Zoran Milanović je ponovo pokazao da je uspješniji u programatskim istupima nego u dnevnopolitičkim reakcijama.
Primjerice, Milanovićev inauguralni govor prije skoro dvije godine gotovo da je ujedinio hrvatsku javnost: bili su ga hvalili čak i komentatori krajnje desne provenijencije, a preskloni promatrači euforično su ga uspoređivali s poznatim Gotovčevim istupom na Krešimirovu trgu u Zagrebu 1991. godine.
'NE VJERUJTE ONIMA KOJI GOVORE DA RASPRODAJEMO DRŽAVU!' Milanović pred Saborom o stanju nacije
Milanovićeve dnevne političke izjave znale su mu, pak, donositi puno problema kako zbog njegova temperamenta, tako i zato što se premijer često služi stilemima koji u široj javnosti doživljavaju sasvim drukčiju interpretaciju od onoga što se zapravo željelo reći.
S druge strane, u pažljivo pripremljenom govoru, poput onog današnjeg, dolazi do izražaja činjenica da Zoran Milanović vrlo mnogo čita, da jako dobro piše i da pedantno artikulira svoja glavna uvjerenja, stavove, i politike.
Današnji je govor - prvi Milanovićev izvještaj o stanju nacije - prilično točno demonstrirao prednosti, ali i deficite aktualne hrvatske Vlade. Zoran Milanović jako je dobar u dijagnosticiranju društvenih i političkih problema kao i u obrani svojih svjetonazorskih stavova.
Sve što je predsjednik Vlade kazao kada se radi o razini zaštite ljudskih prava, koju u Hrvatskoj treba dosegnuti, o zaštiti manjina, o uvođenju ćirilice u Vukovar, o statusu LBGT zajednice kao i o nizu drugih sličnih tema; sve te stavove mogli bi potpisati ne samo liberalni, nego i umjereno konzervativni birači.
Takvi su stavovi, naprosto, masovno prihvaćeni društveni standard u modernim zapadnim demokracijama: oni su conditio sine qua non daljnjeg demokratskog razvoja našeg društva. Od te se politike, neovisno od kulturnog rata što ga je protiv Vlade pokrenula Katolička crkva, nipošto ne bi trebalo odustati.
'OTKAKO VI VLADATE GRAĐANI ŽIVE SVE LOŠIJE' Karamarko Vladu i premijera pozvao na ostavku
Dapače, takva je politika glavni aspekt moderniteta današnje Hrvatske.
Milanović je, zatim, solidno obranio svoje ponašanje u slučaju Zakona o pravosudnoj suradnji, ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji.
Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?
Nadalje, predsjednik Vlade bio je vrlo precizan u nabrajanju glavnih Vladinih ciljeva. Razmjerno je dobro obrazložio što znači uvođenje reda i zakona u društvo koje je ranije funkcioniralo pretežito po dogovornom načelu, detaljno je govorio o Vladinim ekonomskim mjerama i njihovim učincima, uvjerljivo je obranio najavljenu prodaju državnih poduzeća (što, realno govoreći, stvarno ne bi smjelo biti upitno) te je, kao ekonomsko-ideološku osnovu svoje politike zapravo istaknuo svojevrsnu kombinaciju liberalne i socijalne države, što za Hrvatsku jest posebno značajno jer naša zemlja ne može podnijeti daljnje opsežnije socijalne rezove.
Ovdje je iznimno važno reći da je Milanović kazao kako neće otpuštati zaposlene u državnoj upravi, što nije samo socijalna, nego i ekonomska mjera: što bi se, znači, desilo s kupovnom moći stanovništva kada bi još nekoliko desetaka tisuća ljudi ostalo bez posla.
Masovna i nesposobna državna uprava problem je naslijeđen iz komunizma koji se ozbiljnije može početi rješavati tek sa stvarnim ekonomskim rastom.
Milanović je, nadalje, sasvim konkretno odredio kakve ekonomske politike njegova Vlada neće provoditi, naglasivši da ih neće provoditi zato što u njih ne vjeruje. Pa je u tom kontekstu, osim odustajanja od otkaza u državnim službama, naveo i monetarne eksperimente, nova veća zaduženja, ali i prilično neobične prijedloge da Hrvatska, poput nekih južnoameričkih zemalja, prestane vraćati svoje dugove.
Naposljetku, Zoran Milanović istaknuo je kako je puna zaposlenost glavni preduvjet za dobar život u Hrvatskoj.
Međutim, govor o stanju nacije još je jednom osvijetlio glavnu slabu točku druge SDP-ove Vlade.
Vlada i dalje nema jasan koncept kako pokrenuti ekonomiju i privući strane investicije.
Milanoviću je, naravno, savršeno jasno da bez stranih investicija nema ekonomskog oporavka: dobar dio njegova govora bio je posvećen brojkama koje su trebale pokazati kako nam, eto, i kada se o investicijama radi, ide nešto bolje nego lani ili preklani.
Ali, samo nešto bolje.
Kada je riječ o investicijama, na čijem privlačenju Vlada želi temeljiti svoju gospodarsku politiku, ovdje se javljaju dva očigledna problema.
Prvi je konceptualne naravi.
Milanovićev bivši potpredsjednik za ekonomiju, lider HNS-a Ratko Čačić, Vladinu je politiku temeljio na velikim državnim investicijama. Poslije Čačićeva odlaska gospodarska se politika počela bazirati na privlačenju privatnih ulagača.
Došlo je, dakle, do drastičnog konceptualnog zaokreta u investicijskoj Vladinoj filozofiji i to u samo dvije godine, što upućuje da Vlada zapravo nije raspolagala konzekventnom ekonomskom politikom u vrijeme preuzimanja vlasti.
Drugo, Zoran Milanović i njegova Vlada nisu učinili dovoljno da bi razbili protuinvesticijsku klimu u Hrvatskoj.
Ovdje podjednako mislimo na uobičajenu nesposobnost državne uprave (one koju iz raznih razloga država ne smije desetkovati), na rasprostranjenu korupciju, ali i na široko protuinvesticijsko raspoloženje hrvatske javnosti, gdje se na većinu ulaganja gleda kao na potencijalni kriminal.
Hrvatska, čak i kada bi postojao stvarni veći interes, naprosto nije kadra ni prihvatiti ni servisirati strana kao ni domaća ulaganja, a sadašnja Vlada nije učinila mnogo da se to promijeni, što je, ujedno, njezina glavna strateška pogreška (primjerice, uistinu je neobično da još nije donesen Zakon o investicijama).
Izvještaj premijera Milanovića o stanju nacije spada među sadržajnije i politički značajnije istupe naših vodećih političara unatrag više godina.
No, taj govor i dalje ne nudi odgovore na neka od ključnih gospodarskih pitanja kako za izlazak iz krize, tako i za budućnost našeg društva.