Politički “fikus” ili moćna politička figura - pitanje je koje se nameće ususret još jednim predsjedničkim izborima. Na njima će građani peti put zaredom birati predsjednika koji ima znatno skromnije ovlasti od onih koje je u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti uživao prvi predsjednik, Franjo Tuđman.
Podsjetimo, pola godine nakon proglašenja državne samostalnosti Ustavom izglasanim u prosincu 1990. u Hrvatsku je uveden polupredsjednički sustav. Jedan od pisaca Ustava, Smiljko Sokol, rado je isticao da su ga kreirali po uzoru na francuski polupredsjednički sustav. Politolozi i ustavnopravni stručnjaci ističu nekoliko ključnih karakteristika polupredsjedničkog sustava. Prva je da predsjednika države građani biraju na izravnim izborima (a ne u parlamentu), što mu daje snažan legitimitet.
Druga karakteristika je da je vlada odgovorna i predsjedniku države i parlamentu, što znači da predsjednik može smijeniti premijera i vladu, što mu omogućuje da bude dominantna figura izvršne vlasti. Ustav iz 1990. hrvatskom je predsjedniku dopuštao da i nakon izbora za šefa države ostane član, pa i predsjednik političke stranke.
Kontrola Vlade
- Pravo da kontrolira vladu bila je iznimno velika ovlast, a u kombinaciji s pravom da bude član i predsjednik političke stanke, koja uz to ima apsolutnu većinu u parlamentu i jednostranačku vladu, učinili su da Tuđmanova moć iznimno poraste.
Ta je moć trajala prvo desetljeće hrvatske države, praktički do njegove smrti - rekao nam je izvanredni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Davor Boban, koji je znatan dio znanstvene karijere posvetio proučavanju institucije predsjednika države u različitim političkim sustavima. - Zato je Franjo Tuđman bio prvi i jedini hrvatski predsjednik koji je mogao davati obećanja o tome što namjerava učiniti, jer je kontrolirao i Vladu i Sabor - dodaje Boban.
Politički sustav u devedesetima je, ističe Boban, bio stabilan, ali je istodobno sličio demokraciji latinoameričkog tipa i nekim drugim defektnim demokracijama. Nakon smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. i smjene HDZ-a s vlasti na izborima 2000. bilo je očito da je razdoblje moćnog predsjednika prošlo.
U studenome 2000. Sabor je donio ustavne promjene kojima je napušten polupredsjednički i uveden parlamentarni sustav kakav ima većina zapadnoeuropskih država, uz iznimku Francuske koja je zadržala polupredsjednički. Iako je ustavnim promjenama 2000. uvela parlamentarni sustav, Hrvatska nije uvela obavezu da se predsjednika države bira u parlamentu, kao što to čine Njemačka, Italija i druge zemlje čistog parlamentarnog sustava.
Odlučila je poput većine postkomunističkih država zadržati jedan od elemenata polupredsjedničkog sustava - izravan izbor predsjednika na općim izborima. Već s izborima 2000. novoizabrana je vlast težište političke moći u izvršnoj grani vlasti s Pantovčaka premjestila u Banske dvore - na premijera i Vladu, a ustavnim promjenama iz studenoga 2000. godine to se i formaliziralo. Vlada je odgovorna isključivo Saboru, što znači da je predsjednik države više ne može smijeniti. Uvedena je obaveza da predsjednik nakon izbora na tu dužnost mora napustiti stranku.
Ustavna reforma
Predsjedničke ovlasti su okljaštrene, a i one odluke koje može donositi, poput imenovanja veleposlanika ili šefova obavještajnih službi, vezane su uz supotpis ili prethodnu suglasnost vlade.
Predsjedniku je ostala samo ovlast da kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, u skladu sa zakonom, imenuje i razrješuje vojne zapovjednike i dijeli odlikovanja. Ostavljena mu je i ovlast da nakon parlamentarnih izbora mandat za sastav vlade povjeri čelniku stranke koji ga u konzultacijama uvjeri da ima većinsku podršku u Saboru te ovlast da pod Ustavom propisanim uvjetima raspisuje parlamentarne izbore.
Politolog Davor Boban smatra da je ustavnom reformom 2000. hrvatski predsjednik od jednog od najmoćnijih predsjednika u Europi svog vremena postao jedan od najslabijih. Usprkos tome, ovlasti hrvatskog predsjednika, ističe ovaj politolog, još nisu svedene na čisto protokolarne.
Ples po rubu ovlasti
Profesorica ustavnog prava iz Rijeke Sanja Barić smatra da je hrvatski predsjednik i nakon prelaska na parlamentarni sustav ipak zadržao jednu značajnu ovlast - da samostalno utječe na imenovane čelnika sigurnosnih službi. - Pri imenovanju čelnika obavještajnih službi predsjednik i premijer su ravnopravni, jednako vrijede predsjednikova i premijerova riječ, moraju se složiti oko tih imenovanja i razrješenja - tvrdi Barić. Zanimala nas je i ocjena tko je od troje hrvatskih predsjednika koji su tu dužnost obnašali u posljednjih 19 godina najsnažnije koristio svoje ustavne ovlasti, jesu li ih povremeno i prekoračivali ili plesali po njihovu rubu?
Sveučilišni profesor politologije Ivan Grdešić, koji je od 2000. do 2004. bio hrvatski veleposlanik u Washingtonu, a od 2012. do 2017. u Londonu, osvrnuo se na to u kratkoj analizi za Jutarnji list.
- Način i intenzitet kojima je troje predsjednika koristilo ustavne ovlasti uvelike su određeni političkim trenutkom i vremenom u kojem su obavljali predsjedničku dužnost. Mislim da su dva Mesićeva mandata od 2000. do 2010. najznačajnija i da je on najsnažnije koristio svoje ovlasti. U prvom mandatu valjalo je provesti ustavne promjene, demokratizaciju Hrvatske i njezino otvaranje prema van. Svoje je ustavne ovlasti za te ciljeve dobro koristio i zato su ga građani i nagradili na izborima 2005. drugim mandatom, tijekom kojeg je Hrvatska ušla u NATO - rekao je Grdešić.
- Josipović je imao manje posla od Mesića pa ustavne ovlasti nije koristio snažno kao on. Ključan je bio dovršetak pregovora s EU, što je morao dijeliti s tadašnjom premijerkom Jadrankom Kosor, i ulazak u EU u mandatu Milanovićeve Vlade. Nakon ostvarenja tih ciljeva Josipović se koprcao oko toga što bi trebala biti njegova predsjednička agenda, a taj problem pogotovo muči sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, kojoj je, vidimo, iznimno teško naći tu agendu - kaže Grdešić.
I politolog Davor Boban slaže se s ocjenom da je Mesić najsnažnije od troje hrvatskih predsjednika nakon 2000. koristio ustavne ovlasti. Najbolji primjer za to je, podsjeća, odluka o umirovljenju sedmorice ratnih generala ujesen 2000. - To je ne samo njegov najsnažniji potez iz područja obrane, nego i odluka koja je snažno djelovala i na unutarpolitičke procese u državi - smatra Boban. Josipovića je, podsjeća, dio javnosti doživljavao kao predsjednika koji je premalo aktivan, a nije tajna ni da je zagovarao proširenje predsjedničkih ovlasti.
No, i Josipović i Mesić su, ističe Boban, poznavali granice svojih ustavnih ovlasti i držali su ih se ne samo na djelu, nego i na riječima. Međutim, aktualna je predsjednica, dodaje, u kampanji najavljivala stvari koje prelaze okvir njezinih ovlasti, a s njima je ponekad nastavljala i nakon što je bila izabrana. - Ili je svjesno govorila neistine ili ne poznaje Ustav i obilježja hrvatskog političkog sustava - zaključuje politolog Davor Boban.
Sukob interesa
Profesorica ustavnog prava Sanja Barić smatra, međutim, da je Kolinda Grabar-Kitarović verbalno, nizom svojih izjava koje se kose s vrijednostima iz preambule Ustava i činjenično su netočne plesala po rubu ustavnih ovlasti. Činila je to, tvrdi Barić, i kad je napadala Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i uskraćivala mu informacije.
- Posebno sporna je njezina odluka da tijekom predsjedničkog mandata upiše doktorski studij. Ustav je kao predsjednicu države obvezuje da 24 sata na dan bude posvećena poslu na koji je izabrana. Budući da doktorski studij iziskuje znatan angažman, to znači da ona ili ne obavlja predsjedničku dužnost koja joj je povjerena ili na studiju očekuje privilegiran tretman, čime obezvređuje akademsku zajednicu i dovodi se u mogući sukob interesa - ustvrdila je Barić.
Tajne službe kao zadnja preostala čvrsta ovlast predsjednika Republike
Kad je promjenom Ustava 2000. Hrvatska napuštala polupredsjednički sustav i uvodila parlamentarni, kojim se središte političke moći u izvršnoj grani vlasti s predsjednika države preselilo na premijera i vladu, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić prilično je mirno pristao na to da bude razvlašten. Međutim, oni koji su pratili političke pregovore vezane uz ustavne promjene 2000., sjetit će se da se Mesić ipak grčevito borio za zadržavanje jedne od ovlasti - one nad obavještajnim sustavom.
Kao plod kompromisa između tadašnje lijevo-liberalne Račanove Vlade i predsjednika Stjepana Mesića, u Ustav je ušla odredba prema kojoj predsjednik Republike i vlada surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi te da su pri donošenju odluke o imenovanju i razrješenju čelnika tajnih službi premijer i predsjednik potpuno ravnopravni - obojica moraju supotpisati odluku. A da će se bitka za prevlast nad obavještajnim sustavom nakon Tuđmanova odlaska sa scene pretvoriti u jednu od najneuralgičnijih točaka u odnosima između šefa države i premijera, postalo je jasno već u prvim mjesecima nove vlasti, dok su se ustavne promjene još pripremale.
Već u travnju 2000. šef HIS-a, tada krovne obavještajne službe, Ozren Žunec, koji je bio na glasu kao blizak Račanu, podnio je neopozivu ostavku na svoju dužnost zbog sukoba sa šefom UNS-a i tada Mesićevim čovjekom u obavještajnom sustavu, Tomislavom Karamarkom, zbog reforme tajnih službi.
Drugi veći sukob zbog tajnih službi, ovaj put između Mesića i Sanadera, uslijedio je potkraj 2004., kad je na Mesićev zahtjev smijenjen ravnatelj POA-e Joško Podbevšek, koji je bio blizak Sanaderu. Povod je bilo nezakonito privođenje i višesatno ispitivanje novinarke Helene Puljiz. Mesić je s razlogom bio uvjeren da se POA prema nalogu šefa HDZ-a umiješala u predsjedničku kampanju u kojoj se on borio za drugi predsjednički mandat. Novi veliki skandal uslijedio je u veljači 2015., kada je novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović jednostrano i bez suglasnosti tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića smijenila ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, uz obrazloženje da je prekršio Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Stvarni razlozi tog njezina poteza do danas nisu razjašnjeni.
- Krajnje je vrijeme da se Hrvatska odluči treba li Ured predsjednika biti korektiv Vladi u upravljanju obavještajnim sustavom ili predsjednika treba svesti na ceremonijalnu ulogu - kaže stručnjak za obranu i nacionalnu sigurnost Robert Barić, docent na Fakultetu političkih znanosti, i dodaje da je pitanje ovlasti u obavještajnom sustavu, kao i na području obrane, dio šireg problema vezanog uz ukupne ovlasti predsjednika države. - I pisci Ustava Branko Smerdel i Smiljko Sokol danas imaju oprečna stajališta o tome kako dalje i kakve ovlasti predsjednik treba imati.
Smerdel tvrdi da predsjednik treba zadržati funkciju Vladina korektiva, a Sokol smatra da ga treba razvlastiti i svesti na ceremonijalnu ulogu - kaže Barić. Na pitanje kako gleda na odluku Grabar-Kitarović s početka mandata kojom je jednostrano smijenila Dragana Lozančića s mjesta ravnatelja SOA-e, odgovara da je predsjednica takvu odluku mogla donijeti samo u okolnostima “biti ili ne biti”, tj. u situaciji u kojoj je ravnatelj SOA-e svojim djelovanjem ugrozio nacionalnu sigurnost. - Ako predsjednica donese odluku o smjeni čelnog čovjeka obavještajne službe, dužna je javnosti obrazložiti razloge smjene, a to nije učinila - zaključio je Barić.