ZAGREB - Dvije su značajke kongresa HDZ -a. Prvo, što neprijeporno jest loše za Hrvatsku, HDZ je skrenuo radikalno desno.
Oba predsjednička kandidata koji su ušli u drugi krug (nažalost, u vrijeme pisanja i tiskanja ovoga teksta nismo mogli znati tko je pobijedio u drugom krugu), zauzimali su tijekom kampanje znatno radikalnije nacionalističke stavove od konkurenata.
No, Milan Kujundžić i Tomislav Karamarko bitno se politički razlikuju.
Kujundžić jest autentični radikalni nacionalist (bit ćemo pristojni i dobronamjerni pa nećemo spominjati točnije odrednice iz proteklih povijesnih razdoblja), dok je Karamarko još prije HDZ-ova poraza na parlamentarnim izborima odlučio zaigrati na nacionalistički sentiment, što ne mora imati previše veze s njegovim stvarnim svjetonazorskim i političkim uvjerenjima.
Karamarko je, naprosto, ispravno procijenio da su i SDP i HDZ zauzeli prostor u političkom centru, i da se vlast u HDZ-u najlakše može osvojiti drastičnim zaokretom udesno, osobito kada je riječ o nacionalističkim osjećajima.
Takva se Karamarkova retorika pokazala uspješnom: HDZ-ovci su mu oprostili što je organizirao Gotovinino uhićenje i što je pomogao Mesiću da detuđmanizira Hrvatsku. Karamarkov križarski rat protiv odgovornih za Bleiburg, udružen s pomalo komičnom retorikom o “kroatizaciji HDZ-a” (ovo je jedna od najapsurdnijih, ali, čini se, i jedna od uspješnijih političkih parola u Hrvatskoj u posljednje vrijeme), i sa opasnim totalitarističkim jezikom koji uzdiže naciju, mladež i žrtve (nedostaje još samo veliki vođa da bi nas i Karamarko asocirao na jedno prošlo povijesno razdoblje); Karamarkov takav predizborni show bio je, dakle, prepun krajnje riskantnih i neodgovornih elemenata, koji su se pokazali dovoljno snažnim da šarmiraju veliki broj zastupnika na konvenciji.
I Kujundžić i Karamarko, kao i drugi kandidati za predsjednika glavne oporbene stranke, u svojoj su se kampanji često pozivali na dr. Franju Tuđmana. Međutim, sinoćnji događaji Tuđmana su, zapravo, izgurali iz stranke. Naime, od samog osnivanja HDZ-a krajem osamdesetih, pa do svoje smrti u zadnjim danima devedesetih, prvi hrvatski predsjednik inzistirao je na lijevoj sastavnici HDZ-a.
Tuđman niti u jednom trenutku nije dopustio da HDZ postane jednoznačna desna stranka: u prvih pet godina ulogu ravnoteže prema nacionalističkoj desnici igrali su Josip Manolić, Stjepan Mesić i Franjo Gregurić, a kasnije takozvani HDZ-ovi liberali i tehnomenadžeri, poput Mate Granića, Hrvoja Šarinića, Nikice Valentića ili Ive Sanadera.
Na jučerašnjim je izborima HDZ, prvi put otkako postoji, izgubio svoju lijevu ili barem liberalnu sastavnicu; dapače, HDZ je sinoć izgubio čak i umjerenu konzervativnu crtu te se svrstao u žestoku europsku desnicu.
Hrvatska demokratska zajednica nije se jučer vratila Tuđmanu, nego je, zapravo, skrenula prema Mađarskoj, pozicionirajući se negdje između vladajućeg, konzervativno-nacionalističkog FIDEZS-a i ekstremističko-nacionalističkog Jobbika. Druga glavna značajka izbora u HDZ-u, uz skretanje stranke udesno, jest definitivni politički pad Jadranke Kosor.
Političarka koja je i dosad gubila nacionalne izbore, sada je izgubila i one stranačke.
Gospođa Kosor u nedjelju je još jednom pokazala nevjerojatnu političku nezrelost: uopće ne možete govoriti o radu stranke u protekle dvije godine, a da igonorirate činjenicu da je vaša stranka formalno optužena za tešku korupciju.
Gospođa Kosor ponovno se, kao i bezbroj puta otkako je stupila na najistaknutije položaje političke pozornice, ponijela ignorantski i ispod razine političkog izazova.
Budimo realni, za hrvatske bi nacionalne interese bilo najbolje da je pobijedila Kosor, jer bi tako HDZ ostao bliži političkom centru.
No, Kosor, kao što se i očekivalo, nije bila kadra pobijediti. Ona je, nažalost, odveć naivna, a katkad i pomalo banalna za ozbiljnog političkog vođu.