Izdavanje jamstava i nadzor nad kreditima za koja su dana jamstva predmet su brojnih polemika i kritika zadnjih godinu dana i često se proziva političare na odgovornost zbog nedovoljne kontrole.
No, prije nego personalno raščlanimo uključenost pojedinih predsjednika Vlada i ministara za izdana jamstva Uljanik Grupi koja su došla ili će doći na naplatu, red je da se prisjetimo zadnjeg restrukturiranja brodogradilišta provedenog od 2013. do 2017. za koje je država preuzela plaćanje 12 milijardi kuna kredita danih brodogradilištima i platila još 3,5 milijardi kuna za troškove restrukturiranja.
Velika polemika
Tada se jest vodila polemika o tome treba li država još jednom restrukturirati brodogradilišta, ali se gotovo uopće nije problematizirala činjenica kako nije bilo državne kontrole nad danim jamstvima za kredite niti da bi netko politički ili čak kazneno trebao odgovarati za to. To je dokaz o tome koliko se promijenila društvena klima, jer danas gotovo svaki privatni ili javni komentar smjera traženju političke odgovornosti za one koji su davali i kontrolirali kredite za koje su davana jamstva.
Možemo se samo nadati da će ubuduće ministri i premijeri, ali i čelnici Hrvatske banke za obnovu i razvoj, bolje kontrolirati kredite za koja su dana jamstva, ali i da će ih birači kazniti ako se pokaže da tu svoju funkciju nisu ispunjavali kako treba. Jer osim političke odgovornosti tu u pravilu nema kaznene odgovornosti, odnosno ona bi mogla biti prisutna samo ako bi se pokazalo da je netko namjerno i s predumišljajem stvorio i provodio “pakleni plan” izdavanja jamstava i nedovoljne kontrole kredita.
Ista pravila vrijede i za izdavanje jamstava, kredita i subvencija Hrvatskim željeznicama, domaćoj poljoprivredi i OPG-ovima te brojnim domaćim tvrtkama u manjem ili većem državnom vlasništvu. Samo veća politička kultura čitavog društva i političke elite može osigurati da se takvi potezi provode racionalno i efikasno, a da ne služe za prženje novca poreznih obveznika.
Kada je riječ o jamstvima Uljanik Grupi, službeni podaci Vlade govore kako su u razdoblju od 2010. do rujna 2018. radi financiranja novogradnji i za tekuću likvidnost izdalo državnih jamstava u visini od 7,5 milijardi kuna. Pritom je dvije milijarde kuna iskorišteno za gradnju devet novogradnji koje su napravljene i ta su jamstva “vraćena” Ministarstvu financija i stavljena izvan snage.
Stanje u listopadu prošle godine je govorilo kako je ostalo aktivnih jamstava u iznosu od 4,2 milijarde kuna, što znači da 1,1 milijardu kuna jamstava uopće nije “iskorišteno”. Stoga nam preostaje vidjeti tko su bili ministri gospodarstva, ministri financija i premijeri u godinama izdavanja tih jamstava.
Loša procedura
Procedura je većinom bila takva da bi Ministarstvo gospodarstva formalno pripremalo “teren” za izdavanje jamstava, a prema Zakonu o proračunu, nadzor nad kreditima za koja je država dala jamstvo provodi Sektor za financijski i proračunski nadzor Ministarstva financija.
Krenimo redom: najranija preostala aktivna jamstva (od preostalih 4,2 milijarde kuna) datirala su iz 2010. kada je predsjednica Vlade bila Jadranka Kosor, ministar financija Ivan Šuker, a ministar gospodarstva Đuro Popijač. Iznos jamstava je iznosio 230 milijuna kuna i činio je pet posto od tih 4,2 milijarde kuna.
Potom slijedi Vlada Zorana Milanovića iz 2012. kada je ministar financija bio Slavko Linić, a ministar gospodarstva Radimir Čačić, a tada je iznos bio 161 milijun kuna, odnosno šest posto ukupne “aktive”. Zatim dolazimo do 2014. kada je u Vladi Zorana Milanovića ministar financija bio Boris Lalovac, a ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, i u toj godini je odobreno 922 milijuna kuna jamstava, to jest 22 posto od 4,2 milijarde kuna. Tih troje političara bili su na istim dužnostima i 2015. kada je odobreno 1,75 milijardi kuna jamstava, odnosno 41 posto od ukupne “aktive”.
Zatim dolazimo do 2016. i Vlade Tihomira Oreškovića u kojoj je ministar financija bio Zdravko Marić, a ministar gospodarstva Tomislav Panenić, i tada je odobreno 427 milijuna kuna jamstava, odnosno 10 posto. Zadnje jamstvo u iznosu od 804 milijuna kuna izdano je početkom 2018. u mandatu Andreja Plenkovića, ministra financija Zdravka Marića i ministrice gospodarstva Martine Dalić, što iznosi 19 posto od 4,2 milijarde kuna jamstava koja su bila aktivna u listopadu 2018.
Otvaranje slučaja
Od tih 4,2 milijarde kuna oko 3,1 milijardu kuna su porezni obveznici već platili, a pretpostavka je da će se ukupno platiti oko 3,5 milijardi kuna, uspije li se postići dogovor o gradnji jaružala vrijednog, u jamstvima, 922 milijuna kuna. Pritom su od tih ukupnih 4,2 milijarde kuna plaćena jamstva i za sedam ugovorenih brodova čija gradnja nije niti započela, pa se u izvješću Vlade napominje kako “jedna milijarda kuna kredita za koju su izdana državna jamstva u ukupnom iznosu od 856 milijuna kuna nisu uopće utrošena za gradnju tih brodova”.
U tom izvješću Vlade krajem prošle godine se navodi kako se “utvrđuje obveza dostave Izvješća iz točke 1. ovog Zaključka Državnom odvjetništvu RH radi provjere i pravne analize ugovora o gradnji brodova između Uljanik Grupe i naručitelja i s tim u vezi odobrenim jamstvima, te radi poduzimanja daljnjih potrebnih radnji i aktivnosti s ciljem zaštite imovine i imovinskih interesa RH”, kao što je Ministarstvo gospodarstva u prosincu 2017. poslalo DORH-u izvješće Ministarstva financija o proračunskom nadzoru za 3. maj.
Čačić: Pogriješio sam kad sam radnicima i upravi dao Uljanik na upravljanje
Radnici i uprava pulskog brodogradilišta i Uljanika d.d., krovne tvrtke Uljanik Grupe, često znaju reći da Uljanik brodogradilište u stvari nije restrukturirano kao ostala tri brodogradilišta 2013. i da mu zbog toga treba dati pravu šansu.
Međutim, Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke - Reformisti i ministar gospodarstva prilično je “plastično” pojasnio kako je to izgledalo 2012. kada je donesena konačna odluka o modelu restrukturiranja Uljanika, što ne ide u prilog tvrdnjama radnika i uprave. On je u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” nedavno pojasnio kako su tekli pregovori između njega i tadašnje uprave Uljanika koja je, prema njegovim riječima, htjela izbjeći mogućnost da ih kupi neki strateški partner.
Podsjetimo, do 2010. je država brodogradilištima davala poticaje u iznosu od 10 posto cijene broda, no tada je Europska unija poručila da su to nedozvoljene potpore i da brodogradilišta trebaju ići u restrukturiranje.
“Slučajno znam, jer sam sudjelovao u tome. Jedini partneri s kojima sam radio, a da sam znao da radim s ozbiljnim i odgovornim ljudima koji su se dokazali, bili su ljudi iz Uljanika. To nije bila Kraljevica, to nije bio Brodosplit, ni Brodotrogir, a ni 3. maj, samo Uljanik. Ozbiljni ljudi, ozbiljna uprava, dobro organizirano brodogradilište. Nije to ona uprava koja je bila prije ove, ni sadašnja uprava, nego starija uprava iz tih godina. Još prije mene 2010. zatražili su da izađu iz sustava potpora.
Smatrali su da ih se može ugroziti nametanjem strateških partnera i nekontroliranom privatizacijom, jer je Europska unija to postavila kao uvjet. Dakle, prije mene su 2010. to zatražili i dobili. Milijardu kuna, koliko je trebalo vratiti nekih jamstava i potpore, im je država priznala, tako da im se priznalo pomorsko dobro. To je napravljeno fiktivno, Europska unija je zažmirila na to i rekla O.K., i time su oni postali potpuno nezavisni”, ustvrdio je tom prilikom Čačić.
Potom je nastavio, a taj dio zaslužuje da ga se prenese u cijelosti: “Kad sam došao rekao sam: ‘Gospodo vi ste državno brodogradilište, a država nema nikoga, nema ni jednog člana upravnog odbora. Država ne postavlja upravu, država ne radi ništa kod vas, država uopće nema uvid ni kontrolu’. Odgovorili su mi: ‘Ali mi smo odlični’. Rekao sam: ‘Točno i baš zato vam kažem, od sada nadalje ili ćete stvarno biti državni, jer država za vas odgovara, a ja sam resorni ministar i potpredsjednik Vlade, pa ću ja postaviti i upravni odbor i upravu, jer ste državni, vas ili nekog drugog. Ili ćete biti privatni, jer vi kao državno brodogradilište sa svojom privatnom tvrtkom ugovarate brodove. Pa za to se ide u zatvor. Ne možete istovremeno biti državna i privatna firma.
Lijepo vas molim da vidimo što ćemo napraviti, a da stvari budu čiste. Ja nemam nikakvu želju da se država u vaš posao miješa na bilo kakav način. Privatizirajte tvrtku’. Rekli su mi: ‘Htjeli bismo, ali ne možemo, jer je iznos potpuno neprihvatljiv, a nema zakonskog modela’. Odgovorio sam: ‘O.K., promijenit ćemo zakon, koliko možete platiti?’, a oni su rekli: ‘10 posto’. Pazite, 10 posto od nominale, nisu rekli 75 posto. Promijenili smo zakon, dali smo im mogućnost da plate 10 posto, nominala je bila 300, radnici Uljanika 2700. Plaćali su između 10 i 30 posto i postali su vlasnici. Oni su postavili upravu. Nakon toga je došlo do dokapitalizacije od 100 milijuna kuna...
I dalje je država bila debelo manjinski dioničar s oko 25 posto dionica. Ali država više nije imala niti pravo da upravlja, jer je to privatna kompanija u kojoj su vlasnici zaposleni, a država nije imala prava... Nemojte se zavaravati, dozvolite da završim, da budemo potpuno jasni. Ja razumijem o čemu pričam, jer sam omogućio Uljaniku i radnicima da preuzmu upravljanje, i to je bila greška. Od tog trenutka 2012., kad sam potpisao jamstva, nađite jedno jamstvo koje je palo, a da sam ga ja potpisao. Nije nijedno. Svi su brodovi realizirani i isporučeni”, kazao je Čačić, prilično precizno opisujući proces restrukturiranja Uljanika.
Međutim, treba dodati da je ipak 116 milijuna kuna jamstava iz 2012., kada je on bio ministar, i dalje “aktivno” i vjerojatno će to država platiti.
Vlada Jadranke Kosor
2010. (ministar financija Ivan Šuker i ministar gospodarstva Đuro Popijač)
230 milijuna kuna
jamstava izdali (5% od 4,2 milijarde kuna)
Vlada Zorana Milanovića
2012. (Slavko Linić i Radimir Čačić)
161 milijun kuna jamstava (6 posto od 4,2 mlrd. kuna)
2014. (Boris Lalovac i Ivan Vrdoljak)
922 milijuna kuna jamstava (22 posto od 4,2 mlrd. kuna),
2015. godine
1,75 milijardi kuna jamstava (41 posto ukupne aktive)
Vlada Tihomira Oreškovića
2016. (Zdravko Marić i Tomislav Panenić)
427 milijuna kuna jamstava (10 posto)
Vlada Andreja Plenkovića
2018. (Zdravko Marić i Martina Dalić)
804 milijuna kuna jamstava (19 posto od 4,2 milijarde kuna)