Seljačke demonstracije ušle su valjda već u kalendar poljoprivrednih radova. Ponavljaju se u ciklusima, kao oranje, gnojenje i prskanje usjeva. Blokada prometnica postala je nešto kao tradicionalna hrvatska žetvena svečanost. Glavna je fešta 25. srpnja, na Svetog Jakova, sveca zaštitnika poljoprivrednih poticaja.
Nema kuće u kojoj se on ne štuje. Dođe onda cijelo selo s traktorima na autocestu, kod naplatnih kućica prži se kotlovina, izvlači tombola, prodaje mlako pivo i licitarski proizvodi, mladići se pobiju na šake, a snaše u narodnim nošnjama zagrle i pjevaju: Moj diko, nemam ti mira Dok ne čujem tvoga Johna Deera. Svake godine u ovo doba iznova se organizira taj politički kirvaj. Gledamo istu komediju zabune između ratara i ministra poljoprivrede.
“Evo nas sa žitom”, kažu ratari. “Kakvim žitom?” zaprepasti se ministar. “Tko vam je uopće rekao da sijete?” Visoki državni dužnosnik začudi se seljacima upravo kao što bi se začudio da mu s malim djetetom u naručju dođe mlađa aktivitica iz provincije devet mjeseci nakon stranačke konvencije u Opatiji.
“Ma, jeste sigurni da je to moje?” pita on gledajući pod prozorom Ministarstva u Vukovarskoj nepreglednu kolonu traktorskih prikolica prepunjenih pšenicom, a nepoznati u gumenim čizmama ne da tvrde da je njegovo nego znaju i cijenu koju im je dužan platiti. Pružaju mu račun, a ovaj se od užasa hvata za glavu. Jesu oni normalni? Nema šanse. Gdje će naći tolike pare?
Opet se pravi blesav
“Evo ga, znao sam. Opet se on pravi blesav”, reče vođa ratara gnjevno. Zašto se ovaj zajeb događa, nije sasvim jasno, ali ponavlja se, rekli smo, bez iznimke svakog ljeta.
Seljaci po navici oru, siju i žanju pšenicu, ne razmišljajući je li ona ikome treba i računajući na državni otkup po cijeni koju sami odrede, a državni službenici za to saznaju istom kad je zrno u silosima i prekasno je da se išta promijeni. Netko razumniji ovdje bi se vjerojatno upitao u čemu je stvar.
Zar poljoprivrednici ne bi mogli s proljeća, prije negoli krenu sa sjetvom, nazvati nekoga u Ministarstvu i raspitati se za cijenu koju država nudi, a onda sjesti jednom navečer u kuhinji, nakon turske sapunice, izravnati papirnatu vrećicu i tintanom olovkom izračunati: sjeme, gorivo, dušično gnojivo, pišem sedam, pamtim dva... je li se ta stvar njima isplati? A mogli su vjerojatno i u Ministarstvu paziti da više ne dolazi do ovakvih nesporazuma.
U travnju i ožujku mogli su nekolicini službenika napraviti sendviče, zadužiti ih dalekozorima i poslati da obilaze oranice i pozorno promatraju aktivnosti na njima. Sve je zaista moglo sretnije ispasti da je tada još netko uočio što se događa u agraru, a zatim otrčao šefu i uzrujano ga obavijestio: “Gospodine ministre, oni opet siju!” “Šta siju?! Pšenicu?!” zapanjio bi se ministar, hvatajući odmah sako s naslona stolice i zapovijedajući tajnici da zove vozača. Kao odgovorna i savjesna osoba, službenim passatom žurno bi se uputio na lice mjesta i spriječio katastrofu.
Opet sve ispočetka
“Ne pšenicu! Ne pšenicu, ljudi, ako Boga znate!” trebao je još proljetos ministar Jakovina zavikati, uzrujano mašući rukama i trčeći preko polja ususret traktorima, a seljaci bi ugasili i sišli. Jakovina zatim bi im objasnio kako stvari stoje. Kazao bi kako u državnoj blagajni nema za njihove poticaje i na kalkulatoru im napisao cijenu koju može platiti, a seljaci bi se ili složili s iznosom ili pljunuli na zemlju i odustali.
Da su tada, u travnju, znali koja je otkupna cijena pšenice, dio njih zacijelo bi se okrenuo nekoj drugoj, isplativijoj poljoprivrednoj kulturi. Ne bi im valjda pregorio sistem da umjesto pšenice okušaju sreću s kupusom, rajčicom, tikvicama, krumpirom, jagodama ili gladiolama.
Velika je uistinu zagonetka zašto se poljoprivrednici prethodno ne dogovaraju s ministrom poljoprivrede, naročito u ovo doba razvijenih telekomunikacijskih tehnologija, brzog interneta i velike pokrivenosti mobilnom telefonskom mrežom, nego se svakog ljeta ponovno sukobljavaju oko iste stvari kao da su, božeoprosti, svi skupa retardirani.