Steven Spielberg o tome bi mogao snimiti rasni ljetni horror-triler, nakon kojega vaš godišnji odmor u Dalmaciji više nikada neće biti isti.
Maleni turistički gradić na obali, nekakav dalmatinski Amity u srcu turističke sezone, Makarska, Vodice, Stari Grad, svejedno: djeca se brćkaju u mlakom plićaku, majke impregnirane kremama nasukale se na žalo, očevi beživotno plutaju na madracima s pivom u ruci, vrelu ljetnu omaru paraju tek moćni basovi iz beach-bara, cika i vriska iz vodenog parka i lagani chill-out iz loungea pod borovima, a gradonačelnik i gazde lokalne Turističke zajednice zadovoljno trljaju ruke.
Kamera se onda sugestivno, uz poznatu uznemirujuću glazbu Johna Williamsa, približava beach-baru na plaži. Prepun štekat gledamo iz perspektive nemani, mi je ne vidimo, kao što je očito ne vidi ni konobar za šankom, koji okrenut leđima - ništa ne sluteći - miješa nekakav radiokativno crveni koktel.
Williamsova tuba sve intenzivnije ponavlja one dvije zlokobne note, zvijer se polako, pa sve brže približava nesretnom konobaru, sve dok ovaj – cap! - odjednom ne nestane pod šankom, a kadrom se razlije golema crvena mrlja.
Zvijer se približava...
- Oprostite, prolila mi se cijela boca Camparija – pridigne se u sljedećem trenutku konobar, cijedeći iz krpe u kantu litre crvene tekućine. – Izvolite?
- Porezna uprava, dobardan – u to će zvijer, dok kamera i dalje zumira konobara, bez kapi krvi u licu.
- Porezna! – začuje se onda krik njegove kolegice.
- Porezna! – prolomi se štekatom, i mirni beach-bar u hladovini tamarisa u trenutku učas razori opća panika i kaos.
Jedan konobar bjesomučno mobitelom traži gazdu, drugi grozničavo spaja fiskalnu kasu na internet, gosti se razbježali plažom, prestravljeni trče preko stolica, vrište, posrću, padaju, pridižu se i opet bježe, prevrću se stolovi, padaju čaše i boce, izlile se na kamene ploče litre Camparija, cijeli je pod velika crvena lokva, dok morem odjekuju panični, upravo neljudski urlici, „Porezna! Porezna!“.
- Porezna?! – u nevjerici će gradonačelnik kad mu direktor Turističke zajednice Amityja uskoro saopći da je u Lovrinom beach-baru viđen inspektor Porezne uprave. – J... jel bilo viška u blagajni?
- Sto tisuća kuna. Zapečatilo mu objekat na mjesec dana.
- Upičkumaterinu – opsuje gradonačelnik. – Šta da radimo? Gosti ne smiju saznati da je Porezna u gradu!
- Ne brini, znam čovjeka – dosjetit će se onda šef Turističke zajednice, i dalje već znate: u Amity uskoro stiže Pave Van Dam, prekaljeni lovac na inspektore, koji već sutradan, pred brojnim znatiželjnicima, iz prtljažnika svog terenca na Rivi trijumfalno vadi neman, inspektora od svojih sedamdeset kilograma, kojega je svojim rukama ulovio na terasi Šajbinog restorana. Ćiri, mladom zagrebačkom stručnjaku za financije i knjigovođi mjesnog mondenog kluba, odmah je jasno da to nije predator koji je jutros napao Lovrin beach-bar, već obični, potpuno bezopasni općinski građevinski inspektor, ali gradonačelniku je i on dovoljan da umiri turiste.
Da bi im demonstrirao kako je Amity posve sigurno mjesto, načelnik te večeri organizira Ribarsku noć s Jelenom Rozgom, pa na štandu Ribarskog obrta Palamida pred svima osobno naručuje pet ćevapa i malo točeno. Okupljena svjetina sa sigurne udaljenosti bez daha gleda kako jede ćevape i zalijeva ih pivom: konobar ga nezainteresirano gleda, fiskalnog računa niotkud, ali niotkud bogami ni inspektora. Konačno, gradonačelnik obriše usta, zadovoljno podrigne, ostavi konobaru napojnicu i bez računa napusti objekt. Gromoglasni aplauz prolomi se tada rivom, a hiljade turista razmili se po štandovima i terasama.
Jezivi vrisak
Vidimo sada široki plan Amityja s mora, šarena svjetla ljeskaju vrelom ljetnom izmaglicom, a pjesma iz velikih zvučnika na Rivi rasula se po noćnoj kalmi bonaci. „Opusti se i lezi tiho kraj mene“, pjeva Jelena Rozga, a kamera klizi po glatkoj površini mora i zamiče u mondeni klub u djevičanskoj uvali iza punte. Dok tamnoputi di-džej, sa slušalicama spuštenim za vrat, visoko podignutim rukama dirigira dvjema sisatim plesačicama u kavezu, a konobar poput Rudolfa Nurejeva pleše među bijelim naslonjačima s utegnutim mladim antilopama i bogatim nasljednicima, među njihove luksuzne brodove u lučici – praćena opet onim zloslutnim Williamsovim dvjema notama - tiho se šulja nepoznata petnaestmetarska jahta.
Momak iz kluba hvata cimu, a dvije se note izmjenjuju sve brže i glasnije, sve dok na kraju s palube na mul ne skoči krupniji stariji muškarac. Kamera se podiže s njegovih šlapa i mi tek tada – veliki je majstor Spielberg – prvi put vidimo zvijer. Jezivi vrisak presiječe noć nad uvalom, i već u sljedećem trenutku mladić uleti u klub mlatarajući rukama.
- Svi van! – urla on izbezumljen od straha. – Linić!
- Linić?!? – zaprepašteno ga gleda gazda. – Sereš!
- Ovoliki – raširi mladić ruke koliko god može.
- Možda je ipak obični inspektor? – promuca gazda.
- Bogami nije, vidio sam ga svojim očima, Linić, dolje na mulu – nekontrolirano viče mladić. - Dolazi ovamo!
- Polako, ljudi, polako, bez panike, vjerojatno je riječ o nesporazumu – pokušava onda gazda umiriti goste, ali uzalud: oligarsi i biznismeni sa svojim antilopama bezglavo se razbježali uvalom, a one dvije polugole nesretnice zarobljene u kavezu očajnički zapomažu gledajući kako se klubu lijeno, s noge na nogu, približava lijep komad ministra financija, ima u nemani brat-bratu sto kilograma žive vage.
Na kraju filma, da skratim, onaj mladi knjigovođa zajedno s jednim prekaljenim novinarom uspije nekako ministru Liniću u usta staviti nekakvu eksplozivnu rečenicu o njegovu prijatelju tajkunu, i Hrvatskom uskoro poput bombe odjekne golema afera s ministrom financija na jahti bogataša što Poreznoj upravi duguje cijeli jedan manji općinski budžet.
U posljednjem kadru vidimo prepariranog opozicijskog zastupnika Slavka Linića, ruinu nekadašnjeg opakog ministra, kako beživotno sjedi u saborskoj klupi. U mali Amity vratio se mir, vrelu ljetnu omaru paraju tek moćni basovi iz beach-bara, cika i vriska iz vodenog parka i lagani chill-out iz loungea pod borovima, a gradonačelnik i gazde Turističke zajednice zadovoljno trljaju ruke.
Steven Spielberg o tome bi, rekoh, mogao snimiti rasni ljetni horror nakon kojega vaš godišnji odmor više nikada neće biti isti. Konobari će sa strahom stavljati piće na šank, vi ćete se nervozno okretati oko sebe, a stručnjaci za oceanografiju i fiskalizaciju uvjeravat će vas u novinama kako je Dalmacija posve sigurna i kako financijskih inspektora kod nas nema. Ti krvožedni predatori žive, naime, samo u Skandinaviji.