Da vas neko odvede u Split i pokaže vam mjesto znano kao Duilovo, vjerojatno biste rekli da je to ni po čemu poseban komad bezvezne zapuštene zemlje.
Jer, Duilovo doista ni po čemu ne plijeni pažnju. To je ravni, u draču zarasli komad flišane visoravni uzdignut tridesetak metara iznad mora. Plato Duilova u prošlosti je bio dio prostranog splitskog polja, na kojem su težaci iz splitskih baroknih suburbija uzgajali lozu. Tijekom desetljeća frenetične splitske urbanizacije Duilovo je bilo predaleko od centra da ga zahvati zamašnjak stanogradnje.
No, Duilovo je imalo jednu pogodnost koju nisu imale druge, slične splitske prigradske ledine. Naime, ono je uz more. Od mora ga dijeli samo jedan prirodni bedem - strma flišana zaravan koju postupno izjeda južina pretvarajući sipine u krto žalo.
Tu, na tom žalu izgrađen je i jedini egzemplar smislene gradnje na čitavom području Duilova. To je bivši vojni hotel jugoslavenske vojske, komad tipično jugoslavenskog brutalizma koji se plažnim paviljonom (devastiranim) spušta do jednako devastirane plaže.
Ništa s ničim, ukratko. Tek anonimni prigradski plato, zaravan puna žuke, brnistre i drače. Reći ćete i biti u krivu. Jer, kroz petnaest godina povijesti platoa Duilovo može se ispričati čitava povijest novije Hrvatske. Svi epifenomeni "slučajne države", sva etnologija plemenskog mentaliteta, svi neuspjesi u gradnji institucija - sve se to da "pročitati" na platou Duilova ako onaj tko čita dobra zna slova s kojima to piše.
Na slučaju Duilovo jasno se iskazuju i klijentizam hrvatske lokalne politike, i problematična uloga medija, i pravna nesigurnost, i dugoročni poraz urbanističke struke. Na slučaju Duilovo jasno se očituje čak i toksična uloga koju u Hrvatskoj ima vrhunski sport. Sva, baš sva gnjilež promašene države jasno se da demonstrirati na jednoj anonimnoj, bezveznoj livadi.
Suvremena povijest Duilova počinje negdje početkom ovog stoljeća, kad na Jadranu počinje turistički bum, a istočni se splitski kvartovi u eldoradu širenja počinju približavati i platou i propalom vojnom hotelu. U tom trenutku, Duilovo je još neurbanizirana terra vergine. Oko komada prostora uz more motaju se razni potencijalni investitori, među kojima i jedan slavni vozač Formule 1. No, od interesenata za tada neurbaniziranu livadu jedan je najviše zibao emocije lokalaca.
Bio je to Goran Ivanišević, najveći splitski i hrvatski tenisač koji je tek koju godinu ranije osvojio svoj jedini i čudesni Wimbledon. Tih ranih dvijetisućitih Ivanišević kupuje negradivu ledinu s obećanjem da će na njoj napraviti tenisku akademiju.
Svoju investiciju uvjetuje time da grad izmijeni urbanistički plan na sasvim drugom mjestu tako da bi u podmarjanskoj zoni mogao izgraditi vilu u kojoj će saviti splitski dom. Split je, ne prvi put, popustio pod sportsko-emocionalnom ucjenom. Ali, Ivanišević nije ostao u Splitu, podmarjansku je vilu prodao, zona Duilova nikad nije dočekala teniski centar, te se negdje 2000-ih počinje razmišljati o njenoj urbanizaciji.
Godine 2008. Split je za tu zonu - tada još većim dijelom u tenisačevu vlasništvu - pokrenuo urbanistički natječaj. Taj je natječaj ambicijama i razmjerom odgovarao vremenima pretkriznog investicijskog buma. Predviđao je veliku marinu i hotelski resort, ali i relativno malo gradnje na rahlom, širokom prostoru. Natječaj je i po propozicijama bio ambiciozan: bio je međunarodni, žiri su činili arhitekti i urbanisti iz Nizozemske, Njemačke i Italije, bile su predviđene ozbiljne natječajne nagrade.
Natječaj je proveden s poluuspjehom, dodijeljene su tri treće nagrade, a strani su stručnjaci tijekom žiriranja dali smjernice što bi s tim prostorom bilo razborito raditi. Cijeli je taj proces izgledao onako baš europski i ozbiljno, no okolnosti i tajming mu nisu išle na ruku. Krah Wall Streeta i nekretninski slom već su se zbivali, a samo koji mjesec kasnije spremali su se lokalni izbori na kojima je očiti favorit i budući pobjednik bio - pa, znate već, Željko Kerum.
Od tada, od 2008., na Žnjanu se događalo malo. Bivši vojni hotel bio je sve tužniji i sve zapušteniji, plaža se tu i tamo nešto uređivala, a prostrani plato sitno je izjedala stihijski gradnja. Na Duilovo su Splićani zaboravili, ni ne znajući da se oko te zaravni u kabinetima i uredima odvijao cijeli mali triler. Tereni su prešli iz ruke u ruku, stalno su se crtali i crtali novi planovi, a investitori su se manje ili više krišom sastajali s narednim gradonačelnicima.
I cijela ta tajna povijest Duilova ostala bi debelo skrovita da ovog tjedna zagrebački investitor Ciril Zovko nije istupio u više hrvatskih medija i napao trenutnu gradsku vlast što koči njegov grandiozni projekt na Duilovu. Zovko - koji je zemljište kupio od tenisača - zamislio je na prostoru Duilova četiri nebodera s vrtoglava 22 kata od kojih bi tri bila stambena, a jedan hotel.
Prema vlastitoj izjavi, oko tog je plana imao lijepu suradnju s prethodnim SDP-ovim gradonačelnikom Baldasarom (čovjekom za kojim se - uzgred - vuku optužnice zbog pogodovanja investitorima). "Radili smo sukladno urbanističkim uputama iz Grada Splita pod vodstvom tadašnjeg gradonačelnika Baldasara i njegova tima. Do zastoja je došlo promjenom vlasti. Krajnje je neozbiljno što se promjenom vlasti mijenjaju pravila."
Problem s tom izjavom je u tome što se pravila nisu promijenila. Natječajni radovi (a - uzgred rečeno - i zdrav razum) na tom su prostoru predviđali gradnju ne više od pet katova. Urbanistički plan ni danas na tom prostoru ne predviđa stanogradnju, samo turizam.
Zagrebački je investitor, međutim, očito od bivšeg gradonačelnika dobivao signale da se planovi mogu saviti, signale koji su se istopili promjenom vlasti. Sa sadašnjim splitskim gradonačelnikom - bolesnim čovjekom koji je na kraju svog vjerojatno jedinog mandata - Zovko očito nije uspio uspostaviti tako "skladnu suradnju“, pa se požalio medijima i s njima podijelio svoje vapijuće mailove s pozivima na sastanak. Pri tom se okoristio omiljenom frazom svih hrvatskih nekretninskih kombinatora: požalio se na - kako se ono to kaže? - a, da: "antipoduzetničke prepreke".
I tu priča o Duilovu najednom prestaje biti samo priča o jednoj ledini prekrivenoj brnistrom i žukom. Ona postaje priča o gradu koji pristaje na moralnu ucjenu čovjeka kojem je zasluga što vješto preko mreže prebacuje čupavu lopticu. To postaje priča o opasnom fetišizmu sporta koji Hrvatima, čim im pred očima mahneš loptom, zastire racionalno rasuđivanje. Ta priča postaje priča o nekretninskoj špekulaciji, o bogaćenju pri pretvaranju "zelenog" u "crveno", a da jedan kramp nije zakopan.
To je priča o prostornim mutacijama u kojima neki prostor počne kao planirani park, pa postane teniski kamp, pa hotel s niskim paviljonima, da bi se na koncu iz toga ispilili stambeni neboderi od 20 katova.
Ta priča je i priča o hrvatskim urbanističkim natječajima, lijepim ljušturama forme u koje zajednica uloži znanje, novac i pamet, da bi to sve skupa završilo u ladici kao - kako je to Ciril Zovko sročio? - "nerelevantno". To je priča o lokalnim načelnicima koji se sastaju s investitorima na poluformalnim kavama i bajaju im o povećanim katnostima, a da o tome pojma nemaju ni javnost, ni gradski vijećnici, ni nezavisna struka.
No - ta priča, priča o Duilovu, najviše je priča o porazu gradogradnje. O porazu urbanizma kao smislene, racionalne i strukovno temeljene djelatnosti. Razoružavajuća je ta hinjena naivnost s kojom se investitori pretvaraju da misle kako je moguće u prostor predviđen za petokatnice ugurati zgrade od 22 kata, a da to nema nikakve posljedice po grad. Gdje bi ti ljudi parkirali? Kako bi dolazili do svojih stanova, i odlazili iz njih na posao? Gdje bi im djeca pohađala vrtić i školu? Kako bi servisirali svoje potrebe? Gdje bi - pokraj njih - fizički stali turisti dvaju hotela? Kako bi građani stizali do plaže?
Sva ta pitanja rojila bi se po glavi svake razborite osobe, čak i da je riječ o nekom drugom gradu, čak i da nije riječ o Splitu, jedinoj hrvatskoj konurbaciji u kojoj osnovne škole još rade u tri smjene, u kojoj se reciklira samo 3% otpada, u kojoj grad nije tri godine kadar naći osam četverokuta zemlje za reciklažna dvorišta. O gradu koji nema riješeno odlagalište, a nakon svake jače kiše gubi pitku vodu.
U taj i takav grad ambiciozni bi zagrebački developer uvalio još 88 neboderskih katova na teren petodinarke, ravnajući se onom logikom kojom se ravnaju svi hrvatski nekretninski ostapi benderi. Ideje će, naime, biti njegove, a i profit. Benzin će pak biti naš, splitski. Mi ostali građani platit ćemo posljedice: manjkave prometnice, gužve na uskim cestama, kvartove bez nogostupa, uska infrastrukturna grla, nedostajuće vrtiće i škole, pretrpane plaže, kaos i gužvu.
Sve se to skupa događa samo nekoliko stotina metara od Splita 3, antologijskog (i već dobrano nagrđenog) primjera svjetski važnog urbanizma. Događa se u gradu koji je još 1995. likvidirao urbanistički zavod, vođen slijepom ideološkom vjerom u liberalnu deregulaciju. U zemlji, u kojoj gradonačelnik glavnog grada veliki urbanistički makeover dogovara sa šeikom ili emirom uz rahat-lokum i čaj. U zemlji, koja trideset godina čvrsto vjeruje da je planiranje komunjarska mudrolija.
I zato - u takvoj zemlji - Duilovo nije samo jedna livada. Ono je case study. Ono je nacionalno stanje stvari.