U kaosu vijesti o ratu, okupacijama, pokoljima, bjegovima, opkoljenom kazalištu, bombardiranom rodilištu, potencijalnom atomskom ratu, novom soju covida i potresima u Japanu, stidljivo se, gotovo neprimjetno, provukla vjestica o tome kako od ovog vikenda smijemo ići van. Između brige o atomskom skloništu (ima li kemijski WC i saniranu ventilaciju) i brige o tome kako ću se nakon dvije godine stanke uopće snaći u noćnom klubu, rado bih odabrala ove potonje muke, ali pitanje je jesmo li, nakon svih trauma od ožujka 2020. do danas, uopće sposobni partijati kao da nema sutra. U svijetu u kojem ta sintagma više nikada neće biti samo sladak marketinški trik, dobar copy za kondome ili pivu, možemo li se uopće opustiti?
Koliko vam se bizarno čini da vam na adresu, kao...