PROMJENE U HDZ-U

Kako je populistički diskurs ušao u mainstream hrvatske politike

Iako nema dokaza da su se usklađivali i koordinirali, govori koje su održali Ivana Maletić, Davor Stier i Miro Kovač dijele motive pozivanja na pripadnost narodu, tradicionalne vrijednosti te povezivanja tobožnjeg elitizma i koruptivnog djelovanja. Isti motivi već su viđeni kod globalnih zagovornika neliberalne demokracije
 Goran Mehkek / CROPIX

Donedavno bi ovakva vijest bila nemoguća. Danas se smatra tek pomalo bizarnom: Kim Kardashian West susrela se u srijedu u Bijeloj kući s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom kako bi razgovarali o reformi zatvorskog sustava u Americi. Vijest je mahom završila na društvenim kronikama, sam događaj, međutim, ima i drukčiju dimenziju. Zvijezda realityja Kardashian iskoristila je popularnost već ranije kako bi lobirala za pomilovanje žene koja je prije 20 godina osuđena zbog zloporabe narkotika, a sada je, samim sastankom s predsjednikom, ali i svojim nekadašnjim kolegom iz reality biznisa, fokus javnosti barem nakratko usmjerila prema teškim prilikama u ustanovama američkog kaznenog sustava.

Kratka vijest iz susjedstva: talijanski protusistemski pokret Pet zvjezdica i krajnje desna Liga istisnuli su u četvrtak od predsjednika Sergia Mattarelle potvrdu mandata za sastavljanje populističke vlade, čime je privedena kraju kriza koja je Italiju držala zarobljenom gotovo tri mjeseca. Poslovna zajednica i investitori odluku su prihvatili sa strahom. Budući premijer Giuseppe Conte najavio je politiku protiv štednje i jačanje sigurnosti zemlje, ali obećao je da neće gurati Italiju iz eurozone.

Osvojili SAD, osvajaju Europu

Nakon što su s Trumpom osvojili Ameriku, populisti osvajaju Europu. U listopadu prošle godine milijarder Andrej Babiš postao je premijer u Češkoj nakon kampanje koja se temeljila na otporu imigraciji, Miloš Zeman sličnim je političkim stavovima postao predsjednik Češke, Viktor Orbán se učvrstio u Mađarskoj, u Njemačkoj je Angela Merkel, doduše prilično teško, zadržala poziciju kancelarke, ali ksenofobni AfD (Alternativa za Njemačku) dobio je 12,8 posto glasova i 94 mjesta u Bundestagu. Slobodarska stranka osvojila je 26 posto glasova u Austriji i ušla u vladajuću koaliciju. Emmanuel Macron izgurao je zasad Nacionalnu frontu Marine Le Pen iz izborne utrke u Francuskoj, ali otpor njegovim reformama sve je žešći...

Ni prošlotjedni sabor HDZ-a nije ostao bez ozbiljne injekcije populizma. Trojac visokopozicioniranih članova stranke - glavni tajnik Davor Ivo Stier, europska zastupnica Ivana Maletić i Miro Kovač, ministar vanjskih poslova u Vladi Orešković-Karamarko - svojim su istupima zagrizli u mandat predsjednika stranke s jasnih populističkih pozicija. Dijelom, razlog njihova istupa bilo je njihovo neslaganje s politikom Vlade Andreja Plenkovića, ali u pozadini istupa nije teško prepoznati jasan strah HDZ-a, kao vodeće stranke u državi, da im nekad marginalni Živi zid, danas prema anketama druga najpopularnija stranka u Hrvatskoj, sve brže otima glasače.

“Tu smo da čujemo svoj narod, da mu budemo u potpori i pomoći. Sve se može, nema više ne može”, poslala je javnosti poruku sa sabora HDZ-a Ivana Maletić. “Mi nismo elitistička stranka koja u uskim krugovima donosi odluke, mi smo stranka svojih članova i cijelog naroda. Za nas su naš narod i naša domovina elita. Pogledajte koje mlade imamo. S njima nam nije mjesto na dnu ljestvice konkurentnosti. Pozdrav mladima, oni koji su još ostali. Ima stara poslovica da ne možeš drugoga povesti na put ako taj hod nisi ishodao sam. Mi smo stranka koja je ishodala put istine”, rekla je Maletić. Živi zid ne bi se postidio takve, za inače ultraracionalnu Maletić prilično neobične, retorike.

Uostalom, tko to ne bi potpisao, kao ni značajan dio govora Plenkovićeva najjačeg oponenta Davora Ive Stiera kada je ustvrdio: “Naš najveći problem je klijentelizam odnosno ortački kapitalizam - mali broj ljudi koji si namješta poslove na štetu države. U prošlom režimu bilo je bitno biti dio partije. Naslijeđe te neslobode živi i danas. Tu dogovornu ekonomiju socijalizma nismo zamijenili slobodnom trgovinom, i to je naš najveći problem. Želimo li srušiti klijentelizam ili ne? Želimo li slobodno tržište ili ne? Domoljublje se bori protiv klijentelizma. Svaki put kad se nekome namjesti natječaj, ide se protiv domovine. Borbom protiv klijentelizma borit ćemo se protiv populizma”. I tu se, naravno, teško ne složiti s tezom da klijentelizam šteti domovini, ali taj zapaljivi koktel pravde i domoljublja ipak je dubok iskorak u teritorij populizma. O tome koliko nam naše “kršćanske vrijednosti daju snagu da se opredijelimo za slobodu, a protiv klijentelizma” (i to je rekao), ipak ne bih. Teško je pronaći instituciju koja bi bila više klijentelistička od crkve .

Domaće populiste teško je, pa i besmisleno uspoređivati s od američke elite dugo odbacivanim Donaldom Trumpom. HDZ-ov protuplenkovićevski trojac Stier-Kovač-Maletić po svemu možemo ubrojiti u domaću elitu: odlično su obrazovani, situirani i u samom vrhu najjače političke stranke u državi. Maletić je pritom, kao zastupnica u Europskom parlamentu, visoko u strukturi europske političke elite. Živi zid pak, kao prava samonikla protusistemska snaga, kompletan vjerojatno ne može pokazati milijun kuna, a kamoli nekoliko milijardi dolara. Trump je američku naciju, ali i jaku Republikansku stranku, privukao snažnom, prizemnom populističkom retorikom, uz dokaz da i takav “narodski” čovjek može ostvariti američki san i skupiti milijarde.

HDZ je, to znamo, prva prava hrvatska populistička stranka koja se u hodu “odnarodila” i pretvorila u nešto što oni koji se na tom putu nisu omrsili sada smatraju elitom. Kao što je danas Živi zid jedini politički glas “naroda” u sabornici, kao stranka koja je izrasla iz pokreta zaštite ugroženih, tako je i HDZ iz predratnog pokreta za samostalnu Hrvatsku izrastao u veliku stranku dijeleći povlastice odozdo, “svojima” (jer kome će drugome). Stranka je tako postavljena kao piramida namirenih. To što je kasnije pokušala (i još pokušava) postati strankom centra, dovelo je do unutarstranačkih previranja koja ni danas ne prestaju.

Tko je “pravi HDZ-ovac”?

Šef stranke i premijer Andrej Plenković ni po čemu nije “pravi HDZ-ovac”. On nije “čovjek iz naroda”, nego je “čovjek iz Bruxellesa”, zato nije omiljen u stranci, ali ni u “narodu”, kao što nije omiljena ni Martina Dalić (pustimo sad aferu Borg koja je stigla naknadno) koja je pokazala da ne mora biti pošto-poto stranački lojalna, petljala je s bankarima, bila u MMF-u, a njezin plan profesionalizacije javne uprave opasno je zaprijetio oduzimanjem povlastica nekima koji se smatraju doživotno namireni. Zato ne vole ni Zdravka Marića, koji nikada nije htio ući u stranku (“u našoj demokraciji ključne procese ne smiju voditi mimo naše stranke tzv. eksperti bez demokratskog digniteta, ti su eksperti HDZ-u u prošlosti nanijeli veliku štetu”, rekao je Miro Kovač na saboru HDZ-a).

“U vrijeme dok su (zapadne) liberalne elite jahale na valu promjene i sebe doživljavale kao građane svijeta, oni koji su dublje ukorijenjeni u tradiciju osjećali su se obespravljenima - sve dosad”, napisao je nakon odluke o Brexitu David Goodhart, osnivač (elitnog) magazina Prospect. Goodhart današnje društvo dijeli na elitiste koji se svugdje osjećaju kao kod kuće (“Anywheres”) i na one druge, koji i danas osjećaju čvrstu povezanost s teritorijalnim korijenima (“Somewheres”). Ni jedni, ni drugi ne uklapaju se precizno ni u jednu konvencionalnu društvenu kategoriju. Njihove se teze labavo naslanjaju na sentiment i svjetonazore. Obje grupe uključuju veliku raznolikost ljudi iz različitih društvenih kategorija - “Somewheres” stižu iz krugova umirovljene radničke klase sa sjevera Britanije, ali i iz malih gradića u unutrašnjosti gdje je glavna literatura Daily Mail; “Anywheres” će se češće pronaći među poliranim top-menadžerima i radikalnim sveučilišnim profesorima. Ta dva vrijednosna klastera, piše Goodhart, jasno se izdvajaju u sociološkim anketama gdje neukorijenjeni liberali predstavljaju četvrtinu populacije, u usporedbi sa “Somewheresima” koji čvrsto drže polovicu. Ostatak ne zna kome bi se priklonio.

Progresivni individualizam, ideologija “Anywheresa”, svjetonazor je uspješnih pojedinaca koji su također i društveno senzibilizirani. Njima su na visokome mjestu ljestvice prioriteta autonomija, mobilnost i inovativnost, dok značajno manje vrednuju grupni identitet, tradiciju i nacionalne društvene ugovore (vjeru, zastavu i obitelj). Ljudima takvog svjetonazora imigranti ne smetaju, kao ni dublje integriranje Europske unije i dizanje ljestvice ljudskih prava, sve što se onima kojima je nacionalni identitet najvažniji čini opasnim. “Anywheres” nisu protunacionalni, oni mogu biti dobri rodoljubi, ali istodobno se smatraju građanima svijeta (kod nas bi to bili ljudi poput Andreja Plenkovića, Ivice Račana, Zorana Milanovića, Ive Sanadera, Emila Tedeschija, Borisa Vujčića, Franje Lukovića, Zdravka Marića, Branka Roglića...).

Nasuprot njima, društveno konzervativniji “teritorijalno rodoljubi” više su okrenuti zajedništvu. Nisu nužno vrlo religiozni (za razliku od američkih, pa i hrvatskih ili poljskih “pravih konzervativaca”) i samo mali dio njih naginje krajnjoj desnici, autoritarnim režimima i ksenofobiji. Oni su umjereni nacionalisti kojima je važno da se uvijek mogu izjasniti kao pripadnici svoje nacije. Osjećaju se neudobno u razdoblju kulturnih i ekonomskih promjena, u doba velikih migracija i priljeva imigranata, strahuju od smanjivanja društvenog položaja slabije obrazovanih radnika i ne vole nejasno postavljene rodne granice. Unatoč svemu, piše Goodhart, i njih možemo smatrati uglavnom modernim ljudima kojima su u temelje njihova svjetonazora ugrađena ženska prava i prava manjina, kao sloboda izražavanja, zazor od pretjerane moći, konzumerizam i sloboda osobnog izbora. Goodhart ih opisuje kao “decentne populiste”. U našem slučaju tu bi se mogli naći Božo Prka, Ivan Lovrinović, Goran Marić, Stier, Maletić i Kovač, Milijan Brkić i njegov krug u HDZ-u, ali i dio stare garde hrvatskih liberala poput Dražena Budiše i Vlade Gotovca...

Za razliku od svih njih, Živi zid - od kojega strahuju i HDZ i SDP - ne uklapa se ni u jednu od dvije Goodhartove skupine. Kao stranka koja je nastala na valu borbe protiv deložacija i, poslije, u borbi protiv banaka u slučaju franak, oni odbijaju biti dio bilo kakve ukorijenjene skupine. “Ne namjeravamo participirati u vlasti predvođenoj HDZ-om ili SDP-om. Ne zanimaju nas fotelje, nego oslobađanje Hrvatske od političkog stranačkog duopola”, rekao je predsjednik stranke Ivan Vilibor Sinčić uoči posljednjih izbora. Što, međutim, napraviti kada se jednom razbije establishment? Kako organizirati vlast i upravljati sustavom? U tom kontekstu nije nevažno ni to da su lideri Živog zida u pravilu slabije obrazovani i manjeg političkog iskustva od svojih europskih kolega, pa i od Trumpa kojemu je, unatoč ekscentričnosti i bezobzirnosti, uspjelo izgraditi globalni poslovni imperij. Ali sada je najmanje važno kakav je zapravo Živi zid, sada je važno da ga dvije najveće stranke - HDZ i SDP, svaka na svoj način, pokušavaju besramno kopirati kako bi doprle do biračkog tijela koje se svakim danom čini sve tanjim. I ne uspijeva im jer ne znaju, a ne mogu znati jer su upravo one korijen te živozidaške pobune.

Porast populizma, najčešće desno orijentiranog, najvažniji je europski politički iskorak 21. stoljeća, piše politolog William A. Galston, svojedobno suradnik predsjednika Billa Clintona, danas u washingtonskom think tanku Brookings Institution. Populizam je zagrizao u područje podrške strankama desnog centra, ali i zadao nokaut strankama lijevog centra. Rezultat je kraj političkog monopola lijevog i desnog centra koji je dominirao Europom od 1945. do danas. Europski stranački sustavi raspali su se na fragmente, od kojih je većina otišla udesno. Istodobno je porast populizma vratio u Europu utjecaj Rusije (tko je ikada slušao ekspoze zastupnika Ivana Pernara, zna o čemu govorimo). Ruski predsjednik Vladimir Putin, kao iskusni manipulator nacije, znao je prepoznati kada treba prigrliti nacionalizam i religijski tradicionalizam kao instrumente vođenja politike.

U doba velike depresije značajan dio analitičara vjerovao je da je taj zaokret prema populizmu privremen, da je riječ o refleksu straha od ekonomije koja se urušava, čime se objašnjavao i pojačan otpor prema migracijama. Pokazalo se, međutim, da populistički pokreti cvjetaju i nakon što je Europa daleko odmakla u oporavku. Populizam danas snagu vuče prvenstveno iz straha od velikog priljeva migranata (koji se Hrvatskoj ne događa), od kulturne liberalizacije i od zamišljene predaje nacionalnog suvereniteta nekim udaljenim, potencijalno nacionalno neosjetljivim međunarodnim političkim tijelima. Da je presudna bila jedino ekonomija, Britanija se vjerojatno ne bi odlučila na Brexit. Jednako kao što, da je važna samo ekonomija, Poljska - koja kontinuirano raste najbrže u Europi od 1989. do danas - ne bi izabrala populističku stranku Pravo i pravda kao najutjecajniju političku snagu u državi.

Elita štiti podjarmljene od elite

Možemo li danas na Orbánovu Mađarsku te Poljsku Prava i pravde gledati kao na glasnike europske budućnosti, ovisi prije svega o političkoj mudrosti i vještini europskih političkih lidera, njihovoj sposobnosti da politike useljavanja usklade sa svjetonazorom s kojim njihovi birači mogu živjeti. To neće biti politika potpune otvorenosti, kakvu je zagovarala Merkel, ali nova bi politika trebala spriječiti da liberalna demokracija korodira iznutra. Bivši njemački ministar financija Wolfgang Schäuble u vrijeme dok je ratovao s Yanisom Varoufakisom i Alexisom Tsiprasom bez dlake na jeziku upozoravao je na opasnost da populistička najezda uništi institucionalne temelje Europske unije. Sličan, ali prigušeniji glas mogao se čuti i iz londonskoga Chatham Housea (nekadašnje baze Krste Cviića) čiji su analitičari još 2011. upozorili da jačanje populističkih pokreta u Europi predstavlja opasnost za europsku demokraciju kao takvu. Ni Chatham House, međutim, nije predvidio prvu veliku europsku žrtvu populizma: Britaniju nakon Brexita.

Američki populistički pokret krenuo je sirovom “čajankom” (Tea Party) nakon dolaska Baracka Obame, da bi u izbornoj kampanji za njegova nasljednika scenom zavladale dvije populističke struje koje su potisnule tradicionalnu podjelu na republikansku i demokratsku Ameriku: Donald Trump s jedne strane i simpatičniji humaniji “socijalist” Bernie Sanders s druge oteli su glasače i jednima i drugima. To što je na kraju pobjedu odnio eksplozivno ekscentrični estradni predsjednik Trump manje je čudno od toga što se Trump, kao izraziti predstavnik bahate tajkunske Amerike, postavio kao zaštitnik klase podjarmljenih. Kao najsiroviji među onih vladajućih jedan posto, dobio je podršku onih 99 posto koji su pokretali pokret Occupy u njujorškom Zuccotti parku. Ako i jest prevara, to je najuspješnija i potencijalno najopasnija prevara stoljeća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2022 23:59