U KULTNOM TEATRU ITD

KAKO SU SLOBODAN PRALJAK I BOŽIDAR ALIĆ RADILI 'PAKLENU NARANČU' Scene bagera koji gomilaju leševe na hrpu zgrozile su publiku, bilo je i incidenata

 
 privatni arhiv

Svijet je 1971. šokirao film Stanleyja Kubricka “Paklena naranča” (Clockwork Orange).

Distopijski kriminalistički film nastao prema istoimenom romanu Anthonyja Burgessa prikazao je brutalno, bezrazložno nasilje mladenačke bande, nasilje u najbesmislenijem i užasavajućem obliku, te bizarne postupke “liječenja” nasilnika koji ga pretvaraju u “biljku”.

Deset godina kasnije, 22. siječnja 1981., u kultnom zagrebačkom Teatru ITD tekst je premijerno izveden kao kazališna predstava.

“Paklenu naranču” režirao je jedan kasniji haaški optuženik, a u glavnoj ulozi zloglasnog, ali i tragičnog lika Alexa pojavio se tada mladi glumac u usponu s kojim su svi htjeli raditi zbog neponovljiva talenta, buntovni mladi umjetnik koji će desetljećima kasnije postati jedan od ikona desnice.

Isprovocirali publiku

Riječ je, naravno, o (kasnije generalu) Slobodanu Praljku kao redatelju te nedavno preminulom velikanu glumišta Božidaru Aliću. Predstava je, tvrde naši sugovornici, izazvala žestoke reakcije. Unatoč imidžu Teatra ITD kao kontroverznog i subverzivnog kazališta, Praljkova adaptacija i režija u Alićevoj izvedbi, uz mnoge sjajne glumce i glumice koji su kasnije ostvarili zavidnu karijeru, uspjela je do te mjere isprovocirati publiku da je dolazilo i do incidenata.

privatni arhiv
Božidar Alić kao 'Alex'

Kopajući po arhivama, otkrili smo 40 godina stare fotografije koje vam ekskluzivno donosimo, ali i porazgovarali s nekima od ključnih aktera predstave. Fascinantno je da su se svi u trenutku prisjetili projekta na kojem su radili prije gotovo četiri desetljeća, što dovoljno svjedoči o energiji koja je uložena tada.

Predstava je, rekosmo, izvedena u siječnju 1981. Uz Alića, koji je dvije godine ranije slavu stekao naslovnom ulogom u “Kralju Gordoganu”, u naslovnim ulogama pojavili su se još Milan Plećaš, Dragan Despot i Ljubo Zečević, a Praljak je u predstavu pozvao i Adama Vedernjaka, Franju Jurčeca, Darka Janeša, Žarka Savića, Slavka Juragu i Rajka Bundalu. Ženske uloge pripale su Etti Bortolazzi i Nataši Maričić. Asistent režije, drugi iza Praljka, bio je sin našeg glasovitoga glumca Zvonka Torjanca, današnji redatelj u varaždinskom HNK Dubravko Torjanac.

On se svega s kraja 1980., kada su probe krenule, sjeća kao da je bilo jučer.

Mlada kazališna ekipa

- Praljak je tada bio poznati redatelj, a mene je zvao nakon što se predstava već počela pripremati, kako bih mu bio asistent. Već je tada bio vrlo zainteresiran za političke teme, ali i tematiku nasilja. Upravo zato odabrao je Kubricka, odnosno Burgessa. Kao redatelja, ali i kao čovjeka, snažno ga je zanimao fenomen nasilja i zašto dolazi do njega. Alić i on dijelili su taj interes ne samo na sceni, jer je Alić bio i privatno ‘zaljubljen’ u fenomenologiju nasilja - prisjeća se Torjanac.

privatni arhiv

Cijela kazališna ekipa bila je vrlo mlada. Alić je imao 27 godina, Praljak je bio deset godina stariji. Ostatak ekipe bio je znatno mlađi, neki su bili na prvim godinama Akademije dramske umjetnosti. Praljak je, kaže Torjanac, vjerno pratio izvorni Burgessov tekst u kojem su likovi također gotovo tinejdžeri.

- Nije bilo razloga da mijenja tekst koji mu je tako dobro pristajao - prisjeća se Torjanac.

Kaže da su scene nasilja, ali i mučni TV inserti koji su se vrtjeli, tada izazivali zgražanje.

- Moglo bi se reći da je bio ispred svog vremena. Tko bi rekao da će se kasnije i sam Praljak zateći u krvavom ratu u kojem smo također osjetili tu neobjašnjivu mržnju i nasilje - zamišljeno će Praljkov asistent.

Ekstremno nasilje

Danas 70-godišnji glumac igrao je nekoliko uloga, među kojima i onu ministra. Kaže da su za publiku bile osobito potresne slike ekstremnog nasilja koje su se prikazivale u TV insertima.

- Vrtjele su se scene iz nacističkih logora, bagera koji gomilaju leševe na hrpu. To bi izazvalo zgražanje publike, pa bi dolazilo i do incidenata. Znali bi provocirati, glumiti da povraćaju. Alić bi tada zaustavio predstavu i onako dominantan došao do tih momaka. Nastao je tajac i predstava se mogla nastaviti - prisjeća se Savić.

privatni arhiv

Kaže da je suradnja s Praljkom bila izvanredna, a Alića je smatrao dobrim prijateljem.

- Bio je prijatelj i kolega, imali smo dobar odnos. Kasnije je znao odlutati u neke smjerove koji nisu imali veze s kazalištem i glumom, ali ja ga pamtim po tom odnosu - kaže, dodajući da se Alić u ulozi nasilnog Alexa snašao izvanredno.

Igrala je jednu ili dvije sezone u teatru koje je tada okupljalo zagrebačke intelektualce (koji je trebalo sačuvati, kaže Savić), no čak je i za njih kazališna predstava bila vrlo provokativna.
Potvrđuje to i naš poznati dramski prvak Dragan Despot, glumac zagrebačkog HNK, koji iz rada na predstavi pamti neobičan odnos redatelja i glavnog glumca.

- Alić je bio poznat i kao vrlo zahtjevan i izbirljiv glumac kojim nije bilo lako vladati. Praljak ga je nekako uspio ‘zavesti’ i Alić ga je slušao. Praljak je znao kako njime vladati, to je možda polazilo za rukom još samo Paolu Magelliju. Predstava je definitivno bila ispred svog vremena, a znalo je biti i incidenata u publici, no Božo bi to smirio - kaže Despot potvrđujući da je Alić bio velika zvijezda tog doba i da je glumcima bila čast raditi s njime.

Skromno kaže da ga je Praljak u predstavu uzeo “jer je njegov Mostarac”.
- Nije bio strog, ali je bio velik čovjek. Sa svoja dva metra i stavom bio je vrlo autoritativan. Kaa bih ga mogao slikovito opisati, rekao bih da je nekada djelovao kao svetac koji je tog dana loše volje - kaže Despot.

Strogi gorostas

Torjanac dodaje da je Praljak došao s tvrdog kamena, ali kao oplemenjen čovjek s diplomama dvaju fakulteta, autor dviju knjiga, karakterom snažnim i blagim.

- Ljudi ga pamte kao strogog gorostasa s bradom, ali zapravo je bio suprotnost. Ne znam je li ta priča istinita, ali rekao mi je da prezime Praljak dolazi od riječi ‘praljčić’, što je zapravo riječ za okrajak grane, najslabiji dio grane koji služi za potpalu, triješće. A govorio je i da je bio najmanji od 12 braće pa su takvi u njegovu kraju bili osuđeni da idu u popove ili đake, a on je izabrao biti đak - kaže Torjanac.

S druge je strane bio Alić, iznimno probojan mladić za kojim su se kazališta otimala, a svojim je stavom izazivao strahopoštovanje.

- Gotovo da su ga se drugi bojali koliko je bio dominantan - prisjeća se redatelj.

Potvrđuje to još jedan danas veliki glumac koji je u vrijeme igre u “Paklenoj naranči” bio na završnoj godini Akademije, Ljubo Zečević. On je u “Paklenoj naranči” igrao jednu od glavnih uloga, negativca Dima, jednog od članova bande bezumnih nasilnika i, kako ih naziva, “prokletnika”. Kaže da je igrati veliki komad bila velika čast, ali i nimalo lak zadatak.

- Alić je bio moj veliki prijatelj i jako sam ga volio, ali bio je takav, htio se nametnuti. Svima nam je bila čast igrati s njime, no to nije uvijek bilo lako. Znalo je dolaziti i do trzavica, to je normalno u kazališnom svijetu. Sjećam se da mi je jednom dozlogrdilo što se ponaša kao da je sam na sceni, nije nikome dao doći do izražaja. Tri dana bojkotirao sam probe i obilazio kafiće u gradu, družio se s kolegama. U takvom stanju otišao sam do cvjećarnice i naručio veliki buket, ali bez ijednog cvijeta. Tražio sam da mi stave samo onaj ‘drač’, ono što inače ide oko cvijeća kao dekor. S takvim buketom došao sam do Alića i svečano mu ga uručio kao ‘najboljem glumcu i najboljem partneru s kojim sam radio’. Bio je zbunjen - kroz smijeh se prisjeća Zečević koji je, kaže, bio u dobrim odnosima i s Praljkom.

Zlatna epoha ITD-a

Potvrđuje da je između glumaca i Praljka znalo dolaziti do sukoba.

- Što je posve uobičajeno kad se radi na predstavi. Praljak bi se ljutio ako ga netko ne bi poslušao, a to bi najčešće bio Alić - prisjeća se Zečević koji kaže da mu je bila velika stvar igrati u ITD-u i to baš u vrijeme njegove zlatne epohe.

privatni arhiv

- Dotad nisam pogledao Kubrickov film, ali sam pročitao roman i to je sjajan tekst. Bili smo pod velikim pritiskom da to napravimo dobro. Kad biste me danas pitali je li serija bila uspješna ili ne, teško bih vam mogao reći. Naravno da nismo bili Kubrick, ali nije bilo ni loše. Zanimljivo je da je Praljak dobro složio postavu. Svi mi mladići bili smo obećavajući glumci od kojih se očekivalo mnogo. Ella Bortolazzi već je tada bila legendarna glumica, a Nataša Maričić toliko je dobro izgledala da bi danas postala zvijezda čak i da ništa ne zna o glumi, a ona je ipak bila sjajna glumica. Bio je to dream team. Praljak je tada bio cijenjeni redatelj i svima nam je bilo veliko zadovoljstvo igrati u ITD-u, unatoč tome što smo dolazili iz drugih kazališta u kojima smo radili - govori nam Zečević koji je danas član ansambla zagrebačkog kazališta Komedija.

Proba u ponoć

Kako su gotovo svi glumci imali angažmane u svojim matičnim kućama, na probe bi često dolazili tek nakon predstava, katkada i u ponoć.

- U blizini je bila pekarnica koja je radila. Znali smo usred noći jesti masne bureke po koje bi otišao netko od glumaca i gledati te strašne scene nasilja, toliko smo se navikli na njih - kaže.
Zanimljivu anegdotu iz jedne od izvedbi otkrio je i glumac Slavko Juraga, koji se također itekako dobro sjeća “Paklene naranče”.

- U ekipu sam došao gotovo uoči izvedbe, imao sam nekoliko manjih uloga. U jednoj od prvih scena Alić ošamari mene, a malo kasnije ja trebam ošamariti njega. Ali, zbog moje nespretnosti dogodilo se da sam ga udario prejako. Strahovao sam da će me ubiti u garderobi, jer bi na to imao potpuno pravo. Ne samo da to nije učinio, nego mi to nikada nije niti spomenuo, iako smo sljedećih godina surađivali u brojnim projektima. To uvijek prvo ispričam kad pričam o Aliću - zaključuje Juraga.

Slobodan Praljak kasnije će, tijekom čitanja presude u Haagu, dramatično ispiti otrov i preminuti, a ovih dana napustio nas je i Alić. No, iako je prošlo toliko godina, njihovi kolege iz “Paklene naranče” itekako ih se sjećaju i sjećat će se tih slavnih dana, ističu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. prosinac 2021 07:58