Dan nakon što je Hrvatska vojska oslobodila Okučane i okolno područje, 2. i 3. svibnja 1995. godine, Zagreb je pogođen raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem, takozvanim zvončićima.
U raketnim napadima na civilne ciljeve u Zagrebu projektili su 2. svibnja pali na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice (današnji Trg svibanjskih žrtava 1995.), a dan nakon toga i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na park Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar.
Odgovornost za napad u kojem je poginulo sedmero ljudi, a 205 je bilo ozlijeđeno, javno je priznao tadašnji vođa pobunjenih Srba Milan Martić, pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu od 35 godina u Haagu.
Sedam poginulih
Anu Mutevelić (53) krhotina je usmrtila u tramvaju, Damira Dračića (45) u automobilu u Vlaškoj ulici, kao i Stjepana Krhena (45) koji je krenuo u poduzeće Eksportdrvo, ali do porte nije stigao. Ivanka Kovač pogođena je u Draškovićevoj i preminula je nedugo nakon dolaska u bolnicu, a slična sudbina zatekla je i Ivana Brodara (77).
Drugog dana u napadu je ozlijeđeno 17 baletnih umjetnika koji su imali probu, a ispred Akademije dramske umjetnosti stradao je student 1. godine filmske režije Luka Skračić. On je, nažalost, nakon mjesec dana kome podlegao ozljedama. Osobito su opasni bili mnogobrojni neeksplodirani 'zvončići', njih oko 500, koje su deaktivirali pirotehničari, pri čemu je policajac Ivan Markulin poginuo.
Razgovarali smo s dr. Joškom Filipušićem, koji je u to vrijeme bio kirurg u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj i nesretnom Markulinu je prvi priskočio u pomoć.
Došao je na posao u 8 ujutro, toga dana ga je čekalo 24-satno dežurstvo u kirurškoj poliklinici. Dan je bio lijep i sunčan, bez oblačka, što je mnoge građane izmamilo van. I on je oko podneva bio ispred bolnice jer nije bilo puno posla. Stajao je preko puta Klaićeve uz teniske terene.
"Tamo je bila masa ljudi, svi su uživali u danu. U jednom trenutku je grunulo. Svi smo pogledali na sat jer smo mislili da je Grički top označio podne. No, bilo je podne i deset minuta. Tada je počeo urnebes", prisjeća se dr. Filipušić, koji je izletio na ulicu i krenuo prema bolnici. Neki ljudi su vrištali, a svi su se željeli što prije maknuti s otvorenog prostora.
"Moram u bolnicu"
"Moram se kako god znam, živ ili mrtav stvoriti u bolnici", razmišljao je, kaže. Zvončići su još uvijek padali s neba, ali ih je izbjegao.
Čim je došao do poliklinike, već su počeli dolaziti ozlijeđeni.
"Prvi je došao inženjer Bakula, koji je bio šef naše tehničke službe u dvorištu bolnice. On je ozbiljno stradao. Onda su doveli Mirnu, kćer od profesora Kostovića koja je stradala negdje na cesti. U bolnici, srećom, nije bilo ozlijeđenih", govori i dodaje da je baš u trenutku napada jedno dijete bilo na operacijskom stolu u sali koja gleda na dvorište u kojem je bio kaos. Geleri su probili staklo, ali svi su prošli neozlijeđeni.
Zbog velikog broja neeksplodiranih zvončića po dvorištu bolnice i po krovovima obližnjih zgrada ubrzo su došli pirotehničari koji su ih počeli razminiravati. Među njima je bio i 28-godišnji Ivan Markulin, otac dva malena dječaka.
"Začuli smo još jednu eksploziju. Nismo znali što je. Netko je vikao iz dvorišta i zvao hitno doktora da dođe. Isti tren sam pojurio u prizemlje. U tom trenutku čovjek ide po inerciji, ne razmišlja o opasnostima. Oko ozlijeđenog pirotehničara okupili su se kolege. On je bio u sjedećem turskom stavu. Zvončić mu je eksplodirao u rukama i bio je teško ozlijeđen. Još je davao znakove života. Isti tren smo napravili sve što je trebalo, odmah smo ga povezali i započeli reanimiranje, ali nažalost je preminuo", ispričao nam je dr. Filipušić jedan od dramatičnijih trenutaka u svojoj karijeri u kojoj je kao liječnik prošao cijeli rat od 1991. Zagreb je, kaže, cijelo vrijeme do tad bio pošteđen, bile su uzbune, ali nitko nije ginuo.
"I onda se to desi u krugu ustanove za koju vjerujete da će biti pošteđena jer su tu djeca. Teško je kad vam netko na rukama umre. Toga se itekako sjećate i to pamtite. Užasno vam je krivo što čovjeka niste uspjeli spasiti", iskren je Filipušić, koji je danas u mirovini.