Red i rad - to je jedina formula koju je u svojoj recentnoj medijskoj ofenzivi (intervju Jutarnjem listu i HTV-u) premijer Zoran Milanović ponudio kao rješenje za maksimalno dramatično pitanje ekonomskog stanja države. Kratko, kao što se kratko, zapravo tek usputno, osvrnuo i na krizom beznadno poharano gospodarstvo, temu koja je za Hrvatsku biti ili ne biti.
Nema sumnje da je aktualna vlast naslijedila zemlju u velikom neredu i da je uvođenje elementarnog reda svakako prioritet. U tom je kontekstu i uloga koju je dobio ministar financija posve razumljiva. Slavko Linić mora počešljati zatečeni kaos. Raščistiti teren i udariti temelje za uredno funkcioniranje države. U svom segmentu. Jedan od najuspješnijih privrednika Branko Roglić u intervjuu Globusu podsjeća da je Hrvatska imala ministra financija koji “nije uspio naplatiti poreza u visini polovice državnog proračuna” i koji, usput rečeno, sada nasljedniku drži lekcije, a trebalo ga je, kaže Roglić, “udaljiti iz politike”. Ne samo da je država nehajno, kao da leži na naftnim bušotinama, poreze godinama tretirala kao neobaveznu kategoriju, nego ih je vrlo često koristila i kao sredstvo političke borbe: prijateljima HDZ-ove vlasti njihovo je plaćanje bilo stvar dobre volje, kritičari vlasti bili su izloženi posebnoj fiskalnoj presiji. Zato je zavođenje reda u državi možda zaista moralo početi od poreznog sustava, s naglaskom na naplati poreza.
Možda su Linićevi stupovi srama i fiskalizacije zaista morali biti Vladini prioriteti. Kao preduvjet za sve druge poteze koji su trebali slijediti. Ali, nakon njih ništa se drugo nije događalo. Ministar financija trebao je jahati na čelu kolone, ali iza njega nikoga nije bilo. Nitko ga nije slijedio. Tako se Vladin ekonomski program faktički iscrpljuje u fiskalnom discipliniranju nacije. Premda se ekonomska politika, naravno, ne može svesti samo na poreznu politiku. Niti je Linić jedini koji je trebao sređivati naslijeđene nerede.
Problem je što se Milanovićeva izjava o redu praktično ograničava samo na zavođenje porezne discipline. Problem je također što premijer implicira da je stvaranje reda u državi sve što njegov kabinet treba uraditi. Kao da bi Vladina funkcija bila žandarska!? Takva redukcija ekonomske politike gotovo isključivo na fiskalni segment vjerojatno je rezultat radnih kapaciteta i potpune dominacije ministra financija. Slavko Linić krajnje je ozbiljno uzeo svoj posao. I crnči u Katančićevoj od zore do mrklog mraka. Za razliku od drugih ministara, koji su svoje položaje nerijetko vrlo komotno shvatili. Neki se ponašaju poput činovnika: večer ih u kabinetu još nije zatekla. Ne stoji tvrdnja premijera Milanovića - uzaludan pokušaj opravdavanja njegovih, u reformskim inicijativama okašnjelih ministara - da je poteze u resoru ministra Linića najlakše bilo povući, dok su drugi, kao, zahtjevniji i traže vremena. Ne, neke su druge stvari u pitanju. Linić se za svoju funkciju pripremio. Mogao je odmah krenuti na posao jer je znao što treba raditi. Cijelo se vrijeme ponaša shodno svojoj tezi da je Hrvatska faktički u izvanrednom stanju.
U drugim resorima Vlada se tražila. Primjerice, kad je riječ o krucijalno važnoj investicijskoj politici, mnogo se lutalo: počelo se s bombastičnim najavama o ogromnim i sverješavajućim državnim investicijama, da bi se u hodu - kad se ta politika nasukala - ploča potpuno obrnula, pa ministri danas naglasak stavljaju na privatna ulaganja, ali nitko u državi ne zna kako u tom pogledu stvari stoje. Promjene u zdravstvenom sustavu počinju se dogovarati tek sada, pri kraju druge godine mandata. Milanovićevi istupi pokazuju da u Vladi ni danas nemaju baš nekih ozbiljnih ideja što bi, radi prevladavanja ekonomske krize, zapravo trebalo napraviti. Premijer samo kaže da Hrvatska mora spremna dočekati gospodarski oporavak Europe, kako bi na njegovu repu i sama isplivala. Ali, to znači da je Hrvatska osuđena tek na šlepanje. Da se oko svoga spasa sama neće oznojiti. Usto, Milanović ne precizira o kakvoj je spremnosti riječ. Ne znamo kako bi se to Hrvatska trebala učiniti pripremljenom. Nije to objašnjeno na razini deklaracije. Niti je prezentno na razini praktične politike.
Indikativno je da Zoran Milanović uopće ne spominje formulu o kojoj svi drugi, domaći, kao i inozemni autoriteti, ne prestaju govoriti. Kad je o Hrvatskoj riječ, svi govore o nužnosti reformi. Svi osim šefa hrvatske Vlade. Reforme u njegovoj retorici ne postoje. Premijer ne spominje ni reformu državne uprave, čak ni u kontekstu uvođenja reda u državi, premda je to vjerojatno područje najvećeg nereda i neracionalnosti u Hrvatskoj. Šuti i o drugim potrebnim reformama. Aktualna vlada, to je sada već opće mjesto, osim promjena u poreznom sustavu, ni jednu ključnu reformu nije napravila. Ako je suditi po premijerovim riječima, onda ni neće. A u povodu Milanovićeve najave o zavođenju reda, dobro se sjetiti one da najveći red vlada na grobljima. Što znači da red ne otvara nužno radna mjesta, kako to predsjednik Vlade svojim izjavama optimistično sugerira.