Zapad je poslije Drugoga svjetskog rata prihvatio ideju javnog zdravstva dostupnog svima te je postupno uvedeno univerzalno zdravstveno osiguranje. Svagdje osim u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ondje se pak postupno razvio, iz naše perspektive, monstruozan mehanizam za stvaranje profita, umjesto za liječenje ljudi. Između pacijenta i liječnika stoje posrednici, čiji je jedini cilj da vam izvuku iz džepa sve što u njemu imate.
Primjerice, plaćate kojem od osiguravatelja mjesečnu ratu u iznosu od 700 dolara. Razbolite se, morate u bolnicu, operiraju vas, oporavite se, a računi počinju stizati. Ono vaše osiguranje, to se podrazumijeva, pokriva tek dio troškova. Bolnica u koju vas šalje vaš osiguravatelj ima eto svoje vanjske suradnike, koje dodatno morate platiti. Znači, stigne vam račun od urologa, koji vas je pregledao, zatim od rendgenologa, budući da i tu uslugu ne daje bolnica nego njezin podizvođač.
Zatim vam, nakon recimo pola godine, stigne račun i od jednog kirurga, koji navodi da je asistirao pri vašoj operaciji, isto kao vanjski suradnik. Sve tako po tisuću, dvije, tri tisuće dolara. Papreno će vas pak stajati ako se, čak i ne svojom krivnjom, prijavite na liječenje u bolnicu s kojom je vaš osiguravatelj u međuvremenu raskinuo ugovor.
Uđete li na bolnička vrata, prvo vas čeka niz šaltera za različite osiguravatelje, tu vas razvrstaju. Neće vas isto liječiti sve, nema univerzalne procedure…
Liječniku je praktički u opisu radnog mjesta da vam svakako preporuči kakvu terapiju, za bilo što, ako ste ga već posjetili. Nikome se ne isplati kazati vam: “Idite kući, samo ste premoreni, pijte dovoljno tekućine i naspavajte se”. To, naime, ništa ne košta, a bolnice moraju donositi profit, u simbiozi, dakako, i s farmaceutskim kompanijama. Cijeli je sustav okrenut zaradi. Niste pacijent, negoli klijent kojega je lako iscijediti, budući da je, je li, ipak vaše zdravlje u pitanju.
Pratim na portalu engleskog Guardiana ispovijedi desetaka Amerikanaca, koji nižu za naše uho nevjerojatne priče. Primjerice, čovjeku su kao mladiću, 1985., amputirali ruku u bolnici u New Yorku. Doživio je težak prijelom podlaktice, nije bio osiguran, a za takve bolnička je procedura bila: liječiti što kraće. Stoga su mu podlakticu, mjesto da je krpaju mjesecima, jednostavno odsjekli pa ga za tri dana otpustili na kućno liječenje…
Glavni uzročnik osobnog bankrota u SAD-u jest nemogućnost podmirivanja troškova liječenja. Sve to u najmoćnijoj, najbogatijoj državi Zapada, gdje se za zdravstvo potroši dvostruko više novca negoli u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj.
Pandemija koronavirusa zacijelo će presudno utjecati na to da se sustav javnog zdravstva u Europi još poboljša, no pitanje je što će se dogoditi u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje, naime, većina građana, glasači obje glavne stranke, još uvijek misli kako je američki sustav, unatoč svim manama, jedini – pravedan. Narcizam, za koji možda i nema lijeka, rekao bih.