Dominik Ćepulić imao je osam godina kada je 1998. njegov otac Mladen bio glavni liječnik hrvatske nogometne reprezentacije koja se iz Francuske vratila s brončanom medaljom.
Dražen Ladić mu je, kaže, bio idol i tata mu je donio njegov dres koji s ponosom čuva i danas kada u Berlinu završava doktorat iz psihologije. Presretan je što ima priliku proslaviti novi, najveći nogometni trofej u povijesti Hrvatske i stoga je, poput nekoliko stotina tisuća razdraganih ljudi iz cijele Hrvatske i svijeta, izašao na zagrebačke ulice pozdraviti “vatrene” i biti dijelom fešte kakva se na ulicama glavnoga hrvatskog grada ne pamti i o kojoj će se još dugo, dugo govoriti.
Kruno Zengal i Dominik Ćepulić
Voli svoje, poštuj tuđe
Dominikov otac, koji je u reprezentaciju doveo sadašnje liječnike Zorana Bahtijarevića i Sašu Jankovića umro je prije tri godine i nije, nažalost, doživio doktorat svog sina koji se, čvrsto je odlučio, za koji mjesec vraća u Hrvatsku s namjerom da karijeru gradi u svojoj zemlji. “Uvjeren sam da će za mene biti posla i da ova zemlja ima svijetlu budućnost. Kada odeš u inozemstvo, shvatiš da nigdje ne teku med i mlijeko. Kada vidim ovo slavlje na zagrebačkim ulicama, shvaćam da ovakve zemlje i naroda nema nigdje na svijetu, da se isplati uložiti rad i trud da bih svoju državu učinio boljom. Primjećujem zdravo domoljublje. Voli svoje, a poštuj tuđe”, govori Ćepulić dok tisuće ljudi oko njega pjevaju navijačke pjesme.
Kao psiholog je, tvrdi, zaključio kako veliki uspjeh nogometaša može biti poticaj svima u Hrvatskoj.
“Naši su dečki u Rusiji pokazali prave vrijednosti: trud, rad, poniznost i patriotizam. Zlatko Dalić je heroj jer je igrače potaknuo da vjeruju u sebe”, zaključuje mladi psiholog koji je u ponedjeljak slavio s prijateljem Krunom Zengalom koji je poveo kćerkicu Noemi koja ima godinu i dva mjeseca.
Prisjetio se kako je 1998. i on bio klinac koji je jedva tatu namolio da ode na Keglić dočekati nogometaše. Zato on želi da i njegova djevojčica osjeti ovaj povijesni trenutak, bez obzira na to hoće li ga se jednoga dana sjećati. Na glavu je Kruno stavio svečani šokački šešir jer je, kaže, premda je rođen i odrastao u Zagrebu, u duši Šokac, baja, lola i bekrija jer su mu roditelji iz Slavonije.
“Čekali smo 20 godina na ovaj trenutak koji je tako velik da u jeziku ne postoje riječi da bi ga se opisalo. Kamo sreće da imamo što više ovakvih razloga za slavlje”, ističe 31-godišnji elektromehaničar Kruno Zengal. “Moja generacija cijeli život sluša o 1991. i 1998., ali nikada dosad nismo imali priliku doživjeti ovakvo zajedništvo. Da se ovakvo što prije dogodilo, možda bismo bili jača generacija”, kaže 22-godišnji Josip Bobinac koji se 2014. kao juniorski reprezentativac natjecao na Svjetskom prvenstvu u veslanju. Danas na Floridi studira elektrotehniku i došao je kući na ljetne praznike koji su se, na njegovu sreću, poklopili s nogometnim prvenstvom koje mu je donijelo mnogo lijepih trenutaka, ali i u njemu osnažilo želju da napravi nešto za svoju zemlju.
Josip i Matija Bobinac
Vratit će se
“Čim završim fakultet, definitivno se vraćam u Hrvatsku. Iako bi vjerojatno bilo lakše živjeti u Americi, osjećam dužnost najbolje od sebe dati svojoj državi. Žao mi je što mnogi moji vršnjaci to ne razumiju”, govori Josip s kojim se slaže i njegov godinu dana stariji brat Matija koji u Zagrebu studira turizam. Za tu se struku odlučio jer je turizam evidentno u Hrvatskoj najperspektivnija gospodarska grana, a njemu ne pada na kraj pameti seliti se iz svoje zemlje.
“Baš i nisam lud za nogometom, ali ovo je nešto posebno. Moje je srce ispunjeno. Prvi put u životu vidim da se cijela nacija oko nečega ovako ujedinila i kamo sreće da za četiri godine osvojimo i zlatnu medalju. Kada sam vidio kako naši dečki igraju, od početka prvenstva sam vjerovao da ćemo daleko dogurati”, ističe Matija Bobinac.
Nacionalno slavlje na ulicama Zagreba razbudilo je domoljubne osjećaje i kod mladog kuhara Marka Roksandića kojemu se čini da su se Hrvati napokon opametili i svi dišu kao jedan, zbog čega, kako naglašava, ovo srebro vrijedi više od zlata.
Marko Roksandić
“Ovo je moja zemlja i moj dom iz kojega me nitko neće otjerati. Kao i većina mojih prijatelja, trudim se i radim da bih mogao pristojno živjeti. Za što su se naši očevi borili, kao i svi oni koji su poginuli u Domovinskom ratu, ako će mladi otići iz Hrvatske? Naši nogometaši su dokaz da možemo biti najbolji na svijetu”, s ponosom ističe Roksandić.
Veronika Šindilj iz Drniša, koja je nedavno na zagrebačkoj Likovnoj akademiji završila studij kiparstva, priznaje da nije strastvena navijačica, ali su je hrvatski izbornik i nogometaši oduševili time kako su dostojanstveno podnijeli poraz u finalu. Tada su osvojili njezino srce i odlučila ih je doći pozdraviti na zagrebačke ulice.
Veronika Šindilj
“Oni svima nama mogu biti primjer. Svijetu su predstavili prekrasnu sliku o Hrvatskoj, pokazali da su veliki ljudi i kada pobjeđuju i kada gube i na tome im moramo biti zahvalni. Divno je ovo zajedništvo. Da smo barem u Hrvatskoj toliko jedinstveni i oko drugih važnih stvari. Sve je na nama jer upravo smo mi, svatko od nas, oni koji možemo mijenjati stvari nabolje. Nema smisla žaliti se i tražiti krivnju u drugima”, zaključuje mlada kiparica koja se smatra vječnim idealistom i stoga, tvrdi, nema nikakve šanse da ode iz Hrvatske. Vjeruje da se poštenim radom može uspjeti u životu, a tako razmišlja i većina njezinih prijatelja i drugih ljudi koje ona jako voli i koji su joj dodatni razlog zašto ne bi otišla živjeti negdje daleko od njih.
U majicama na crvene i bijele kvadratiće i s hrvatskom zastavom “vatrene” su pozdravile i četiri prijateljice iz Zagreba - Klara, Rahela i dvije Lucije - koje su sve redom upravo upisale fakultet.
Rahela Markušić, Lucija Vuletić, Lucija Tomić, Klara Miholić
Za 4 godine po zlato
Rahela Markušić (19) studirat će psihologiju. Smatra kako je nogomet zabava, ali i prilika da se ljudi ujedine u slavlju i pokažu da Hrvatska nije loše društvo. Voljela bi živjeti i raditi u Hrvatskoj i zato se duboko nada napretku na svim društvenim područjima. I 19-godišnja Klara Miholić je upravo upisala psihologiju. Priznaje da u životu nije osjetila ovakvu euforiju povezanu s ponosom.
“Navikla sam da ljudi stalno pričaju o lošim stvarima. Zato sam se oduševila kada sam u nedjelju vidjela da je cijeli Jutarnji list pisao samo o nogometu.
Sačuvat ću taj broj Jutarnjeg. Ovakvu pozitivnu energiju trebali bismo usmjeriti i prema drugim stvarima, a ovo slavlje, koje će se dugo pamtiti i prepričavati, potaknulo me je da još više volim Hrvatsku. “Vatreni” su pokazali da su za uspjeh potrebni karakter, srce i volja. Kada to imaš, možeš ugodno iznenaditi cijeli svijet. Sada smo vidjeli da se čuda ipak događaju i zato hajmo svi svojim radom pokrenuti Hrvatsku”, kaže Klara.
Njezina vršnjakinja i prijateljica Lucija Vuletić, koja je upisala studij farmacije, oduševljena je spoznajom koliko sport povezuje ljude.
“Ovo je čista pozitiva i nama mladima poticaj da vjerujemo u sebe i postižemo rezultate. Nema odustajanja, nema napuštanja Hrvatske”, odlučna je Lucija. Njezina imenjakinja Lucija Tomić (18) od jeseni će studirati biologiju. Inače ne prati sport, ali neizmjerno uživa u navijačkom slavlju, slozi i veselju koje se ovih dana osjeća u zraku.
“Ovo je čudo. Jednoga će dana svi pričati gdje su slavili ovaj nogometni uspjeh. A možda za 20 godina doživimo i zlatnu medalju”, kaže 21-godišnji Dominik Rukavina, student naftnog inženjerstva, koji je prema Trgu bana Jelačića ususret “vatrenima” krenuo s prijateljima i vršnjacima Lukom Buljanom, studentom FER-a, i Maksom Manestarom koji studira ekonomiju.
Dominik Rukavina, Luka Buljan, Maks Manestar
“Sljedeće Svjetsko prvenstvo je naše!” prekida ga prijatelj Luka koji je hrvatskim nogometašima zahvalan što smo postali dio povijesti jer sada svi u svijetu znaju za Hrvatsku.
“Obožavam nogomet. Ovo je srebro zlatnoga sjaja. Svatko od nas ima mali dijelić u toj povijesti”, kaže Maks koji vjeruje kako ćemo jednoga dana jedni drugima postavljati pitanje - gdje si bio 2018.?