Komisija katoličke Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” pozvala je predsjednika Republike Ivu Josipovića da “iz moralnih razloga” povuče odlikovanje novinaru Dragi Hedlu , koga je odlikovao Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine.
Popovanje predsjedniku
Naime, tvrdi ta Komisija u svojoj Izjavi objavljenoj u četvrtak, Hedl je osoba “koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U svojim napisima iz toga vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca ‘krvnikom među svecima’ stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza”. U tom kontekstu Komisija određuje predsjedniku Republike kriterije po kojima smije odlikovati: “Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikada nije dokazano da je bila ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje”.
Za Komisiju (čiji sastav nije objavljen na websiteu HBK), potpisan je njezin predsjednik, sisački biskup Vlado Košić. U toj izjavi ima i kazneno relevantnih, a činjenično neargumentiranih stavova. Tko zna da je netko ugrožavao živote nevinih ljudi (što bi po definiciji ulazilo u nezastariv zločin protiv čovječnosti), morao bi podnijeti kaznenu prijavu i prepustiti sudu da procijeni istinitost tako teške tužbe - ili bi mogao odgovarati za klevetu i predbacivanje kaznenog djela.
Ima i teških gluposti: nema povijesne osobe spram čijeg se djelovanja ne bi mogli izražavati negativni sudovi, a bl. Stepinac jamačno nije osoba iznad svake kritike.
Napokon, ako bi takav stav bio razlog za oduzimanje odlikovanja, kako to da Komisija nije nikada pozvala da se oduzmu odlikovanja povjesničaru koji je u Vojnoj enciklopediji izrazito negativno pisao o ulozi Stepinca i Katoličke crkve, nego je tadašnji crkveni vrh u Hrvatskoj uložio svoj autoritet među vjernicima da ta osoba bude izabrana za predsjednika Hrvatske, inaugurirajući kleptokraciju u kojoj je, pazi sad, Katolička crkva ekonomski prosperirala, dok je Hrvatska ekonomski nazadovala?
Stepinac, kad ti ustreba
Skandaloznost izjave ipak nije u svemu tome, nego u činjenici da je Hedl vrhunski istraživački novinar svjetskoga glasa, koji je pronio glas Hrvata time što je prvo meo ispred svojih vrata (umjesto da traži trunku u oku brata svoga), što je istraživao i prokazivao ratne zločine i “naših” protiv “njihovih”, što je pošao od postavke da je zločin vazda zločin, bez obzira na to kojim se barjakom pokrivao. Štoviše, Komisija zahtijeva da se Hedla ponizi, umjesto da naruči Te Deum što je netko, u ovom slučaju Hedl, učinio ono što bi morala učiniti sama Katolička crkva, poslije nadahnutoga poziva kardinala Kuharića: “…Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!” Na žalost, nije ta Komisija - koja se ironično zove “Iustitia et pax” (pravda i mir) - jedina koja direktno ili indirektno pruža podršku ratnom zločinu (i pritom ističe bl. Stepinca, kad joj ustreba). Nagledali smo se toga, pa i pod ponekom mitrom. Proizlazi - na sreću: ne uvijek i ne u svakoga - da tko strijelja i kolje nenaoružane civile, može, ako ga je moguće podvesti pod pojam zauzeta kršćanina, biti vrijedan biskupske obrane i zaštite ili barem demonstrativna biskupskog posjeta roditeljima koji su ratnog zločinca efikasno odgojili, a tko otkriva zločinca, postaje vrijedan bjesomučna napada, poglavito ako je bojovni ateist, koji ne pada ničice netom spazi mitru.
Kršćanska ljubav
Ma kad se “Iustitia et pax” odazvala kada je stradao tko zahtijeva baš pravdu radi mira, na primjer novinar koji otkriva zločin? Je li se odazvala kada je bio iskundačen novinar koji je otkrivao ratni zločin? Kada je metalnim šipkama do samrti doveden novinar koji je otkrivao mirnodopski zločin? Kada su zakrenuli vratom aktivistu protiv zločina (priskrbivši mu, na sreću, samo Schantzov ovratnik)? Što je rekla kada je raznesen branitelj, otac i muž, koji se usudio svjedočiti o zločinima svojih suboraca, koji se, dakle, htio do kraja držati linije kardinala Kuharića, a suprotiva Zmaju? Je li makar tiho upozorila katoličkog intelektualca koji, s visina svojih državnih položaja, odbija objaviti tko je toga Levara raznio, pazeći da se očuva omertŕ?
Je li raznesenoga Levara itko u Crkvi uzeo u zaštitu, makar posthumno, makar prešutjevši mu ime, kako je Glas Koncila skočio u obranu šefa Pakračke Poljane? Naravno da mons. Košić ima pravo na mišljenje i njegovo javno iznošenje. Ovdje ipak nije riječ o mišljenju građanina Košića, koji je, eto, svećenik te, odlukom bl. Ivana Pavla II, i biskup - nego o mišljenju Biskupske konferencije koje iznosi njezina nadležna komisija s potpisom mons. Košića . Tom izjavom se Katolička crkva u Hrvatskoj stavlja protiv novinara koji je otkrivao ratne zločine, a time se - u krajnjoj crti - toj Crkvi podvaljuje uloga jataka ratnim zločinima.
Na primjer onima koje je otkrio Hedl i zbog kojih je pravomoćno osuđen kao ratni zločinac Branimir Glavaš. Nadalje, takvim se stavom spram ratnog zločina na osobit način interpretira kršćanska ljubav prema bližnjemu, odbijajući od Crkve one kojima se zločin gadi, a prigrljujući one koji dike nemaju pa se zločinom diče.