izvozni kontingent namijenjen američkom tržištu sklapa u Kini, britanski Jaguar već davno je u vlasništvu indijske korporacije Tata, dok je Volvo napravio poslovni iskorak kada su ga preuzeli Kinezi.
Pred Rimcem je sada lov na stručnjake, ne samo iz Hrvatske, a tu ulazimo u područje s kojim stižu i velike društvene promjene. U Kerestincu, malom naselju na rubu Svete Nedelje, koja je sama donedavno bila prepoznata kao malo obrtničko mjesto između Zagreba i Samobora i tek je ludom upornošću jednog od svojih gradonačelnika relativno nedavno (2006.) dobila status grada, kako bi se izborila za samostalnost u financiranju vlastitih škola, kako je to tada tumačio gradonačelnik, ali i za vlastitu poreznu politiku, uskoro će raditi oko tisuću inženjera pristiglih sa svih strana svijeta.
Pritom će u Rimčevom kampusu ukupno biti više od dvije tisuće zaposlenih. To znači da Kerestincu, koji još nije dosegao 1500 stanovnika, slijedi val nagle internacionalizacije kakvoj dosad nismo svjedočili u cijeloj državi. U Rimčevom i timu već danas rade ljudi 29 različitih nacionalnosti. Kako će izgledati Kerestinec 2030.? Kako će izgledati Hrvatska?
"Negdje na Zapadu"
Da se to događa ”negdje na Zapadu”, možda već i u Sloveniji, dobro plaćene inžinjere slijedila bi do Kerestinca vojska ugostitelja, a onda i niz kreativnih poduzetnika spremnih na brze promjene posla kako bi svojim klijentima pružili svaku, pa i najekstravagantniju uslugu. Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, Kerestinec, a s njime i Sveta Nedjelja, a posljedično i Zagreb i Samobor, zbog promjena koje stižu s novom generacijom biznisa, za nekoliko bi godina mogle odisati drukčijom atmosferom od današnje.
Dinamičnijom, raznolikijom i financijski težom od današnje. Rimac je u svojoj prezentaciji namijenjenoj Vladi bio suzdržaniji i prizemniji, ali ne bez hrabre vizije budućnosti koju politika, prepozna li potencijal nove tehno-generacije, ima priliku omogućiti građanima. Taj prvi kontakt Rimca i hrvatskih političara dogodio se 2019.u travnju, na jednoj od konferencija Jutarnjeg. Rimčev detaljno razrađen ekspoze ostavio je utisak.
Nedugo nakon toga uslijedio je prvi susret s premijerom. Dalje su se događaji nizali relativno brzo – izabrano je zemljište za kampus, dozvole su stigle po kratkom postupku, Rimac Automobili uključeni su u državni Fond za oporavak… Čak je i spori MORH promijenio svoje planove za Kerestinec gdje je vojska namjeravala graditi tvornicu. Ukratko, prije nego što se išta dogodilo odjednom smo dobili priliku vidjeti da postoji vizija neke nove Hrvatske. Doduše zasad samo na ”projektu Rimac”, jer ostali su startupi uglavnom ostali po strani, uglavnom bez odjeka na druge segmente državne uprave.
Što je to, dakle, Rimac rekao, a da je državni vrh uspio probuditi iz pandemijom pojačane letargije.
Rekao je da bi, razvijemo li je u Hrvatskoj, automobilska industrija mogla BDP po stanovniku podići za 300 do 700 eura, ”što bi (u trenutku prezentacije), hrvatsku ekonomiju odmah podiglo na razinu Mađarske”.
Usporedio je Hrvatsku s korejskim automobilskim konglomeratom Hyundai, u usporedbi koja hrvatsku državu učinila ekonomski patuljastom. Statistika je bila porazna: četiri i pol milijuna stanovnika Hrvatske godinu dana stvara BDP od 60 milijardi dolara i prihod po stanovniku od 14.000 dolara. Istovremeno Hyundaijevih 262 tisuće radnika, donosi korporaciji prihod od 217 milijardi dolara, 828 tisuća po zaposlenom.
Dodatak koji je možda jače odjeknuo sa zadrškom, kada je počelo vrijeme pandemije: razvoj automobilske industrije mogao bi Hrvatskoj pomoći u smanjivanju ovisnosti o turističkoj industriji. Razvojem druge jake industrije, turizam bi, ne računamo li poslovni segment, dobio mjesto koje mu u razvijenom društvu pripada. Kao točka relaksacije za one koji tijekom godine zarađuju, bio bi i dalje važan segment ekonomije, ali s manjim udjelom u BDP-u.
Na izvoz usmjerena razvijena automobilska industrija usmjerena prema standardnom potrošaču, mogla bi pomoći i u smanjenju hrvatskog izvoznog deficita. Hrvatska je dosad propustila sve prilike koje su se u autoindustriji pružile zemljama srednje i istočne Europe. Samo dijelom to je zato što je u drugim zemljama, poput Mađarske, Češke i Slovačke postojala tradicija proizvodnje vozila.
Automobilska industrija, pogotovo privučemo li u Hrvatsku masovne proizvođače, mogla bi otvoriti 26 - 48 tisuća dosad nepostojećih radnih mjesta. Već su Rimac automobili, iako rade isključivo ”proizvod za bogate” u deset godina izrasli od trojce u brze automobile zaljubljenih prijatelja u garaži u kompaniju s tisuću zaposlenih.
Nimalo nevažno: radnici u automobilskoj industriji u prosjeku imaju 2.400 eura veću plaću od zaposlenih u hrvatskoj prerađivačkoj industriji. Novi radnici u proizvodnji mogli bi naći posao u automobilskoj industriji, umjesto u tradicionalnim, a zamirućim prerađivačkim pogonima. Na temelju dostupne Porscheove i Volkswagenove statistike Rimčevi analitičari izračunali su kako godišnje putem poreza i doprinosa automobilska industrija u Slovačkoj sudjeluje u prihodima proračuna iznosom koji je jednak trošku izgradnje 53 nove škole u Hrvatskoj, dovoljno velik da se izgradi jedan i pol Pelješki most.
Svemu tome, naravno, treba pridružiti i učinak marketinga koji bi, temeljen na pričama o poslovnom uspjehu, u slučaju da Hrvatska postane prepoznata po snažnom međunarodnom brandu visoke tehnologije mogao stvoriti percepciju o državi koja je hub za talente i inovacije te omogućuje ekonomski prosperitet.
U tu svrhu Rimac je Vladi predložio i niz mjera koje bi, provedu li se, mogle privući i zadržati tvrtke i talente vođene inovacijama te razviti automobilski ekosustav.
Ključ je u podizanju razine obrazovanja, mantra je koju slušamo od prvog dana hrvatske samostalnosti. ”Obučite visokokvalificirane domaće inženjere i stvorite Hrvatsku koja će biti dobro mjesto za život kvalificiranih radnika”, poručuje i Rimac državi. Dosadašnji uspjesi tehnoloških startupa već su, zahvaljujući u velikoj mjeri solidno ustrojenom zagrebačkom FER-u (Fakultet elektrotehnike i računarstva), pokazali što može obrazovni sustav kada je usmjeren prema razvoju lokalnih istraživačkih sposobnosti. Sada je na regulatoru da omogući i podrži nastanak i razvoj inovativnih tvrtki. Isto to, samo malo drukčije rečeno, čuli smo i od lidera drugih uspješnih startupa – Infobipa, Microblinka, Fivea…
Popularnost određenih studija pokazatelj je razvijenosti društva, ali i solidan psihološki profil generacije u određenom trenutku. U prvoj postkriznoj godini, 2016. najpopularniji je u Hrvatskoj, prema podacima Agencije za znanost i visoko obrazovanje, bio studij za izobrazbu trenera na Kineziološkom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, što je prilično jasan pokazatelj pesimizma u naciji koja je izgubila perspektivu. Kineziologe su na ljestvici slijedili studiji fizioterapije i logopedije. Ovogodišnja matura pokazuje iskorak.
Logopedija je na prvom mjestu, ali slijede psiholozi (to može sugerirati da je nacija u problemu, ali i da su marketinške agencija pojačale ritam zapošljavanja), pa stomatolozi (želja za dobrom zaradom), ali i molekularna biologija zagrebačkog PMF-a, kao logičan izbor u vrijeme pandemije i potrage za novim cjepivom. S druge strane, upisi u srednje škole već pokazuju novi zaokret – pet zagrebačkih gimnazija koje su stekle reputaciju da najbolje pripremaju one koji razmišljaju o karijeri u prirodnim znanostima, tehnologiji, strojarstvu i matematici (STEM), zbog pritiska kandidata vjerojatno će biti prisiljene uvesti prijemne ispite.
Blaženka Divjak, koja je danas opet profesorica na Fakultetu organizacije i informatike, takav zaokret smatra očekivanim. Uspjeh naših inovativnih industrija sigurno će podići interese za studije informatike, računarstva, ali i matematike i STEM-a općenito”, kaže.
Za većinu tih studija (FER, Fakultet organizacije i informatike, Strojarstvo i brodogradnju…) dobar je interes i sada. Za budućnost je ključno uvoditi suradnju studija s industrijom, preko obavezne studentske prakse ili putem zajedničkih projekata i gostujućih nastavnika koji dolaze iz high-tech industrija, zaključuje. Ukazuje i na sve veći problem regrutiranja izvrsnih studenata za ostanak na fakultetu, jer ”za informatičare je plaća u industriji u startu dvostruko veća nego na fakultetu”.
U Institutu za društvena istraživanja godinama prate što djeca i mladi ljudi žele vezano uz svoja obrazovne i profesionalne puteve i također su zamijetili promjenu. Trenutna situacija, kaže Boris Jokić, znanstveni suradnik Instituta, a svojedobno popularni koordinator zaustavljene, pa izmijenjene reforme obrazovnog kurikula, ukazuje da su među četrnaestogodišnjacima najpoželjnije karijere vezane uz biomedicinu i zdravstvo te računarstvo i informacijsko komunikacijske tehnologije.
Prepreku pozitivnom razvoju obrazovanja Jokić vidi u potpunoj nezainteresiranosti politike. S dobrim sustavom, kaže, Rimac Automobili više bi bili pravilo nego iznimka. Za to postoje preduvjeti, ali da bi se ostvarili potrebno je radikalno promijeniti način razmišljanja o odgoju i obrazovanju te posebice način upravljanja obrazovnim sustavom.
Mate Rimac u međuvremenu je od jednog kupca dobio ponudu da s njim otputuje na Mjesec. Odbio je. Na Zemlji, kaže, danas za njega ima dovoljno posla.