Teško je... Nekome zato što se razbolio, nekome zato što je zbog korone izgubio dragu osobu, nekome zato što mu posao visi o koncu ili je već puknuo, nekome zato što mora raditi kao nikad dosad, nekome jer je naprosto korona u svemu i svačemu... No, neki su odlučili živjeti kao i prije ove zdravstvene pošasti. Namjerno šire paniku jer od panike i politikantstva žive i kad korone nema. Dežurni su to plašitelji. Za njih vrijedi ona ‘što gore, to bolje‘ jer kad se za njih već ne može čuti zbog njihove stručnosti, empatičnosti, volonterstva u teškim situacijama, najbolje je ‘mutiti vodu‘. Poželjni su sugovornici onima željnim senzacija, a sebi ‘dižu perje‘ premda su što se toga tiče potpuno ‘goli‘ pa im u ovim teškim vremenima na pamet jedino pada dodatno plašiti ionako preplašeni narod.
Da, činjenica je da virus divlja. Posljedično, bolnice su pune i u nekima nedostaje djelatnika u odnosu na ‘mirnodopsko‘ vrijeme, ali situacija nije, srećom, ista u svim dijelovima Hrvatske. I što sad? Logika govori: oni koji nisu ‘u komi‘ trebaju pomoći onima kojima nedostaju liječnici, medicinske sestre, tehničari... Dakako, to se i čini pa je tako više od 200 zdravstvenih liječnika iz zagrebačkih bolnica na ‘privremenom radu‘ u KB-u Dubrava. Ispomoć je stigla i u varaždinsku bolnicu.
Respiratori se sele iz ustanove u ustanovu, a kupuju se i novi. Zasad ih je u pogonu četvrtina raspoloživih. No, kao da je to nekima premali broj onih koji trebaju mehaničku pomoć u disanju pa se svako malo u eteru mogu čuti prozivke imamo li dovoljno te ‘mehanizacije‘, ima li je svaki intenzivni krevet, zašto nismo kupili jedan respirator za svakog Hrvata? Naravno, ti isti, kad prođe ova strahota, krenut će brojati respiratore koji skupljaju prašinu i ponovo se ‘slikati‘ prozivajući tko ih je kupio, jesu li bili potrebni, koliko su plaćeni?
Svjedočimo ovih dana da se baš ti ljubitelji ‘slike svoje‘ ne daju ni u ovoj koronakrizi. Objašnjavaju da je ‘alarmantna situacija u kojoj nitko ne drži konce u rukama‘. Pokušavaju uvjeriti građane da je sve u kaosu i samo što kolektivno nismo završili na Mirogoju, a možda i jesmo samo nas nema tko pokopati. Ma što Bergamo? U Hrvatskoj se umire po ulicama! Vrhunac tih babaroga je kad crno na bijelom napišu: ‘Ne postoje kriteriji Ministarstva zdravstva prema kojima će se pacijenti stavljati na respirator kad/ako ne bude više osoblja ni aparata‘!? Što medicinskim laicima ostaje misliti kad tako ‘dramatična‘ rečenica stigne od liječničke udruge koja se navodno brine o liječnicima, ali o pacijentima sigurno ne i prije korone. Nastoje ih, naime, dotući zastrašivanjem ne bi li dobili pet minuta slave.
Njihovi kolege koji zaslužuju biti u prvom planu za to nemaju vremena! Anesteziolog dr. Andrej Šribar, koji mjesecima ‘crnči‘ u intenzivnoj skrbi covid-bolnice u Dubravi zapravo je postavio najbolju dijagnozu raznim ‘hubolima, kohomima, huugima, preporodima‘, odnosno onima čiji je doprinos u koronakrizi samo poza.
"Oni koji najmanje rade najviše pričaju", kaže dr. Šribar i to je prava istina. Većina zdravstvenih djelatnika u ovim kriznim vremenima ostavlja srce u bolnicama i ambulantama, ne broje sate provedene na poslu, ne slikaju svoja lica izmučena maskama, ne kukaju - nego rade. Jedino dežurni pozeri, među kojima i bivši, teško pamtljivi ministri, predsjednici koječega, navodne sveznalice, uvjereni su da će im njihovo ‘malanje vraga na zid‘ i korona vratiti propalu karijeru, što je srećom nemoguće.