U zraku se ćuti da je važan dan. Asfalt gori, kamen se topi i sve podsjeća na neka davna ljeta kad vrućina nikome nije smetala. Baš kao što ni njima prije 31 godinu nije smetala. Jer, što bi im smetala. Nećemo valjda domoljublje početi mjeriti u litrama prolivena znoja, piše Vinko Vuković za Slobodnu Dalmaciju.
I sposobnosti da se preživi protokol.
Što smo bliže Kninu, to je trobojnica više. Vijore se s balkona, vise s prozora, miješaju se s grafitima uz cestu. Narodno stvaralaštvo na zidu, vječna kronika naših podjela. U Muću, netko je, ne žaleći truda, zlatnim slovima ispisao: "Malo Srba Oluja odnijela."
Žalostan je. On bi opet, kao drug mu pjevač čije pjesme poput granata odjekuju sa svih strana, u veliki rat. Do konačne pobjede. Dok nam ne ponestane i ovo malo radosti što je imamo.
Par kilometara dalje, u Kljacima, netko drugi bio je nešto maštovitiji, kukasti križ prepravio je u križić-kružić. Zgodno. Čisto da se zna da nismo svi isti. I da nije baš svaka bitka uzaludna.
Unatoč svečanom danu, vrijedan narod ne miruje. Jest praznik, ali nije svetac. Vade se zadnji krumpiri. Smiju se kopači kao da zlatne poluge u vreće slažu. Pokraj njih prolaze maratonci sa zastavama. Na majicama im piše "Glasnici istine". Mašu jedni drugima.
Istina ubija, ne znamo je li znaju. I je li znaju da škodi. No, istine, istine amo, jer utjehe nema u ovoj bljutavoj vodi.
Krajolik je lijep. Pitom i zelen. Konji pasu, traktori miruju. Tek tu i tamo, uokolo Uzdolja i Tepljuha, bljesne poneka srušena, spaljena i nikad obnovljena kuća. Kao crn zub u blistavu osmijehu slavljeničke kulise.
"Naša Oluja nikad ne prestaje", poruka je s većine autobusnih postaja. Uz prigodni mural naci vojnika kojega dizajneri domaćega domoljublja već godinama uporno prikazuju kao hrvatskog osloboditelja.
Na radiju vijesti. Voditeljica iznosi detaljan program kninske proslave. Budnica, misa, zastava na tvrđavi, govorancija na stadionu, doček maratonaca, pa podjela graha – da ne bi slučajno janjetinu na plus 45 dijelili – a navečer Tiho Orlić.
Slijede vijesti iz svijeta: Rusija je balističkim projektilima gađala Kijev i okolicu, petnaestak mrtvih.
Završila svečanost u Kninu, govore imali Plenković, Milanović i Jandroković, sve zaključili Rafalei
U Drnišu, iznenada kao notifikacija u gluho doba noći, eto ti pred nama ministra Ćorića. Došao na kavu. Umjesto da ode u Knin na misu.
Krcati kafići i restorani
Već prije devet ujutro, restorani i kafići u gradu su krcati. Vrte se janjci, traži se parking, hlad, slobodan stolac. Mo‘š mislit što ćeš ga naći. Kafić "Žigolo", koliko smo samo puta tu stali na putu do Zagreba, zauvijek je zatvoren.
Čuje se skvičanje. Kao svinja kad je kolju. Jest, ona je. Za koji sat prodavat će je za 28 eura po kilu. Janjetina je 42 eura. Fino se, bogme, Knin razvija. Gradonačelnik se na radiju hvali demografskim rastom, otvaranjem vrtića, a otvoren je, veli, i veliki trgovački centar. Sve imamo, kaže, samo nam fali kakav pogon, kakva tvornica, štogod proizvodnje.
Na štandovima – klasika. Crne majice po petnaest eura. "Bog, Hrvati, vjera, domovina." Biraj. A zlu ne trebalo, ima i onih na kojima piše "ako ne znaš što je bilo". Zvučnici ispaljuju granate: "Anice, kninska kraljice", "Čujte Baljci, Mirlovići..." Logično. Bilo bi stvarno glupo na današnji dan u Kninu slušati Nove fosile.
Kava se ne pije, prevruće je za tople napitke. Pivo lakše klizi. Iskusniji već i rutaju. Bilo je, kažu, i boljih derneka.
U parku Janka Bobetka hit je izložba vojnih vozila i naoružanja. Fan-zona Hrvatske vojske. Vijore se zastavice kao na Vignju. Izloženo je protuminsko vozilo, pa moćna Patria, pa teška strojnica Browning. Ajme onome nesretniku koji ju je nosio preko Moseća.
Neki klinac gladi automatski bacač granata, baš ga nježno miluje, kao da je beba. Vojnik mu prilazi, pruža mu pravi pištolj.
– Uzmi ga u ruku, nemoj se sramiti – govori mu s osmijehom.
Pokazuje mu kako se repetira.
– Stisni obarač, ako imaš snage – izaziva ga.
Mali stiska, oči mu sjaje. A stariji brat ga odguruje. Uzima dva pištolja, širi ruke, pozira kao Snoop Dogg. Otac pokraj njega puca od ponosa, vadi mobitel.
– De i mene uslikaj sa strojnicom! – dovikuje sinu.
Generacije se smjenjuju, ali ljubav prema željezu ostaje. Tu je i besposadni zrakoplovni sustav Orbiter 3, čudo tehnologije, a malo dalje – živa glazba. Svira harmonika, pjeva se "Jure i Boban". Izvođač je Miljenko, hrvatski kralj ulica. Skupio je već dvadesetak eura pa zadovoljno prebacuje na lakše note: "Jesen stiže, dunjo moja..." Miljenko daje i privatne poduke iz harmonike i sintesajzera, a dolazi i na kućne zabave.
Gužva je sve veća kako se ulicom doktora Tuđmana približavamo središnjem trgu. Misa taman završava. Probijamo se uzvanicima sleđa. Sve je puno pripadnika tajnih službi. Ozbiljni su, skeniraju, imuni na znoj koji im natapa tamna odijela.
Eno Božinovića. Prepoznajemo ga po klimavu držanju. Proključat će na suncu. "Skraćuj, pope, skraćuj!" Eno i Plenkovića. Stvarno ga nema pola. Baš nas zanima što će mu Ćorić reći zašto nije bio na misi. Svi su, uglavnom, tu. Samo predsjednikovu šiju nikako da ugledamo.
Vojnici i vojnikinje u svečanim odorama sjajna su reklama za Hrvatsku vojsku. Mladi su, lijepi, preplanuli, taman za fotografiranje. Dobro su ih probrali za ovaj dan, izgledaju kao iz američkog kataloga. Ne manjka ni plastičnih pušaka. Jedan mališan, s jurišnim uzijem, nišani pravo u čelo vašeg reportera. Crv.
Oglasna ploča puna je osmrtnica. Grad možda i jest malen, ali je groblje veliko. Tu je i obavijest da se uvodi privatna autobusna linija Knin – Split. Polazak od ponedjeljka do petka u 11:30, a povratak u 14:45. Tko ode, teško će se vratiti. A netko prodaje i miješalicu za beton od 120 litara. Korištena samo jednom.
Na tvrđavu već godinama nema smisla ići. Nema Kolinde, nema zabave. Svijeta zato ima odasvud, ali Zagorci su najglasniji. Ne zaboravljaju oni svoje Pume. Torcida se tek okuplja. Njihov mimohod najavljen je za navečer.
Štand s vjerskom plastikom i ponešto gipsa dobro je posjećen. Primamo, piše na obavijesti, novčanice i kovanice.
Policija počinje energično sklanjati ljude s Tuđmanova bulevara. Proći će, očito, neka štićena kolona. Uzbuđenje među narodom raste kao na Sinjskoj alci prije nego se konji iza okuke pojave.
Pitaju ljudi, žure, guraju se: "Kad je program, kakav je, hoćemo li zakasniti?"
A programa zapravo nema. Sve je samo ljuti protokol.
Srećom, i avioni su dio protokola. Nadlijeću grad Krila Oluje. Spektakl, buka, ponos. Hrvatski avioni paraju hrvatsko nebo. Narod gleda, prekriva dlanom sunce, čuje, ne vidi, ali će svejedno poslije pričati da su bili i Rafali.
Valja krenuti. Na pečeno. Kod Šukija je gužva. Rotacije. S jedne strane, veli nam konobar, rezervirano je za Skeju i njegove, a s druge za Milanovića.
Samo je ljubav tajna dvaju svjetova, piše Vinko Vuković za Slobodnu Dalmaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....