Možda tako ne izgleda izvana jer konzervativna revolucija traje nesmanjenom žestinom, ali u stvarnosti se tijekom protekla dva desetljeća Hrvatska promijenila i postala modernije društvo. Današnja mlada, obrazovana populacija prihvaća modernije društvene vrijednosti i podržava egalitarnost uloga žena i muškaraca u privatnom i javnom životu, što pretpostavlja podjednaku uključenost žena i muškaraca u sve vrste zanimanja te uloga izvan doma - usavršavanju u profesiji, zaradi, sportu i rekreaciji te politici, proizlazi iz istraživanja “Društveni položaj žena u Republici Hrvatskoj: žena i obitelj (1999. - 2016.)”, koje je provela profesorica komunikologije i politologinja dr. Smiljana Leinert-Novosel, nekada prva dekanica u povijesti zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
Potpuno precizno: barem u glavama studentske populacije koja je sudjelovala u istraživanjima - završeno je sa stereotipima prema kojima su žene u ovoj zemlji predodređene postati tajnice, a muški menadžeri i šefovi. Hrvatska se, izgleda, promijenila u skladu s trendovima u svijetu.
Promjena percepcije
U proteklih sedamnaest godina percepcija o spolno specifičnim zanimanjima - tipičnim “ženskim” ili “muškim” - u potpunosti je zamijenjena uvjerenjem kako su danas sva spomenuta zanimanja podjednako primjerena za oba spola. Tako odgoj i administrativni poslovi prestaju biti “ženska” zanimanja, a direktorski, menadžerski, sudbeni te vezani uz politiku prestaju biti “muška”; zanimanja vezana uz medicinu, znanost i IT ocjenjuju se također zanimanjima za oba spola, pokazali su rezultati “Društvenog položaja žena u Republici Hrvatskoj”.
Konkretno, nekada tradicionalno “žensko” zanimanje iz 1999., kao što je odgoj, danas bilježi 20 puta veći broj odgovora da je to podjednako muško-ženski posao, baš kao što i administrativni poslovi danas imaju pet do šest puta veći broj odgovora “podjednako” te prestaju biti vezani uz žene. Još drastičniji primjer promjena u razmišljanjima - 1999. samo 15 posto studenata i studentica je smatralo da su tajnički poslovi primjereni za oba spola, a sada to tvrdi 88 posto muškaraca i 73 posto žena.
Tipične “muške” profesije kao što su direktorska i menadžerska zanimanja danas su tri puta brojnije percipirane kao podjednako zastupljene kod oba spola; sudstvo bilježi dva puta brojnije izjašnjavanje za podjednaku zastupljenost oba spola, dok se porast ovakvih odgovora, čak pet do šest puta više, bilježi i kod zanimanja vezanih uz politiku, uz naglašenu spolnu perspektivu, premda gotovo 40 posto žena to još vidi muškim zanimanjem. Medicina i znanost ostaju percipirani kao podjednako zastupljeni kod oba spola, kao i zanimanja vezana uz IT sektor, ali je interesantno da žene kao i kod politike (svaka druga žena) to vide muškim zanimanjem.
Za komparaciju, u identičnom istraživanju koje je provedeno krajem devedesetih, dva presudna faktora kod razmišljanja studenata bili su utjecaj roditelja, odnosno tip socijalizacije u obitelji, a na drugom mjestu po važnosti - utjecaj medija. No, i tada su se mogle iščitati težnje za jednakim zapošljavanjem, bez obzira na spol, jednakim napredovanjem na radnom mjestu, i podrške ženama na najvišim političkim pozicijama.
San postao realnost
Međutim, 1999. je dominiralo uvjerenje kako žena na čelu države kod nas još dugo neće biti realnost (81 posto žena i 79 posto muškaraca smatralo je to malo, odnosno potpuno nevjerojatnim). Taj se odgovor logički nadovezao na onaj o naglašenom muškom karakteru politike i u doglednoj budućnosti. U svijesti tadašnjih studenata Kolinda Grabar-Kitarović bila bi nezamisliva u Predsjedničkom uredu - jer je žena.
Je li, onda, nešto iznenadilo Smiljanu Leinert-Novosel?
“Svijet se promijenio između 1999. i 2017. i logično je da su se mijenjali i neki stavovi visokoobrazovane mlade populacije u Hrvatskoj. Međutim, iznenadila su me neka razmišljanja u obiteljskom krugu jer sam očekivala da će doći do egalitarnijih odnosa između partnera, ali to se nije dogodilo. Iako studentice odgovaraju kako u budućnosti žele ostvariti profesionalni uspjeh i karijeru, danas, baš kao i prije 20 godina, u velikom broju one prihvaćaju ulogu u kojoj na njima ostaje većina obiteljskih zaduženja, kao što su to obavljale njihove bake. Očito se u tom području odnosi teško mijenjaju, što govori da hrvatsko društvo nije zainteresirano za promjene, ali naše studentice odgovaraju da je briga za djecu majčinska obaveza”, objašnjava profesorica politologije.
Izgleda kako postoji snažan dualizam kada su u pitanju žene u Hrvatskoj. Na jednoj strani nalazi se spomenuti izraziti egalitarni sindrom i izjašnjavanje u prilog podjednakih mogućnosti žena u profesionalnom svijetu, ali potpuno drukčija slika nameće se kada je riječ o ulozi žene u obitelji. Podaci u svijetu pokazuju da, iako postupno prevladavaju liberalnije ideologije i stavovi o ravnopravnosti spolova pa tako i one u obitelji, praksa još uvijek upozorava na privid takvog stanja u situacijama “daleko od očiju javnosti” jer čak i kada je zaposlena, žena radi većinu kućanskih poslova. Hrvatska je dio ove šire slike, potvrdilo je i istraživanje među ovdašnjim studentima.
Nalaz iz 1999. upućivao je da se kao tipične “ženske” zadaće prepoznaju kućanski poslovi, briga za djecu i odlazak liječniku, praćenje školskog uspjeha, briga za starije članove obitelji te organizacija obiteljskih druženja, dok su se zarada, financijski poslovi, plaćanje računa, briga za napredovanje u profesiji i sportske aktivnosti percipirali zajedničkim poslovima, a politička djelatnost smatrala se izrazito “muškom” zadaćom.
Dva desetljeća poslije ispada da su mladi u Hrvatskoj i dalje konzervativni kada su u pitanju zaduženja unutar obitelji. Kućanski poslovi, odlazak dječjem liječniku i na roditeljske sastanke te briga za starije članove obitelji ostaju tipične “ženske” obiteljske zadaće do danas, pri čemu neke od njih, odlazak liječniku i na roditeljske sastanke, briga za starije te odgoj djece, pokazuju tendenciju rasta u odnosu na ranije istraživanje.
Tako, recimo, podjednaka uključenost oba spola u brigu za djecu i njihov odgoj bilježi pad (sa 50 posto žene i 66 posto muškarci u 1999. godini na 25 posto žene i 43,5 posto muškarci), uz porast odgovora da se radi o “ženskoj” zadaći (sa 49 posto žene i 38 posto muškarci iz 1997. na 75 posto žene i 57 posto muškarci).
I briga oko zarade ostaje podjednaka zadaća za oba spola, uz osjetno manji broj odgovora (84 posto žene i 63 posto muškarci iz 1999. do 50 posto žene i 56,5 posto muškarci) te uz porast odgovora da je to “muška” zadaća (50 posto žene i 42 posto muškarci), a 1999. to je izjavljivalo samo 14 posto žena i 33 posto muškaraca. Onda nije čudno što kućanski poslovi i nadalje ostaju “ženski” (97 posto muškarci i 89 posto žene u 1999., te danas 85 posto žena).
Konačno, briga za starije članove obitelji ostaje “ženska” zadaća, što ispitanice odgovaraju brojnije nego prije (50 posto žena iz 1999. na 62 posto u 2016.), dok muškarci to vide drugačije i slično u odnosu na ranije - gotovo isti postotak (60 posto) izjavljuje kako je to podjednako zadaća i žena i muškaraca.
Umjereno tradicionalni
Ukratko, žene su u slobodno vrijeme ostale okrenute kući i djeci, premda nešto manje nego prije, ali usavršavanje u struci i zabava ženama nisu prioriteti. “Žene se u domu djelomice vraćaju na neki način ulogama svojih baka”, glasi jedan od zaključaka.
Je li, dakle, hrvatsko društvo još uvijek konzervativno?
“Rekla bih da je umjereno tradicionalno. Uvijek imate 30-ak posto tradicionalista i modernista, dok je ostatak populacije u nekim temama skloniji konzervativnijim shvaćanjima, a u drugima su bliži modernijem razmišljanju. Ali, živimo u vrlo nestabilnom društvu u kojem puno ljudi nema sigurne poslove, a posljedica je sve veća sumnja u stvaranje obitelji i rađanje djece. U istom istraživanju koje smo napravili prije 19 godina velik broj studentica izjavio je kako “možda žele imati dvoje djece”, sada je puno i studentica i studenata izjavilo da “uopće ne razmišljaju o djeci”, dok toga 1999. gotovo nije bilo. Kada nemate siguran posao, teško možete razmišljati o djeci, i to je trend koji će se pojačati. Nisam optimist”, kaže Smiljana Leinert-Novosel.
Više od 80 posto studenata su se deklarirali kao vjernici, što je blizu statističkom broju katoličkih vjernika u Hrvatskoj. Istraživanje je pokazalo određene razlike: ateista je više među studentima, dok je kod studentica procentualno više aktivnih vjernica nego među muškim kolegama. Smiljana Leinert-Novosel objašnjava da ne treba generalizirati, ali pokazalo se kako je generacija 20-godišnjaka izrazito nezadovoljna odnosom društva prema njima, a najveću pomoć očekuju od - vjerovali ili ne - političkih stranaka.
Pad interesa za majčinstvo
Ipak se nešto promijenilo u protekla dva desetljeća. Danas se od žena očekuje da sudjeluju i u zarađivanju, što znači kako sada imaju i treću funkciju uz postojeće, poslovnu i obiteljsku. Ali zato politička djelatnost ostaje “muška” zadaća, iako u usporedbi s 1999., uz dvostruki porast broja odgovora da se radi o zadaći oba spola.
Zanimljivo je da, usprkos tome što se izrazita većina sudionica istraživanja deklarirala kao vjernice, istovremeno su pokazale dramatičan pad interesa za majčinstvo. Žene, kada govore o vlastitoj budućoj obitelji, ne razmišljaju odmah o djeci - za razliku od prije, sada odgovaraju da ne znaju koliko ih žele (dvostruko više nego prije) ili planiraju dvoje djece kao i prije, ali je taj odgovor u padu.
Precizno, u vlastitoj bi obitelji i danas najčešće željeli imati dvoje djece, ali je takvo opredjeljenje u odnosu na prije u padu, pogotovo kod ispitanica (sa 52 posto žene i 45 posto muškarci iz 1999. na 40 posto žene i 45 posto muškarci), no znakovit je porast broja onih koji to još ne znaju (sa 13 posto žene i 22 posto muškarci na 29 posto žene i 33 posto muškarci), što je više nego dvostruko brojniji odgovor u odnosu na 1999., posebice kod ispitanica. A još je veći pad i muškaraca i žena koji bi željeli imati troje ili više djece.
Interesantno je kako spomenuti trend tumači Smiljana Leinert-Novosel, koja je majka četvero djece. Unatoč osobnoj situaciji, ona tvrdi da nije nimalo iznenađena jer se Hrvatska drastično promijenila u posljednjim desetljećima, što ne bi bilo loše kada bi društvo brinulo o generaciji koja ulazi u svijet odraslih. Ni u prošlosti nije bilo lako, ali postojala je puno veća sigurnost.
“Morate ispunjavati određene kriterije kada odlučite biti znanstvenica, tako da sam otpočetka znala kako ću se morati angažirati i privatno i poslovno. Kod čuvanja djece imala sam pomoć svoje mame, ali u sličnim situacijama, ako želite nešto postići, morate se truditi dvostruko više nego muški kolege, koji također imaju troje ili četvero djece. Još prije 20 godina istraživanja u Velikoj Britaniji su pokazala kako će majka dvoje djece u karijeri zaraditi upola manje od oca dvoje djece. Nekada je ipak bilo malo lakše jer sam znala da će se djeca normalno školovati i relativno brzo pronaći posao, dok danas to nije slučaj. Naše društvo je zabrinuto jer nema djece, ali ne pita se zašto je tako. Zato je važno zagovarati promjene i raditi na tome”, bez puno optimizma zaključuje nekadašnja dekanica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.