Kada bi pesimist uzeo kristalnu kuglu s police, otresao s nje prašinu te pogledao u 2017. godinu, vrlo bi vjerojatno vidio Hrvatsku u liku siromaha koji u birtiji, uz opći podsmijeh, zove rundu za rundom iako ga pristojniji gosti upozoravaju da mu je pametnije otići doma i prištedjeti koju kunu.
Potpuno je, naime, očigledno da je po pitanju fiskalne discipline Vlada premijera Plenkovića počela prilično opušteno te je već propustila povijesnu priliku da deficit sravni na nulu, time proizvede ugodni šok kod investitora te nas uvede u zonu relativne financijske sigurnosti.
Nakon siromaha u birtiji pesimist bi, nadalje, u kristalnoj kugli vidio nov, dosad najopasniji tsunami uhljebljivanja u zajedničkoj orkestraciji HDZ-a i Mosta. Taj val uhljebljivanja bit će najopasniji jer će biti odrađen pod krinkom izrazito visoke “moralnosti” i “reformskih izazova”, a zapravo će se raditi o davanju vrlo odgovornih pozicija ljudima ispodprosječnih referenci koji će oko sebe širiti otrovni šarm uravnilovke i duh opće antiizvrsnosti, zahvaljujući kojemu najveći politički autoriteti mogu biti ljudi skromne školske spreme koji su potpuno nesvjesni svoje intelektualne potkapacitiranosti dok svima živima dijele lekcije.
Pesimist će uživati i nakon treće slike u kristalnoj kugli: političko razotkrivanje Trumpa, rast kamata, produbljivanje krize financijskog sektora u južnoj Europi, terorizam i novi izbjeglički val samo su neki od egzogenih faktora koji bi sve opuštene planove Vlade mogli srušiti u smjeru kolapsa javnih financija, visoke inflacije, gospodarskog pada, devalvacije, novog rasta nezaposlenosti i tragičnog razbuktavanja političke nestabilnosti... Uz to, mogli bi izgubiti još poneku arbitražu i urušiti poslovanje još poneke javne tvrtke.
Ako se kristalnu kuglu gleda očima pesimista, sve izgleda poprilično grozno. Rizika je puno, Hrvatska je mala, statistički beznačajna u europskim razmjerima te stoga vrlo ranjiva i nestabilna. No, s obzirom na to da u svaku Novu valja ući s dozom optimizma, pokušajmo zamisliti Hrvatsku 2017. negdje u zoni između realnog i onoga što očekuje Vlada RH, koja će krajem veljače dočekati prvih 100 dana, a koja se, prema svemu sudeći, strateški opredijelila za optimizam.
U toj drugačijoj, pomalo ružičastoj slici Hrvatske vrlo je zanimljivo da smo svi iznenada postali optimisti. Hrvatska je prema istraživanju Eurochambersa četvrta najoptimističnija zemlja u EU kad su u pitanju očekivanja menadžera od prodaje na domaćem tržištu. Sedmi smo najoptimističniji kad je u pitanju prodaja na inozemnom tržištu. Osmi smo najoptimističniji po pitanju investicija, a sedmi po pitanju zapošljavanja u 2017. godini. Ako je za imalo zaslužan Plenković, već samo zbog toga moramo mu skinuti kapu jer je optimizam, ako je utemeljen, nužan preduvjet svih gospodarskih uspjeha.
I vrlo konzervativni procjenitelji slažu se da bi život u Hrvatskoj sljedeće godine trebao biti bolji. Praktično svi relevantni ekonomisti odmjeravaju moguću stopu gospodarskog rasta u 2017. na donedavno bajkovitih tri posto. Pritom građani mogu računati da će živjeti malo opuštenije i rastrošnije.
Ekonomskim rječnikom, očekuje se rast osobne potrošnje blago viši od stope gospodarskog rasta (3,3 posto prema HNB-u). Puno toga u tom rastu potrošnje građani će morati zahvaliti upornom ponavljanju i objašnjavanju ministra financija Zdravka Marića, koji je uspio sačuvati veći dio početnih ideja u poreznoj reformi. Prije svega zbog izmjena Zakona o porezu na dohodak, značajno će se povećati raspoloživa primanja hrvatskih kućanstava.
Više analitičara prognoziralo je i manji zamah investicijskih aktivnosti te znakoviti nastavak rasta hrvatskog izvoza koji će se natjecati s oživljenim rastom uvoza roba i usluga. Poseban razlog za gospodarski optimizam u 2017. može se temeljiti na nastavku investicija u turizmu, kao i blagog rasta turističkog prometa. Možemo komotno, bude li sve kako treba, očekivati i nastavak pada nezaposlenosti i rast zaposlenosti. Nakon deflatornog razdoblja u 2017. ipak ćemo živjeti nešto skuplje. Ozbiljni ekonomisti govore kako očekuju značajno ubrzavanje inflacije, ali to u osnovi znači blag pritisak cijena na godišnjoj razini između 1,5 do najviše 2 posto, ako, naravno, ne bude nekih šokova. U osnovi bi se rast prosjeka cijena trebao vezati uz očekivani trend rasta cijena nafte koji bi na godišnjoj razini mogao iznositi između 30 i 40 posto.
Vrlo je teško reći hoće li se to zaista i dogoditi zbog vrlo napetih odnosa u OPEC-u, zbog promjene američke energetske strategije nakon Trumpova ulaska u Bijelu kuću i krhkog općeg stanja ekonomije u Europi. No, sa sigurnošću možemo znati da će na rast cijena u Hrvatskoj utjecati više trošarine na automobile te viši PDV na šećer i ugostiteljske usluge.
Što se tiče zaduživanja u 2017., ne treba imati kristalnu kuglu da bi se vidjelo kako će kvalitetna poduzeća tražiti jeftinije izvore u inozemstvu, dok bi kod domaćih banaka i građani i tvrtke još neko vrijeme barem donekle mogli osjećati da svijet živi u eri rekordno niskih kamata. Građani mogu očekivati da će biti suučesnici nešto značajnije kreditne ekspanzije, napose ako Vlada ispuni obećanje mladima i počne ozbiljno subvencionirati stambene kredite.
S obzirom na to kako su se ukupni kunski krediti, prema podacima HNB-a, u razdoblju od 2013. do 2016. povećali za velikih 26 milijardi kuna te da je taj trend u 2016. počeo nalikovati na grudu s potencijalom lavine, u 2017. godini morat će se preispitati uloga monetarne politike. Čak i neki bankari koji su godinama podržavali vezivanje kune uz euro počinju slobodnije govoriti o mogućnosti daljnje kunizacije kreditnog poslovanja, uz uvjet akomodirajuće monetarne politike. Međutim, i dalje se u zemlji u kojoj je praktički sva štednja u eurima kao puno razumniji put čini donošenje nove strategije brze prilagodbe kriterijima eurozone i što hitniji prelazak na euro. U protivnom će netko (Most, Lovrinović ili netko treći?) morati nagovoriti ili prisiliti građane da zamijene štednju u eurima za kune. Taj bi eksperiment bio vrlo zanimljiv.
Sve u svemu, postoje šanse da 2017. bude najuspješnija u posljednjih deset hrvatskih godina. Upravo zbog toga što nam se otvara najveća šansa za konsolidaciju nacionalnoga gospodarstva, bit će vrlo zanimljivo pratiti trend rasplamsavanja ili, pak, stišavanja sve vulgarnijih populizama u domaćoj političkoj areni.
Ako se realizira optimistični scenarij na koji se kladi Vlada premijera Plenkovića, 2017. može biti prva godina u kojoj će mizerija pernarizacije zemlje izgubiti svoj momentum. U protivnom, u slučaju aktivacije bilo kojih većih internih i eksternih rizika, 2017. bit će godina u kojoj ćemo zacementirati svoju sudbinu. Umjesto rasta investicija, reformi, promjene poslovne klime... i svih drugih faktora koji nas mogu lansirati u spiralu rasta te pripremiti da se suočimo s ključnim strukturnim problemima (stara nacija neadekvatne obrazovne strukture), mogli bismo se nasukati na hrid lakih i besmislenih obećanja te ući u negativnu spiralu koja će nas odvesti do nesposobnosti izvršavanja eksternih obveza zemlje, tj. do bankrota.
Srećom, uglađeni Europejac Andrej Plenković, koji pokušava vratiti povjerenje u politiku, još ni gardom ni potezima ne sliči siromahu u birtiji s početka naše priče. Činjenica je da je ova Vlada podijelila nešto više nego što se to sviđa odmjerenim ekonomistima, ali si neki luksuz u prvoj godini u kojoj ćemo zaista osjetiti pozitivan utjecaj fondova EU jednim dijelom i može priuštiti. Samo ne bi trebala nastaviti putem lakog dijeljenja povišica i prava ili s olakom kupnjom “nužnih” stvari bez kojih smo mogli cijelo desetljeće. Uz taj preduvjet, 2017. trebala bi nam biti jedna poprilično solidna godina.