Takva se do neba vapijuća nepravda događa pred ravnodušnim očima svijeta. Ljudi dolaze i odlaze, sve disciplinirano, poštujući propisane epidemiološke mjere, noseći tko kavu, tko čaj, tko cedevitu od limuna. Unatoč ranom prijepodnevnom satu, vidjeli smo i nekoliko njih s pivom, travaricama i pelinkovcima. Nitko se, međutim, ne osvrće na nekolicinu nesretnika i nesretnica koji potišteno stoje sa strane, praznog pogleda zure preda se i žudno se oblizuju kad tkogod mimo njih prođe s čašom ili šalicom.
I oni bi kave i cedevite, možda i pelinkovac, ali im je neugodno pitati. Boje se, golemi je strah ušao u riječke Hrvatice i Hrvate pa i šire, u sve valjane domoljube kvarnerskog kraja otkad je vlasnik kafića Three monkeys objavio da članovi i simpatizeri Hrvatske demokratske zajednice u njegovu kafiću nisu poželjni.
"Molim vas, ja bih jednu borovnicu", zamoli jadnim glasom jedna djevojka s malom hrvatskom zastavicom na reveru sivog kostima, a stariji konobar samo je načas prezirno pogleda i okrene glavu od nje.
"Zašto nas ne volite?!" plane na to mladić pokraj nje. "Zašto?! Ta i mi smo ljudi kao vi! Nečiji očevi i sinovi, majke i kćeri! Nečija braća i sestre! I mi imamo svoje snove i ideale! Zar samo zato što volimo svoju hrvatsku domovinu i gajimo veliko poštovanje za besmrtno djelo doktora Franje Tuđmana ne možemo dobiti kapučino s više pjene?!"
"I malu s hladnim mlijekom", dobaci drugi hadezeovac ogorčeno.
"I jednu produženu", javi se treći prkosno.
"I beskofeinsku s natrenom", vikne četvrti borbeno.
Nije dugo trebalo da se u hadezeovcima probudi gnjev. Tkogod je mislio da će oni šutke otrpjeti da nisu poželjni u jednom kafiću, gadno se prešao. Na poziv Andreja Plenkovića članovi i simpatizeri vladajuće stranke spremno su ustali za svoje ugostiteljske pravice, grčevito suprotstavili konobarskom teroru, goloruki se bacili na automate za kavu. Podsjeća li vas na marš Martina Luthera Kinga i njegovih pristalica na Washington u kolovozu 1963. ili na pobunu u listopadu 1944. u Auschwitzu, kad su pothranjeni i iscrpljeni židovski logoraši sjekirama i čekićima nasrnuli na teško naoružane esesovce, u pravu ste, ovo je jedna takva herojska borba za slobodu i jednakost, za život dostojan čovjeka, da svaki od nas, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, političko ili seksualno opredjeljenje, smije doći u koji god hoće kafić na teritoriju Republike Hrvatske i naručiti što mu duša želi, čak i liker od kokosa.
Zanimljivo je kako veliki povijesni događaji katkad počnu malim, prividno sporednim i beznačajnim. Andrej Plenković istom je prije nekoliko dana zagrmio protiv diskriminacije. Što pamtimo, nikad prije nije upotrijebio ovu strašnu riječ. Ni na kraj pameti nam nije bilo da Andreju Plenkoviću smeta ako se određenim društvenim skupinama uskraćuju nekakva prava, sve dok njemu i njegovima nije poručeno da negdje nisu dobrodošli. Nije valjda da u diskriminacije u Hrvatskoj nema baš nigdje osim u jednom kafiću u Rijeci?
Ali, dobro, nećemo se prepirati, nikad nije kasno da se učini dobra stvar. Idemo li u borbu protiv diskriminacije koja se u kafiću Three monkeys provodi nad hadezeovcima, možda bi pučka pravobraniteljica Lora Vidović mogla, ako uhvati vremena, uzgredno svrnuti pogled i na diskriminaciju koju hadezeovci u desecima tisuća drugih mjesta provode nad svima drugima koji nemaju njihovu cijenjenu člansku iskaznicu.
Pođimo od javnih poduzeća, preko agencija, bolnica i škola, do naplatnih kućica na autocesti, sve kontrolira vladajuća stranka. Od ravnatelja klinike, preko blagajnika u vodovodu do čistačice u vrtiću, nitko se ovdje se ne može zaposliti bez blagoslova nekog hadezeovca. Stotine tisuća naših najboljih ljudi, mladih i obrazovanih, zbog toga je pobjeglo u inozemstvo. Napustili su domovinu jer u njoj nisu mogli dobiti radno mjesto, jer im je profesionalno napredovanje zaustavljeno u korist nekog kretena sa stricem na položaju. Takva diskriminacija, dopustite, mnogo je zloćudnija od one da netko negdje nije dobio kapučino.