PIŠE JELENA VELJAČA

Kamenovanje žena na Viskovićevu Fejsu: Kako se samodopadni agresivac zagledao u prazne maternice

Šteta bi bilo da tuga i bijeda pogrešno usmjerenog bijesa ostanu nezapisane

Velimir Visković i screenshot jednog njegovog odgovora na Facebooku

 Sasa Buric/Cropix/Screenshot: Facebook/Cropix

Estrada je tako ružna riječ, zar ne? Krije se u njoj mnoštvo poruge, patroniziranja i elitizma kad je ispisana prstima velikana hrvatske književne scene. Primjerice, jednog Velimira Viskovića, legendarnog urednika, esejista, polemičara, komentatora ne samo književnosti već i svih fenomena koje netko na televizijama pomisli da bi on mogao komentirati. Estrada, ispljunuta u lice jedne žene, koja se ne bavi, citiram gospodina Viskovića, književnošću poput njega, doslovno je oružje za kamenovanje koje prije udarca poručuje: ti si neprihvatljiva u mom osobnom prostoru kao niži stalež, nedostojna sa mnom razmjenjivati misli, polemizirati, tvoj nemoralni izbor bavljenja tim poslom (gotovo pa prostitucijom, barem moralnom, ako ništa drugo nije dokazivo, ili, još gore, prodajom organa na crnom tržištu, krijumčarenjem migranata) stavlja te u liniju onih koje moju veličinu ne smiju ukaljati pokušajem razgovora, nestani s lica zemlje, ili barem s mog FB profila, ako se ne slažeš sa mnom!

Takva je otprilike svađa nastala na Fejs profilu ovog velikana koji, unatoč činjenici da inzistira na svom statusu sudionika najvažnijih literarnih karijera i procesa u ovoj zemlji (te u svojoj novoj knjizi, autobiografiji, o tomu i piše), ipak koristi Fejs, za koji se u spomenutoj ostrašćenoj raspravi hvali da je "čitaniji od kulturne rubrike Jutarnjeg lista". Zanimljivo je to: Visković zna da su društvene mreže mastodont koji je pojeo medije, pa i kulturne rubrike, i on ih, sudeći po broju pratitelja (4,1 tisuća) koristi vješto, ali te pratitelje (a pogotovo pratiteljice) voli submisivne i ponizne, oduševljene njegovom karijerom, mislima i stavovima. Posve legitimno, zašto bi itko u svom osobnom prostoru (doduše javnom) trpio ljude koji ga kritiziraju? Međutim, Visković odlazi korak dalje, pa pred očima oduševljene publike (?!) vrijeđa žene jer je on sam pogrešno shvatio jedan naslov u novinama. Znam da zvuči nemoguće, ali dogodilo se: Visković je nespretno i posve pogrešno reagirao na web-naslov na književnoj kritici novinarke Jadranke Pintarić. Web-naslov, ah taj kamenčić u cipeli svake autorice! O tome bi se mogle snimiti mnoge televizijske emisije u kojima bi Visković vlasnicima medija objašnjavao kako su nemoralni! Potreban je golemi trening, pa i mnoštvo utakmica u nogama da se prihvate pravila web-novinarstva koja sa sobom nose iščašene pokušaje tabloidizacije čak i najpametnijeg teksta. Glavobolje koje su autori imali kad bi vidjeli kako se njihovi tekstovi prodaju sigurno nisu manje od Viskovićeve povrede koju je doživio u napadu histerije na pohvalu koju mu je uputila kritičarka Pintarić.

Jadrankina kritika Viskovićeve knjige, naime, svakako je pohvalna: od zanimljivih citata i fantastičnih uvida u život i karijeru uredničkog velikana, Pintarić predivno, nježno i toplo, čak i kad aludira na (nužni) ego persone poput Viskovića, reklamira čitatelju kulturne rubrike svjedočanstvo vremena u kojem - još jednom, ali neka - mogu uživati u anegdotama o Mandiću, Mani, profesoru Maroeviću i samom Velimiru, tom ostrašćenom ljubitelju vlastite misli i djela. Jadrankin tekst Visković, kako će sam više puta ponosno (?!) svjedočiti, nije pročitao, već je podivljao na naslov kojim je jedan od web-urednika (ili urednica, da ne budem nepoštena u pozitivnoj diskriminaciji kojoj sam sklona) pokušao dodatno zainteresirati "nečitatelje" kulturne rubrike te je izvukao zanimljiv moment Viskovićeva života koji je dio - logično - i same knjige - a to je njegov ponos na vlastito očinstvo u nekonvencionalnoj dobi - što Pintarić zaključuje prema broju fotografija djeteta koje je, da se pretpostaviti, sam Visković priložio autobiografiji.

Nisam sigurna zašto je Velimir Visković zaključio da su urednici ili sama autorica ismijavali njegovo očinstvo u sedamdesetprvoj godini života - jer je takav sentiment posve nerazvidan iz teksta, za koji se doslovno hvali da ga "ne zanima" niti da ga "planira pročitati", ali je zato četiri tisuće i nekoliko stotina svojih pratitelja s guštom obavijestio da gospođa Pintarić nikad nije rodila, a to je isto na nos nabio dami s početka teksta, onoj koja se "bavi estradom" (gotovo kriminalom), kao i da "nastavi biti lijepa, to ti najbolje ide", diskvalificirajući tako uspješnu ženu iz razgovora samo zato što je lijepa - očito pametna nije jer se ne slaže s njegovom uobraziljom - te joj, kad se usudila na tu uvredu replicirati, "spušta" da je i "njoj panika jer je u petom desetljeću života". Rijetko je tko od vjernih pratitelja i pratiteljica na te eklatantne ženomrzačke uvrede reagirao, ali su zato zdušno izvrijeđali kritičarku Pintarić, ni krivu, ni dužnu, i ne provjerivši što je napisala, a Velimir Visković, manje u maniri velikana jednog doba, a više u maniri samodopadnog agresivca, poticao je taj nasilnički diskurs protiv autorice i još dvije dame koje su se "usudile" napomenuti da nitko, ali baš nitko nije ništa loše ni pomislio, a ni napisao o njemu, njegovoj djeci ili njegovim životnim izborima. Nije to više ni bilo važno: pokorit ćete se mom nepravedničkom bijesu ili ćete biti izvrijeđani! Nizale su se uvrede poput "FUJ", "dno dna", "dnovinari" i slično, klasična bijeda uobičajeno anonimnih komentatora - no ovi su kamenovanje odradili pod vodstvom velikana, hrabro, s imenima i prezimenima.

Čitati taj thread bilo je bolno i podsjećalo je na slavne dane Red Carpeta i početke upravo masovne estradizacije društva: uvrede, kamenovanje na slijepo, izvrtanje riječi, spominjanje jalovosti, vrijeđanje lijepih žena i tako dalje. Čovjek je mogao na tren zaboraviti da ne čita svađu među estradom, već najčitaniji/najčitanijeg među Fejs literarnim b(l)ogovima. Gledalo se tu u čak dvije prazne maternice i masakriralo Jadranku koja je iskreno oduševljena Viskovićevim joie de vivre. Šteta bi bilo da sva tuga i bijeda tog posve pogrešno usmjerenog bijesa ostane nezapisana. Shvaćam histeriju, ali mizoginiju, vrijeđanje žena i njihove plodnosti ne, pa makar dolazile i od strane heteroseksualnih plodnih muških bogova kojima su nas naučili da se klanjamo. Samo polako: Visković je napravio grešku. Društvo je sklono cancel kulturi, on je upravo potiče prema Pintarić. A trebao bi poticati velikodušnost, jer autobiografija i ega ne nedostaje ovom društvu, ali velikodušnosti da. Stoga: treba mu oprostiti, a ne ga kamenovati. Može li to velikan Visković podnijeti, da mu žene trebaju oprostiti, a ne ga obožavati?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. srpanj 2022 08:34