Olako prihvaćena sinkopa, olako odbačena skica nesreće, ali i olako zaključivanje o dinamici pomorske havarije presudile su u korist tužiteljstva da se prihvati njihova žalba i ukine oslobađajuća presuda poduzetniku Tomislavu Horvatinčiću (71) kojeg je sutkinja Maja Šupe 13. listopada lani oslobodila krivnje za tragičnu nesreću u akvatoriju kod Šibenika 16. kolovoza 2011. kada su u srazu njegova glisera i jedrilice Santa Piacenza poginuli talijanski državljani Marinelda Patella i Francesco Salpietro.
I kao što smo već jučer objavili, ključna greška sutkinje Šupe za ukidanje presude je to što je počinila bitne povrede Zakona o kaznenom postupku, i to već drugi put u istom predmetu, pa je sud presudu ukinuo po službenoj dužnosti i odredio novo suđenje pred izmijenjenim sudskim vijećem.
Sasvim je izvjesno da novog suđenja Horvatinčiću vjerojatno neće biti prije jeseni. No, zadržat ćemo se još na rješenju zadarskog Županijskog suda, ali i na nekim ključnim odrednicama jednog od najintrigantnijih sudskih slučajeva u novijoj hrvatskoj povijesti.
1. SINKOPA
Za sinkopu se znalo samo u stručnim krugovima, a sada je postala općeprihvaćena u javnom prostoru u koji ga je uveo upravo “slučaj Horvatinčić”. Sinkopa, tj. kratkotrajan gubitak svijesti, upravo je to što je doživio Horvatinčić, a svatko s poremećajem dovoda kisika u mozak kandidat je za sinkopu, pri čemu čak nije bitna životna dob.
Što je tvrdio Horvatinčić? Sve se dogodilo, kako je rekao, jer je u jednom trenutku doživio tzv. black out, odnosno nesvjesticu koja je potrajala neko vrijeme. O tome su govorili još samo njegova partnerica Anica Dilber Đerđa i svjedok koji je prvi naišao na nesreću, njemački nautičar Klaus Fuchs, za kojeg je tužiteljstvo tvrdilo da je na suđenju promijenio iskaz. Naime, Fuchs je prvo bio rekao da mu je Horvatinčić spominjao da je imao problema s instrumentima, što se kasnije nije spominjalo, a on je interpretacije prvog iskaza pripisivao greškama u prijevodu.
Sutkinja Šupe tu je obranu prihvatila kao uvjerljivu jer je njoj bilo dostatno da su stručnjaci rekli da je Horvatinčić mogao doživjeti kratkotrajan gubitak svijesti, ali nisu izrijekom rekli da ju je imao upravo u trenutku nesreće. Štoviše, prof. dr. sc. Vesna Šerić, vještak neurolog, rekla je da, iako njegovi nalazi odgovaraju kliničkom opisu vazovagalne sinkope, nijedna osoba na svijetu ne može dijagnosticirati je li u trenutku događaja bila vazovagalna sinkopa ili nije, jer je za to potrebna prisutnost neurologa dijagnostičara na tom mjestu i u to vrijeme. I ako je bilo moguće da je imao sinkopu, onda i nije bio sposoban shvatiti značaj djela i bio bi neubrojiv.
Sutkinja Šupe olako je prihvatila tvrdnju o sinkopi, a prigovaraju joj da se uopće nije referirala na dio iskaza svjedoka koji su govorili i o tome da im je Horvatinčić rekao da su mu otkazale komande, a ni u obrazloženju nije analizirala medicinsku dokumentaciju gdje Horvatinčić nije rekao ni riječi o sinkopi.
2. SKICA NESREĆE
Neposredno nakon nesreće Horvatinčić ju je nacrtao i u njoj dao svoje viđenje što je dovelo do tragedije. Tužiteljstvu je to bio jedan od krunskih dokaza krivnje i tražili su da se pregleda ta skica. Sutkinja Šupe ih je odbila s obrazloženjem da je skica već izuzeta iz spisa kao nezakonit dokaz rješenjem od 24. veljače 2015. Ali, učinjeno je to bez obrazloženja i ne dopuštajući tužiteljstvu žalbu na tu odluku.
Sutkinja Šupe uopće nije obrazložila zašto je tako odlučila. A morala je. Jer se radi o odredbama Zakona o kaznenom postupku koji reguliraju materiju nezakonitih dokaza, koju je ona po ocjeni drugostupanjskog suda pogrešno interpretirala. Sama činjenica da je Horvatinčić mogao nacrtati skicu mogla je utjecati i na odlučivanje da je bio potpuno svjestan svega što se događalo.
3. ODGOVORNOST ZA NESREĆU
I kad se upuštala u obrazloženje tko je kriv za nesreću, Horvatinčić ili Salpietro i čije je plovilo imalo prednost, sutkinja Šupe je dala nejasne odgovore o kursu plovidbe brodova prije nesreće. Tužiteljstvo je teretilo Horvatinčića da je trebao ustupiti pravo puta jedrilici prema svim propisima i pravilima plovidbe.
Po mišljenju vještaka Ratka Marinovića, gliser i jedrilica plovili su jedno prema drugom, pri čemu Horvatinčić nije poduzeo ništa da spriječi udar, a talijanski jedriličar je naglo skrenuo udesno. Horvatinčićeva obrana je čak slikovito opisala da se time što je naglo skrenuo udesno Salpietro “zapravo bacio pod pramac nadolazećeg broda. Da je zadržao smjer kretanja, mimoišli bi se na šest metara”. Zadarski sud jasno je dao do znanja da priča o doprinosu Talijana za nesreću ne drži vodu.
Sve je jasno. Nije se radilo o mimoilaženju, već o križanju kursova, pri čemu je jedrilica imala prvenstvo prolaza, a manevar izbjegavanja morao je poduzeti Horvatinčić. To je jasno propisano čl. 8 Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru.
Svaki skiper dobro zna, tj. trebao bi znati, da kada glisira ne može ostaviti plovilo kontroli automatskog pilota, što znači izvan kontrole. Da je bio na svom mjestu, jedrilicu bi spazio davno prije sudara i bio bi mu jasan njezin kurs plovidbe. Dakle, sudsko vijeće je oslobađajućom presudom potpuno zanemarilo obvezu postupanja Horvatinčića kao skipera prema Pravilniku o izbjegavanju sudara na moru, čije je poznavanje osnova za dobivanje dozvole za upravljanje brodicom.
Sudsko vijeće u oslobađajućoj presudi kaže da je tu radnju trebao poduzeti “na udaljenosti 250 metara od jedrilice”. Skiper glisera je izjavio kako je smatrao da će se “normalno mimoići”. Sud takvu izjavu prihvaća, premda je trebao prepoznati da ta izjava pokazuje da on jedrilicu uopće nije vidio. Da je jedrilicu stvarno vidio, do zaključka o mimoilaženju ne bi mogao doći, zato što ne vidi isti već suprotni bok. Gliser je preko svoje desne strane gledao lijevi bok jedrilice, i to pod istim pramčanim kutom. Isti pramčani kut znači sudar!
Skiper jedrilice, kad je vidio da gliser ne poduzima manevar izbjegavanja, postupio je kako to propisuje čl. 17 Pravilnika, skrenuo je udesno.
4. PROTURJEČNOST SUTKINJE ŠUPE
Iako su joj već nakon ukidanja prvostupanjske presude dane jasne upute da pazi da ne počini bitne povrede Zakona o kaznenom postupku jer joj je i prva presuda bila proturječna, sutkinja Šupe počinila je istu pogrešku. Pritom je samo naznake kritičkog preispitivanja svojih postupaka sa strane medija dočekala na nož i s njima se obračunavala u sudnici.
A proturječnost se sastoji u tome što je sutkinja navela da Horvatinčiću nije dokazano da je kriv za nesreću, ali je naveo i sinkopu kao razlog zašto nije poduzeo ništa da spriječi nesreću. Pa kad je već prihvatila sinkopu kao razlog zbog kojeg je oslobodila Horvatinčića, nema ni odgovornosti, tj. Horvatinčić bi bio neubrojiv.
Obrana priložila i dokaz o uplati dogovorenog iznosa o odšteti
Na dva mjesta u rješenju o ukidanju presude spominje se nagodba i isplata odštete sinu talijanskog bračnog para. Na 3. stranici rješenja navodi se da je na sjednici vijeća 11. travnja odvjetnik Branko Baica kao argument zašto treba potvrditi oslobađajuću presudu naveo i to da su svi sporni odnosi između Horvatinčića i sina Salpietrovih riješeni, tako da je postignuta nagodba o međusobnim obvezama.
Na 5. stranici rješenja navodi se i da je Horvatinčićev branitelj odvjetnik Veljko Miljević na sjednici vijeća “u spis predmeta predao i potpisanu nagodbu optuženika Horvatinčića i oštećene strane iz koje proizlazi da je bila obveza s oštećenikove strane da povuku žalbu koju su podnijeli u tom predmetu”, piše u rješenju.
Pitali smo zadarski Županijski sud o toj nagodbi i uplati i dobili sljedeći odgovor: “... Optuženik Tomislav Horvatinčić je, po braniteljima, na sjednici žalbenog vijeća u spis predmeta predao spomenutu ispravu - nagodbu. Oštećenici, koji nisu stranka u ovom kaznenom postupku (pa nisu ni sudjelovali na sjednici vijeća), nisu se izjasnili u vezi s njezinim sadržajem...”. (D.M.)