Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, diljem smo Hrvatske pratili prvo lokalne izbore, a potom i mukotrpno postizborno uspostavljanje vlasti. Taj proces traje dugo i još nije završen. U mom gradu - Splitu - novo Gradsko vijeće nije konstituirano, kao što nije konstituirana ni skupština u mojoj županiji. Da bi se konstituiralo, potrebno je da netko s nekim koalira. Potrebno je nerijetko da koalira netko tko je "desni" (konzervativan) s nekim tko je "lijevi" (dakle liberalan, ili – rjeđe - doista lijevi).
Kad se počne razgovarati o takvim koalicijama, onda se obično kaže kako su ti izbori, zaboga, ipak "lokalni". Kaže se kako tu dominiraju "komunalne teme", te kako parkinzi, vodovod, promet i plaže "nemaju ideologiju". Pritom se riječ "ideologija" tumači nakaradno i, zapravo, potpuno izokrenuto. Vjeruje se da su "ideologija" Titov trg, Gay pride, Hod za život, nazivi ulica i Istanbulska konvencija. S druge strane, štandovi na plaži, parking mjesta i prometni režim, jel'te, "nisu" ideologija. Oni su – kako se to kaže - "komunalne teme".
A stvari stoje upravo obratno. Titov trg nije ideologija: to je historiografija. A upravo su plažni štandovi, koncesije, parking mjesta i stanogradnja stvarno i jedino poprište ideologije. Upravo se tu vidi stvarna ideološka razdjelnica, razdjelnica u kojoj su mnogi desni nerijetko lijevi, a mnogi "lijevi" (case study: IDS) zapravo ekstremno desni. Upravo se tu vodi zbiljski, istinski klasni rat. To je rat koji nisu pojmile ni shvatile ni hrvatska staromodna ljevica, ni hrvatska staromodna desnica. A zato što ga nisu shvatile, ostale su zbačene od hrvatskih glasača. Zato što to nisu shvatili, glasačku im bazu izjedaju modernija ljevica i modernija desnica.
Taj klasni rat vodi se na mnogo frontova, na mnogim mjestima. Vodi se u centru Zagreba oko Gredelja i bloka Badel, vodi se na Srđu i Muzilu, vodi se na marjanskim rampama, vodi se na plažama ispred hotela, na koncesioniranim gradskim parkinzima. Vodi se i na krajnje zabačenim mjestima, mjestima koja su daleko od prometa i oka, tako daleko da se neki put čine kao mediteranski Wakhan Front. Mnogo je takvih mjesta. A jedno od njih ovih je dana postalo predmet čarki. I - posve neočekivano- dospjelo u središnje nacionalne medije.
To novo "krizno žarište" jedna je lijepa, skrovita plažica s dnom od bijelih oblutaka. Ta ljupka, fotogenična plaža nalazi se na najzabačenijoj zapadnoj punti jednog od najzabačenijih dalmatinskih otoka - Drvenika Velog. Riječ je o malom morfološkom fenomenu, djelu vjetra i vode, korozije i abrazije, komadiću otočne obale na kojoj je maestral kroz tisuće godina zagladio šljunčanu obalu. Ta plaža stoji tu oduvijek, priroda ju je napravila i tu ostavila, kao zajedničko dobro i dio – eto, da i to spomenemo - pomorskog dobra Republike Hrvatske.
Ta plaža ima, međutim, jednu nezgodnu okolnost. Nedaleko od nje nalazi se kuća. A u toj se kući nalazi smještajni objekt pod nazivom Cento dvori. A vlasnik tih Cento dvora, računajući na zabačenost, reklamira svoj objekt kao apartman koji ima nešto što u Hrvatskoj ne postoji. Kao apartman s "privat beach".
Ni prvi ni zadnji, reći ćete. Po Jadranu ima desetke takvih posjednika. Na desetine onih koji su posaližali, pripitomili ili prisvojili komadić obale, cementirali sunčalište ili mul, koji su simbolički "kooptirali" komad pomorskog dobra nekretnini prvi red do mora. No, jedan od njih - vlasnik Cento dvora - bio je toliko nepromišljen i glup da na svojoj "privat beach" napadne dvije kupačice, koje su ga k tomu snimile mobitelom, a k tomu je jedna bila novinarka.
Taj incident - taj mali proplamsaj klasne borbe - dogodio se u srijedu kad su splitska spisateljica Tonka Alujević i njena neimenovana prijateljica odlučile provesti dan na plaži ispod Cento dvora. To se nije svidjelo češkim turisticama koje su - neuko ili perfidno - povjerovale u reklamu o "privat beach". A onda se nije svidjelo ni vlasniku "privat-beach-apartmana" koji se sjurio na plažu i stao vrijeđati i psovati kupačice dok su ga snimale mobitelom. Pozvao je policiju, što se na koncu nije pokazalo kao najmudriji potez. Policija je ustanovila da dvije kupačice ničim nisu kršile zakon, te gazdi plaže pripisala lažno prijavljivanje. Skandal je tijekom četvrtka iscurio u medije, a tijekom petka se dogodilo malo čudo pučkog, klik-revolta, mala, hrvatska, plebejska buna pučana. Desetine građana opsjele su stranice "privat beach" apartmana zagušujući je lošim ocjenama i komentarima sve dok se nasilnikovi ubavi dvori nisu smežurali na ocjenu 1,3 na Googleu.
A dok čovjek gleda tu malu pučku bunu oko jedne drveničke uvale, može postaviti jedno politološko pitanje. Naime, da li još uvijek mislite da u komunalnoj problematici "nema ideologije"? Nadam se da ne. Jer, u onom što se dogodilo na Drveniku briketirana je sva ideologija svijeta. Nema čvršće i jasnije razdjelnice stvarno lijevog i stvarno desnog nego što je taj komad šljunčane vale za zapadnoj punti otoka.
Dvije kupačice koje se tog dana nisu otjerale s plaže pritom su nastupile iz (možda?) neosviještene, ali posve jasne ideološke pozicije. One vjeruju - kao što i ja vjerujem - da je ta plaža javno dobro, dobro koje su nam svima zajedno dali Bog ili priroda, pleistocenske poplave, voda i maestral. Ona kao takva ne može biti vlasništvo. Ona kao takva može biti ekonomski resurs (jer to jest), ali samo svačiji i zajednički. Ona je resurs koji donosi dobrobit i apartmanu deset metara od nje, ali i onom dva kilometra dalje. Ona kao takva mora biti svakom dostupna i slobodna za pristup. Tako- među ostalim - piše u zemljišnim knjigama, koje pomorsko dobro izuzimaju od vlasništva. Tako piše u zakonima Republike Hrvatske.
Ti zakoni mogli su biti drukčiji. U nekoj goroj, paralelnoj povijesti RH je mogla imati drukčije zakone. Mogla je širokogrudno, neštedimice dijeliti koncesije. Mogla je te koncesije povezati uz pravo zabrane pristupa i/ili pravo naplate pristupa. U toj i takvoj konstelaciji, mogao je i vlasnik Cento dvori lako dobiti pravo na stvarni, pravno valjani "privat beach".
Zameci takve privatizacije mora postojali su i još postoje - bilo kroz koncesioniranje bova u sidrištima, bilo kroz koncesioniranje gradskih plaža obližnjim birtašima. U županiji kojoj pripada Drvenik - Splitsko-dalmatinskoj - postojao je pokušaj da se legalizira zatvaranje plaža ispred hotela najviše kategorije. Taj pokušaj pod sponzorstvom Kerumova HGS-a pred desetak su godina združeno, "velikom koalicijom" srušili HDZ i SDP, a moram se pohvaliti da sam tome pripomogao novinskim tekstom koji je upozorio na prijedlog te odluke skriven u šikari skupštinskog dnevnog reda.
Unatoč silnim pritiscima, unatoč interesima svih cento-dvora, unatoč gunđanjima onih koji su tvrdili da "tjeramo elitne goste", taj se paralelni, distopijski scenarij nije dogodio. Ni jedna se vlast južno od Opatije nije nikad odvažila zaista dirnuti u koncept obale kao svedostupnog, javnog dobra. Zašto nije? Ne zato što nije bilo interesa da bude drukčije. Nego zato što ih je bilo strah. Bilo ih je strah ljudi kao što su Tonka A. i njena prijateljica. Ljudi poput onih koji su zasuli Cento Beach negativnim recenzijama. Bilo ih je strah da u konačnici ne dobiju plažnu bunu pučana, plažnog Matija Ivanića. Bilo ih je strah da na tom, jednom pitanju ne slome zube i ne izgube izbore. Jer - vi možete u Hrvatskoj unižavati radnička prava, možete zapošljavati nećakinje, možete koncesionirati aerodrome i autoputove. Ali - na plažama se u Hrvatskoj gubi glava. Plaže su u Hrvatskoj "no go" privatizacije, sveti gral koji izmiče kapitalizmu, za koji vrijede pravila koja ne vrijede za banke, ceste, aerodrome i ambulante.