“Zamislite kada bismo mi prozivali Tomislava Žigmanova ovdje svaki dan s pitanjem je li on ‘Za dom spremni’ ili nije za to, podupire li one majice na kojima piše ‘Ostaše U Hrvatskoj’ ili podržava li prodaju knjiga Ante Pavelića na najvećoj manifestaciji u povodu proslave Oluje? Mi to nikada ne bismo pitali gospodina Žigmanova. Mi hoćemo da se svi Hrvati u Srbiji osjećaju dobro i da ne budu u poziciji u kojoj su Srbi u Hrvatskoj”, izjavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govoreći o Oluji.
Međutim, stvari su kudikamo drukčije iz perspektive Žigmanova, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnika u Skupštini Srbije, koji upozorava da se u Srbiji zbog Oluje ponovno rasplamsalo snažno antihrvatsko raspoloženje koje je među tamošnje Hrvate, koji su također bili nevine žrtve rata, unijelo uznemirenost i povlačenje iz javnog života. Slične ocjene ponovio je u razgovoru za Jutarnji list.
Kako je biti Hrvat u Srbiji u vrijeme obljetnice Oluje?
- Već sam nekoliko puta rekao da je u Srbiji u to vrijeme teško biti Hrvat iz jednostavnoga razloga što u javnosti dominira narativ s ekstremno negativnim označiteljima kako spram Hrvatske tako i spram Hrvata. Ovo je osobito osnaženo u posljednjih nekoliko godina kada se 4. kolovoza u Srbiji i službeno obilježava Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe.
Ove godine bili smo svjedoci jednog nesvakidašnje unisonog i snažnog antihrvatskog raspoloženja, koje je dolazilo i od najviših predstavnika vlasti, kako se odavno ovdje u toj količini i na taj način nije dogodilo. U takvom društvenom ambijentu razumljivo je da se kod Hrvata u Srbiji oživljavaju nekadašnji strahovi.
Za razliku od vas, Aleksandar Vučić tvrdi da Srbija štiti prava Hrvata, vi nerijetko ističete da Hrvatima nije lako. Koji su problemi?
- Najveći problem je isključenost iz procesa donošenja odluka, to jest neriješeno pitanje demokratske participacije nacionalnih manjina u srbijanskom političkom sustavu. Hrvati u Vojvodini danas ne odlučuju ni o jednom pitanju, pa čak niti o onima koja se njih neposredno tiču. Postoji i problem visoke podzastupljenosti Hrvata u javnom sektoru, nerazvijenosti komunalne infrastrukture u naseljima s pretežitim hrvatskim stanovništvom, negativne posljedice privatizacije po Hrvate i ekonomska osiromašenost i neimanje prostora za rad hrvatskih kulturnih udruga.
Nakon susreta s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović u veljači ove godine dio spomenutih problema počeo se rješavati, ostvarena je izravna komunikacija s predsjednikom Vučićem, postajemo objekti politika pozitivnih priznanja, što je probudilo nade da će naša integracija u srbijansko društvo i ostvarenje ravnopravnosti biti i ostvarivi ciljevi. A to će biti kada se izgradi politički sustav u Srbiji koji će biti inkluzivan spram prava i interesa Hrvata.
Ali i premijerka Ana Brnabić izjavljuje da je njezin djed bio Hrvat?
- Pa što?! Kakve te veze ima s problemima koje sam navodio? Hoće li ona reći da se nacionalno izjašnjava Hrvaticom? Što to vrijedi Hrvatima u Subotici, gdje živi najveći postotak Hrvata, a među više od 200 imenovanih i izabranih osoba u nadležnosti lokalne samouprave tek su tri predstavnika Hrvata?
Kada ste vi čuli od nje neku etnički senzitivnu izjavu kada je riječ o manjinama, osim da je Srbija “šampion u poštovanju ljudskih i manjinskih prava”?! Zamislite to kaže premijerka države koja in continuum dobiva negativne ocjene od Europske komisije o vladavini prava. Što nije komentirala činjenicu koliko je bilo građana srpske nacionalnosti u Vladi Republike Hrvatske kada je predsjednik bio Zoran Milanović?
Povezuje li se u Srbiji još uvijek Hrvate s ustaštvom?
- Postoje takvi trendovi i oni su osnaženi u posljednjih nekoliko godina. To, hvala bogu, ne dolazi iz mainstreama srbijanske politike, ali je itekako prisutno na političkoj desnici, društvenim mrežama i pojedinim tabloidima. Istina, ustaštvo povezano s hrvatstvom aktualizira se s obzirom na neke događaje, kao što je već spomenuta Oluja, zatim 10. travnja, Jasenovac, Stepinac, kada i predstavnici vlasti češće i lakše govore o ustaštvu kao sastavnici hrvatstva. Dosta toga, da bi se dalo lako podnijeti.
Ima li u srpskoj politici važnijih stranaka koje bi vodile drukčiju politiku?
- Ima, naravno, no one danas nisu “važnije stranke”.
Ne bojite li se da i vas proglase izdajicom?
- Po javno iznesenom stajalištu dopredsjednice Narodne skupštine Republike Srbije Vjericom Radetom, vi ovaj razgovor vodite s “ustašom koji kao narodni poslanik sjedi i donosi zakone u Srbiji”. To nitko od predstavnika vlasti u Srbiji nije ni osudio, a kamoli da je po službenoj dužnosti reagiralo tužiteljstvo. Isto je bilo kada je osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj rekao da će “intenzivirati činjenje ratnih zločina”, a da će početi od Nenada Čanka i mene. Može li više od toga biti rečeno za izdajicu?
Bunjevci tvrde da ih prisiljavate da se izjasne kao Hrvati. Je li iza toga Vučićeva vlast?
- To je, da prostite, političko laprdanje relikata Miloševićeve politike podjele ovdašnjih Hrvata po subetničkim osnovama, koje je još uvijek živo, zahvaljujući kontinuiranom uplivu države u ovaj identitetski spor. Ali, ono što je nepobitno jest da se 80% Bunjevaca u Bačkoj izjašnjava Hrvatima i da su najveće osobnosti u povijesti i sadašnjosti Bunjevaca bili Hrvati - od Ivana Antunovića i Antuna Gustava Matoša, preko Gaje Alage, Mirka Vidakovića, braće Škrabalo, do Tome Vereša, Petka Vojnića Purčara, Vojislava Sekelja ili Ivana Balaževića. I sâm sam, na koncu, bunjevački Hrvat.