Koncept nestranačkih kandidata već je toliko puta krahirao u praksi, sjetimo se samo zadnjih imena, Tima Oreškovića ili Mislava Kolakušića.
U teoriji uvijek zvuči lijepo, naprednjački i ispravno. Kao: dosta je duopola starih užeglih stranaka, dosta je politikantstva i strančarenja, stop klijentelizmu, došlo je napokon vrijeme za nekoga neuvezanog, stručnog, neopterećenog stranačkim kvotama i obavezama, nekoga tko će se sav posvetiti javnom poslu, s najvećom savješću i bez ikakvih obzira prema strukturama koje bi mu eventualno radile kakve spletke i zapreke.
Onda postoji i podvrsta nestranačkih kandidata, a to su takozvani nadstranački kandidati. Radi se o takvima koji svoj prostor u politici i javnosti probijaju napadnim naglašavanjem potrebe, ustvari nužnosti zajedništva. Zajedničari kao glavni narativ imaju brisanje granica između stranaka, naročito između dvije glavne, i hinjenjem bezgranične, pomalo opsesivne uključivosti, ali sad prema kriterijima znanja, stručnosti i sposobnosti, a ne više pripadnosti ili podobnosti.
Opet je načelno sve privlačno i za svaku pohvalu. Tko bi u startu odbio ultimativnog nestranačkog zajedničara; pa konačno netko tko želi razdrmati sistem, pustiti zraka u ustajalo društvo, uvesti u sve sfere mjerljive kriterije, povećati stupanj poštenja u javnim poslovima i pokrenuti društvo prema bržem razvoju, napredovanju i gospodarskom rastu.
Mali je paradoks kad se nestranački nadstranački zajedničari javljaju da bi taj loš, zastarjeli, neefikasan, uvezan sistem htjeli demontirati tako da ih baš iz tog sistema nominiraju, lansiraju i bezrezervno podrže. Nešto poput: dajte me pogurajte i držite mi leđa da vas sve rasturim i rastjeram.
Tako je bilo s Oreškovićem, a tako je nekako bilo zamišljeno i s nesuđenim kandidatom prvo za premijera pa sad i za gradonačelnika Zagreba Damirom Vanđelićem.
"Bio je na tržištu", jedino je što nam je ponudio Andrej Plenković kao objašnjenje za to kako se ovaj menadžer, strojarski inženjer i nositelj spomenice Domovinskog rata uopće našao kao bogomdan kvisko za sve najlukrativnije političke funkcije u zemlji. Tko ga je bio za ruku doveo prvo Kolindi Grabar-Kitarović, a tko ga je sad pripustio u vidokrug Plenkoviću.
Kako se točno dogodi da nekom političkom mastodontu kakav je HDZ - bez potrebe da ovdje tu stranku po tko zna koji put kvalitativno razlažemo - dovedu jednog politički i za opću javnost potpuno neistraženog i neprovjerenog kandidata i serviraju ga kao nekoga tko je upravo idealan za što god bude važno trebalo u jednom duljem razdoblju (od parlamentarne krize 2015. do lokalnih izbora 2021.).
Kako se točno organizira, i tko to čini, da taj spasonosni netko postane (i šest godina ostane!) baš čovjek bez ikakvog stvarnog političkog iskustva, bez ijednog realiziranog političkog duela, bez prepoznatljivog javnog rezultata kojim bi se naročito isticao, bez ijedne ankete koja bi sugerirala njegovu popularnost, bez političkog alura, sa suženim komunikacijskim kapacitetima, čak - a to u politici nije nevažno - strašno demodirane pojave, kao netko ispao iz Boljeg života s kraja osamdesetih.
Doista, može li se toliko odskočiti i tako dugo poživjeti u orbiti virtualne političke važnosti ako si zaista neuvezan, sasvim neovisan, ako nemaš nikakve veze s tim strankama, ma niti s dijelovima stranaka, ako nemaš nikakve dogovore, nikakve obveze, ako su jedina očekivanja koja postoje u vezi s tobom - ona koja imaju zainteresirani građani koji bi za tebe trebali glasati.
Na žalost, ili na sreću, ne postoje "nadstranački kandidati" koji žele i čekaju stranačke nominacije. Uvijek se tu radi o trojanskim pojavama i uvijek se to prije ili kasnije pokaže. Vanđelić nije figurirao kao kandidat prvenstveno zbog svoje karijere ili svog imena, nego zato što su ga pripremale i podgrijavale skupine koje bi od njegove kandidature ili njegova instaliranja imale koristi i interesa. To je toliko jasno.
E sad, nejasno je u kojoj je mjeri Plenković u tome sudjelovao ili u kojoj je mjeri toga bio osobno svjestan. Jer očito je da se u igri s Vanđelićem premijer i predsjednik HDZ-a i te kako opekao. Štoviše, s operacijom Vanđelić HDZ je ustvari dvaput izgubio predstojeće izbore u Zagrebu. Jednom sad kad je "velika stranka" dobila košaricu od u suštini anonimnog političara. A drugi put će to biti u svibnju do kad nije realno da će HDZ pronaći kandidata s bilo kakvim izgledima.
I nešto još puno gore od toga. Premijer kaže da je posebno iritiran kad mu se predbacuje kako želi pomoći Bandiću. Potraga za kandidatom jačim od Margarete Mađerić i sličnih koji su prije "izazivali" Bandića trebala je Plenkovićevu HDZ-u poslužiti upravo kao argument da ovaj put ne idu asistirati zagrebačkom gradonačelniku, barem ne na tako očit, vulgaran način kao toliko puta ranije. A što mu se naprotiv dogodilo? To da taj njegov (ili nije njegov?) kandidat odustaje baš s tvrdnjama kako mu se nije dopustilo da zauzme beskompromisno oporbeni stav prema Bandiću. Dakle, ako je Plenković trebao uložiti enorman trud da uvjeri javnost kako HDZ ovaj put zbilja želi pobijediti Bandića, nakon epizode s Vanđelićem on bi taj napor trebao udvostručiti.
To je naravno nemoguće. S Vanđelićem - premda to nije javno kulminiralo ni približno efektno kao onda s filmskim protjerivanjem ministara iz Vlade - Plenkoviću se opet na neki način dogodio "slučaj Most". Prigrljeno strano tijelo s nejasnim, prikrivenim namjerama. Koketiranje s Vanđelićem nije učinilo zagrebački HDZ jačim u osvit izbora, nego ga je naprotiv oslabilo. Kome to može najviše odgovarati i tko bi ovakav rasplet idealno zamislio?