Katolička crkva u Hrvatskoj odlučila je preuzeti ulogu opozicije, i to jedine opozicije u zemlji.
Takva se intencija prvo dala naslutiti iz opreme intervjua što ga je glavni urednik Glasa Koncila dao prošlosubotnjem Večernjaku, da bi jučerašnji uvodnik u Glasu Koncila decidirano potvrdio tu crkvenu namjeru.
U uvodniku pod naslovom Stop revoluciji, koji se bavi tumačenjem poznate propovijedi kardinala Bozanića u Mariji Bistrici i recepcijom te propovijedi u javnosti, gospodin Miklenić napisao je i sljedeće: “U okolnostima da je današnja Hrvatska ostala bez stvarne i djelatne opozicije (oni koji se natječu za osvajanje vlasti nisu nužno djelatna opozicija) elementarna je dužnost Crkve - želi li biti vjerna svom poslanju služenja narodu u koji je inkulturirana - da poziva vlast na razboritost, trijeznost i odgovornost u donošenju svih odluka.”
Crkva, dakle, smatra da u Hrvatskoj ne postoje oporbene stranke, pa da ona stoga mora preuzeti ulogu oporbe.
Crkva, nadalje, drži da se danas u Hrvatskoj ugrožavaju elementarni nacionalni interesi, a osobito je pogađa “kulturalna” revolucija: radi se, naravno, o skupini vrijednosno orijentiranih zakona, poput Zakona o umjetnoj oplodnji, ili pak pokušaju uvođenja nekatoličkog spolnog odgoja u škole.
Crkva, naglašavamo po milijunti put, ima legitimno pravo da javno djeluje u području politike i kulture.
Ali, također po milijunti put, moramo se čuditi njenoj uistinu neobičnoj nespretnosti u takvom djelovanju.
Prvo, Crkva danas sebe uistinu ne može definirati kao opoziciju.
Crkva je, naime, bila jedina stvarna opozicija u komunističkom sustavu, u kojem su sve nekomunističke političke stranke bile zabranjene. U višestranačkom sustavu, u kojem slobodno djeluju sve moguće stranke, ali i brojni izvaninstitucionalni politički pokreti, Crkva ne može pretendirati na ulogu jedine opozicije, neovisno o tome što njeno vodstvo misli o aktualnim oporbenim strankama, jer je takav crkveni položaj neutemeljen u stvarnosti.
Želi li Crkva organizirano politički djelovati, zašto ne bi osnovala demokršćansku ili neku drugu stranku, ili, zašto se ne bi udružila s nekom od postojećih stranaka?
Želi li Crkva uistinu preuzeti ulogu jedine stvarne opozicije, zašto kroz neku organizacijsku formu ne izađe na izbore, pa da vidimo što hrvatski građani misle o njenom političkom djelovanju?
Međutim, pozivati se na status “stvarne” opozicije, bez ijednog izborno verificiranog glasa, ne samo da je nelegitimno, nego je i pomalo smiješno i kontraproduktivno za status Katoličke crkve u javnosti.
Naravno, sasvim je jasno da Crkva neće osnovati demokršćansku stranku, i da ni u kojem obliku neće izaći na izbore. Nitko se u pluralnom društvu ne može predstavljati kao “stvarna i jedina opozicija”, a da se istodobno plaši izložiti volji birača, koji će potvrditi i negirati bilo čiji politički utjecaj i legitimitet.
Još je dvojbenije i pogrešnije od pitanja Crkve kao oporbe, sve češće crkveno spominjanje revolucije. U hrvatskom se društvu ne odigrava nikakva revolucija.
Naprosto, aktualna vlast, koja je uvjerljivo pobijedila na izborima, po zakonima koji su već godinama isti i koji su vrijedili i u vrijeme HDZ-ovih pobjeda (ne može se, dakle, govoriti ni o kakvoj izbornoj manipulaciji niti o manjku legitimnosti vlasti), ozakonila je neke elemente svog javno poznatog vrijednosnog sustava, zbog kojeg je, uostalom, i dobila potporu dijela birača.
Crkva se, naravno, ima pravo buniti protiv Zakona o umjetnoj oplodnji, jer je taj zakon za Crkvu zasad vrijednosno neprihvatljiv. Međutim, kulturna (vrijednosna) politika Milanovićeve Vlade nije, niti može biti, politika prisile. Samorazumljivo je, pobogu, da nitko nikoga ne tjera na umjetnu oplodnju i da one katoličke obitelji koje taj zakon smatraju pogrešnim, a imaju problema sa začećem, taj zakon neće koristiti. Da je, naprotiv, donesen restriktivan Zakon o umjetnoj oplodnji, takav bi zakon zabranjivao onim parovima, koji ne dijele crkveni stav o tom procesu, da pokušaju dobiti djecu.
Slučaj zakona o umjetnoj oplodnji - a riječ je o jednom od rijetkih zakona kojima se možete podvrgnuti isključivo dobrovoljno - zorno pokazuje da navodna kulturna revolucija širi prostore slobode, dok bi primjena katoličkih “zakona” u ovom slučaju bitno sužavala prostore slobode i uvela prisilu.
Gdje još Kaptol i Glas Koncila vide tragove revolucije? Kao i uvijek, u medijima.
Jer su mediji glavni izvršitelji velikog plana dekatolicizacije i dekroatizacije Hrvatske. Činjenica je, međutim, da Crkva raspolaže zajamčenim medijskim prostorom na državnoj televiziji, koji nitko ne dovodi u pitanje.
Zašto, zapravo, Crkva misli da je opet postala opozicija, zašto svugdje vidi revoluciju, zašto smatra da posjeduje monopol na zdrav razum (kao što se može pomisliti iz Miklenićeva jučerašnjeg komentara) i zašto se ponaša neobično agresivno?
Kao što smo već više puta morali konstatirati, Katolička crkva u Hrvatskoj ne prepoznaje duh vremena: ona živi u starim strahovima, čita odnose u društvu kroz anakrone obrasce koji više jednostavno ne postoje, te, što je najgore, ne traži nove modele djelovanja u narodu koji bi bili prihvatljivi suvremenim katolicima.
Katolička crkva u Hrvatskoj, ovakva kakva je danas, ponaša se kao školski učitelj iz devetnaestog stoljeća, čiji su učenici stalno na Googleu. Pa sve češće bježe iz škole.
Stvarni problem Katoličke crkve u Hrvatskoj nije Vlada Zorana Milanovića niti njeni zakoni. Nije to ni neprijateljski odnos marginalnog dijela javnosti prema katolicizmu.
Stvarni je problem Katoličke crkve u Hrvatskoj što će ona, ovakvim svojim ponašanjem, koje katkad eskalira i u humorističkom smjeru, istjerati brojne katolike koji se ne mogu pomiriti s njenim rustikalnim konzervativizmom iz komunističkih vremena. Hrvati, naravno, neće prestati vjerovati u Boga, ali će se sve više i više udaljavati od Crkve. Jača dojam da hrvatski biskupi doista nisu svjesni kamo, u duljoj vremenskoj perspektivi, vodi njihovo sadašnje ponašanje.