StoryEditor
CRVENI DOLAZE (4.)

KAKO JE JUGOSLAVIJA NAKON OKTOBARSKE REVOLUCIJE POSTALA UTOČIŠTE RUSKE ELITE U Hrvatskoj su ostvarili snažan utjecaj, a onda je uslijedila tragedija

Pjotr Nikolajevič, barun Vrangel (desno)
 Getty

“Samo nam je Kraljevina SHS pružila ruku pomoći. Sve ostale velike države s kojima je Rusija prolila rijeke krvi u različitim ratovima, požurile su priznati vlast crvenih nasilnika”, znakovito je u intervjuu iz 1926. govorio general Pjotr Vrangel, posljednji zapovjednik bjelogardejaca i nesumnjivo najpoznatiji ruski emigrant u državi koja se poslije zvala Jugoslavija. Malo je poznato da se nakon Oktobarske revolucije, u bijegu pred boljševicima, u Kraljevinu SHS uselilo približno 40 tisuća Rusa, od crkvenog i vojnog vodstva, intelektualaca do kozaka koji nisu pristali živjeti u gradovima, nego su u Vojvodini osnivali vlastita sela.

Rusija je bila prva velika sila koja je priznala Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca koja je zauzvrat, nakon što su pobijedili komunisti, pristala primiti veći kontingent ruskih izbjeglica, uglavnom pripadnika inteligencije, Bijele garde i njihovih obitelji, koji su se iskrcavali u Bakru, Boki kotorskoj i Dubrovniku.

O strukturi ruskih emigranata govore podaci koje je objavio Nikolaj Stepanov, povjesničar Državnog sveučilišta u Nižnjem Novgorodu. Stepanov je u arhivima došao do podatka kako je samo na jednom od brodova koji su uplovili u Boku doputovalo 30 generala, profesora i doktora te da je sredinom 20-ih godina čak 28 ruskih profesora preuzelo katedre na fakultetima u Beogradu, Zagrebu i još nekim gradovima. Prema dostupnim informacijama, više od polovine pridošlih Rusa bili su vojna lica i državni službenici, oko 30 posto ih je radilo u privredi, a 14 posto bili su profesori ili učitelji, liječnici, pisci, pravoslavni svećenici, umjetnici, uz pet posto administrativnog kadra koje je radilo u carističkoj Rusiji.

Bijela emigracija bila je natprosječno obrazovana jer je 13 posto useljenika u Kraljevinu SHS imalo visoku stručnu spremu, a gotovo dvije trećine završenu gimnaziju ili neki oblik srednje škole. Za usporedbu, na kraju Prvoga svjetskog rata bilo je nepismeno više od polovice stanovništva dotadašnje Kraljevine Srbije.

A upravo se najveći dio izbjeglica koji su se slili u Kraljevinu SHS odlučio nastaniti u istočnim, pretežno srpskim krajevima, iako su neki naselili i prostore Bosne, Hrvatsku i Crnu Goru, a dio ruskih vojnika unovačen je u postrojbe Srpske granične straže.

Njihov vođa Pjotr Vrangel se 1922. doselio u Sremske Karlovce. S njim je stigla ondašnja ruska antikomunistička društvena elita, između ostalih Mihail Vladimirovič Rodzjanko, prije bijega predsjednik državne Dume, cjelokupni sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve u dijaspori s mitropolitom Antonijem na čelu, general Mihail Aleksejev, načelnik Stožera Ruske armije, ruski akademici, na stotine znanstvenika, umjetnika, liječnika, inženjera i časnika. U skupini koja se doselila 1922. bio je i Nikolaj Petrovič Krasnov koji je projektirao zdanja vlade Srbije, Ministarstva vanjskih poslova, Kraljevski dvor na Dedinju te niz stambenih zgrada.

Krasnov je prije bijega pred crvenima projektirao Livadijski dvorac koji spada među najraskošnije rezidencije Krima. To je posljednja zgrada koja je u Ruskom Carstvu podignuta za carsku obitelj, a u povijesti je zabilježena kao sjedište Jaltske konferencije 1945. kada su Staljin, Roosevelt i Churchill dogovorili poslijeratnu podjelu interesnih sfera u Europi i Aziji.

S bjelogardejcima je u Srbiju došlo i 16 sveučilišnih profesora medicine, a jedan od njih, Aleksandar Ignjatovski, poslije je bio među osnivačima Medicinskog fakulteta u Beogradu.

U Beogradu je pokopan Pjotr Vrangel, poznat i kao Crni barun te posljednji zapovjednik bjelogardejaca. To je učinjeno po generalovoj želji “na komadu ruske zemlje” kako je sam govorio. Vrangel se 1918. priključio antiboljševičkoj Dobrovoljačkoj armiji, sa stožerom u Jekaterinodaru, gdje je zapovijedao Prvom konjičkom divizijom i zbog uspješno vođenih ratnih operacija bio promaknut u čin general-potpukovnika, a njegova je divizija prerasla u korpus. Kao agresivni zapovjednik postigao je velik broj pobjeda na Sjevernom Kavkazu. U travnju 1920. preuzeo je dužnost vrhovnog zapovjednika snaga “bijelih” na Krimu, ali njegove je trupe uskoro pregazila Crvena armija i Vrangel je organizirao masovnu evakuaciju oko 150.000 protivnika komunista, od kojih je dio završio u Kraljevini SHS.

On je sa svojim stožerom otputovao preko Tunisa u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je postao vođa svih ruskih izbjeglica, zahvaljujući reputaciji najuglednijeg od svih “bijelih” emigranata u izgnanstvu. Godine 1924. osnovao je Ruski općevojni savez, organizaciju koja se borila za očuvanje jedinstva svih bjelogardejaca, a 1927. se nastanio u Bruxellesu gdje je umro već iduće godine. Prvobitno je pokopan u Belgiji, ali je u skladu sa svojim posljednjim željama 6. listopada 1929. ponovno pokopan u Beogradu, u ruskoj crkvi Svete Trojice na Tašmajdanu.

Usto, ruski su emigranti u Beogradu osnovali svoju Rusku zagraničnu crkvu koju su smatrali jedinom pravom ruskom Crkvom. Formirana je 1921. godine u Sremskim Karlovcima gdje je pod vodstvom mitropolita Antonija Hrapovickog održan prvi veliki sabor RPZC-a.

Kralj Aleksandar je dio ruskih emigranata uključio u sastav vojske Kraljevine SHS, odnosno poslije Kraljevine Jugoslavije, i to kao posebne ruske formacije. Dobro je došlo i doseljavanje gotovo 5000 Kozaka, od kojih 3000 iz oblasti Kubana, koji se u skladu s vlastitom tradicijom nisu željeli naseliti u gradovima, nego su osnivali za njih uobičajene kozačke stanice. Kao iskusne borce, vlasti su ih angažirale za čuvanje granica s Mađarskom i Albanijom gdje je djelovala Kozačka konjička divizija. Tako je u prosincu 1924. godine skupina od 108 kijevskih husara, na čelu s pukovnikom Miklaševskim, a po zadatku kralja Aleksandra, pod borbom ušla u Albaniju. Pomogli su da se izvrši državni prevrat i ustoliči mladi kralj Ahmed Zogu te su sve do 1939. bili u službi albanskog kralja.

Ustvari, većina emigranata u Kraljevinu SHS stizala je preko hrvatskih i crnogorskih luka, a neki su se tu i zadržali. Već 1919. su se ruski izbjeglice, koji napuštaju Odesu “s urednim putnim ispravama i znatnim novčanim sredstvima”, nastanili u Dubrovniku, u kojem je postojala pravoslavna crkva sagrađena 1877. “u srpsko-bizantskom stilu”. Prema službenim izvještajima, kroz jadranske luke Meljine, Gruž i Bakar prošlo je tada 20.000 izbjeglica. U Gružu se usidrio parobrod Szeged te je u Dubrovniku službeno registrirano 2563 izbjeglica, a u gradu su se, nakon karantene, zadržale 783 osobe koje su potom upućene uglavnom u Banat. Godine 1921. stigao je novi kontingent Ruske armije pod generalom Vrangelom, nakon što su privremeno bili stacionirani u logorima u Turskoj i Grčkoj. Službenim dogovorom s Vrangelom čak 4500 pristiglih ruskih vojnika služilo je potom kao jednogodišnja pogranična straža na otoku Lokrumu.

“Bijeli” emigranti u Dubrovniku su osnovali kazalište koje je prikazivalo komade ruskih pisaca, a na književnim su večerima čitana djela ruskih pisaca. Osnovana je i knjižnica u koju su svi emigranti predali svoje knjige i koja je tada imala oko 3000 knjiga. Postojale su i menza, zubarska radionica za Ruse i Ruska crkva u kojoj je bibliotekar Černikin vodio crkveni zbor. Bogati trgovac s juga Rusije, Cimdin, sagradio je raskošnu vilu Šeherezadu u istočnjačkom stilu, s plavom kupolom, koja sada dominira panoramom Ploča i jedna je od najprepoznatljivijih građevina u gradu.

Rusi su predstavljali važne zajednice i u drugim hrvatskim mjestima. U Crikvenici je sagrađena ruska pravoslavna crkva u kojoj je ruski svećenik služio liturgiju za pravoslavne emigrante iz Rusije kojih je, prema popisu iz 1921., u tome gradu bilo 306 ili petina tadašnjeg stanovništva.

Jedna od najvećih ruskih zajednica nalazila se u Zagrebu gdje je živjelo više od dvije tisuće članova. Neki od njih postali su dio intelektualne elite Zagreba, primjerice Ivan Plotnikov, prvi profesor fizike i fizikalne kemije na kemijsko-tehnološkom odjelu Više tehničke škole u Zagrebu. Plotnikov se u Rusiji proslavio kada je stvorio prvi fotokemijski laboratorij. Taj talentirani profesor Sveučilišta u Moskvi preselio se u Zagreb 1920. godine. Boris Apsen bio je vrhunski matematičar. U dubrovačku luku došao je 1921. godine te se sa suprugom Jekaterinom Fjodorovnom smjestio na otoku Zlarinu gdje je njegova supruga radila kao liječnica.

Poslije su se preselili u Zagreb gdje je Apsen 1942. doktorirao i postao prvi doktor geodetskih znanosti na zagrebačkom sveučilištu te počeo predavati matematiku na Tehničkom fakultetu. Sergej Saltikov bio je doktor i sveučilišni profesor koji je radio u institutima u Zürichu, Marburgu, Pragu i Parizu, a 1922. godine prihvatio je poziv Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da kao izvanredni profesor preuzme rukovodstvo Patološkog anatomskog instituta. Margarita Froman, poznata balerina koja je završila kazališnu baletnu školu u Moskvi i bila solistica kazališta Boljšoj, 1931. godine postavila je koreografiju za prvu verziju najpoznatijega hrvatskog baleta “Đavo u selu” Frana Lhotke. Osim koreografijom, od 1930-ih sve se više bavila opernom režijom te je na scenu zagrebačkog HNK postavila oko 30 opera i opereta.

Kemičar Eugen Cerkovnikov utemeljio je Zavod za organsku kemiju i biokemiju, dok je epidemiolog Černozubov Niktopolion bio voditelj epidemiološkog odsjeka u Higijenskom zavodu sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu. Filmski snimatelj i animator Sergij Tagatz smatra se začetnikom hrvatske animacije, a Žorž Skrigin etablirao se kao profesionalni baletan, snimatelj i redatelj.

Prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS, 1921. zabilježeno je 2636 Rusa i na području današnje Bosne i Hercegovine. Većina njih bila je visokoobrazovana i radili su na fakultetima, u školama i kulturnim institucijama, a manji se broj zaposlio u poljoprivredi i industriji, tako da je u pilani u Zavidovićima 1925. radilo čak 17 kvalificiranih radnika iz Rusije.

A onda je 1941. Njemačka okupirala Jugoslaviju, što je imalo tragične posljedice za rusku emigraciju. Naime, velik dio Rusa na Balkanu bili su antikomunisti i sudjelovali su u ratnim operacijama zajedno s nacistima. Već u kolovozu 1941., suočeni s ustankom u Srbiji i nedostatkom vlastitih jedinica (koje su se nalazile u SSSR-u), Nijemci su formirali Russisches Schutzkorps Serbien - Ruski zaštitni korpus (RZK), posebnu grupu za borbu protiv lokalnih ustanika, najprije partizana. RZK je na svom vrhuncu u proljeće 1944. brojao 11.197 aktivnih boraca, a ukupno je tijekom cijelog rata imao 17.090 pripadnika.

Nijemci su se pouzdali u raspoloženje ljudi koji su se uglavnom dobrovoljno prijavili za službu u Korpusu. Prema podacima iz popisa ruskih emigranata provedenog u ljeto 1941., živjelo je oko 20 tisuća ruskih emigranata. Ipak, RZK je uglavnom predstavljao drugoklasan ratni materijal jer su Korpus sačinjavali stariji ljudi, veterani građanskog rata, ili slabo obučeni mladići. Najbolji ruski kadar je služio u njemačkom HIPO-u (pomoćna policija), i to u sklopu dobrovoljačkog policijskog puka Serbia, poslije preimenovanog u Varjag. Ruska tragedija i bratoubilački rat kulminirali su u bitki kod Čačka sredinom listopada 1944. godine gdje su se sukobili s Crvenom armijom. RZK je uništen vatrom raketnih bacača Kaćuša, a u kasnijem jurišu sovjetskog pješaštva nije bilo zarobljenika. Ideološka mržnja koju su sunarodnjaci osjećali jedni prema drugima bila je golema.

Nekoliko tisuća Rusa završilo je na Bleiburgu, ali za razliku od ustaša, četnika, slovenskih bjelogardejaca i domobrana, imali su sreću. Kao emigranti “nesovjetskog” podrijetla izbjegli su izručivanje Crvenoj armiji koje bi značilo sigurnu smrt za najveći dio pripadnika Korpusa. Nakon okončanja internacije u britanskim logorima za ratne zarobljenike nakon rata većina je nastavila život u SAD-u, Venezueli i Njemačkoj. Bio je to kraj organiziranog postojanja zajednice koju je Oktobarska revolucija natjerala u egzodus po južnoslavenskim prostorima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 14:54