- Ovo nije potpuni odlazak iz politike jer još ću se baviti pisanjem o politici. U stvari, ovo je proces koji je započeo još prije nekoliko godina, u trenutku kada je Hrvatska narodna stranka odlučila promijeniti politiku i koalirati s HDZ-om. Do tada je moja cjelokupna karijera bila usmjerena u izgradnju HNS-a kao liberalno-demokratske stranke, a kada je to zglajzalo, donijela sam odluku o izlasku iz politike. Ako me pitate jesam li uspjela u toj svojoj agendi, moram reći da u Hrvatskoj ima prostora za liberalno-demokratsku stranku, kao što je u počecima bio HSLS, kasnije i HNS, a sada nema nitko, ali sam uvjerena da postoji prostor za jednu stranku takvog profila - ispričala je u srijedu Vesna Pusić dok smo za Magazin razgovarali o završetku njezine političke karijere, koju je najavila nekoliko dana ranije.
Podmetanje klipova
Zapravo, ovom odlukom nikoga nije iznenadila jer o tome se pričalo još prije nekoliko godina, kada, uz svesrdno podmetanje HDZ-ove Vlade, nije uspjela njezina kandidatura za položaj Glavne tajnice Ujedinjenih nacija. Već tada su neki, poput poznate novinarke Jelene Lovrić, pisali kako je karijera Vesne Pusić pri kraju, a i ona je, realno, već poduže djelovala prilično nezainteresirano, kako u Saboru, tako i u svojoj stranci GLAS, koja se nije uspjela primiti kod birača. Unatoč toj slabijoj završnici, Vesna Pusić ostaje zabilježena kao ne samo najvažnija lijevo-liberalna političarka u Hrvatskoj, nego, uopće, najvažnija političarka u ovoj zemlji nakon proglašenja samostalnosti.
U formalnom smislu - ne; jer Jadranka Kosor kao premijerka i Kolinda Grabar-Kitarović na položaju predsjednice države, zauzimale su više položaje u državnoj hijerarhiji. Ali u stvarnom - da. Jer ne samo da je posljednjih dvadeset godina u vrhu hrvatske politike, nego je veći dio tog vremena utjecala na događaje, ponekad s dosta uspjeha, a ponekad baš i ne. U boljim godinama, HNS je pozicionirala kao središnju liberalnu stranku u državi, treću po snazi, otprilike poput njemačkih liberala prije dvadesetak godina. Priličan uspjeh u zemlji bez osobite tradicije liberalizma. Osim toga, bila je i svojevrsni grudobran jer niti jedna ovdašnja političarka nije istrpjela toliku količinu uvreda zato što je žena, još od kada joj je Anto Kovačević poručio da nije za mudraca nego za madrac, do nedavnog primitivnog ispada Hrvoja Zekanovića, koji joj je u saborskoj raspravi vikao neka bude “kuš”.
Zašto je bila glavna meta desničarima? Ima toga puno, kao kada je zbog agresivnog rata u BiH prozvala Franju Tuđmana i HDZ, referirajući se na međunarodnoj zajednici dobro poznato protuzakonito slanje Hrvatske vojske preko granice te na okolnost da se to događalo bez odluke hrvatskog Sabora.
Vesna Pusić i Zoran Milanović
Ona to ipak objašnjava slojevitije: “Ima nekoliko razloga. Jedan je taj što sam djelovala u razdoblju u kojem su mnogi na oltaru političkog preživljavanja bili spremni žrtvovati vlastiti integritet. U takvim okolnostima, neki moji nastupi u kojima sam razotkrivala nešto što je bilo vrlo očito, često su izazivali mržnju. Drugi razlog, sigurno je bila činjenica da sam žena, što je mnoge nerviralo jer ‘što ta baba ima pričati’. Treći razlog je diskurs u mojim istupima jer često se oslanjam na akademske spoznaje, a u hrvatskoj politici je dosta dugo vladalo pravilo da treba odbaciti svako znanje o temama o kojima se razgovara. Ali nikada o tome nisam previše razmišljala jer ti su napadi javno dolazili od ljudi koji nisu bili mjera stvari pa ih nisam ozbiljno doživljavala, iako je bilo i onih, koji me nisu otvoreno napadali, iako su imali antipatiju prema meni i mojim istupima. Zapravo, ja ne vjerujem u teoriju po kojoj je Hrvatska unutar sebe duboko podijeljena. Ovdašnja ekstremna desnica je jako glasna, ali u stvarnosti, tih ekstremista nema više od deset do petnaest posto. Hrvatska ima puno više potencijala za nacionalno jedinstvo nego što izgleda u ovom trenutku, pa čak i ekonomskom pogledu, jer koliko god ju je uništila privatizacijska pljačka, čak i to je još uvijek popravljivo”.
Protiv Tuđmana
Napokon, upravo je ona 2010. svojom intervencijom u Saboru u posljednji tren srušila namjeru HDZ-ove vlasti da promjenom ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina srpskom Zajedničkom vijeću općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema omogući stjecanje pravne osobnosti. “Nisam mogla dozvoliti da se u Hrvatskoj stvori nešto nalik na Republiku Srpsku”, kratko će objasniti svoj postupak, kojim je pokazala patriotizam, u situaciji kada je nacionalistička desnica šutjela.
U njezinom CV-ju vezanom za karijeru u 90-ima stoji opis: “Profesionalna karijera 1993.-1998., jedna od osnivača te direktorica Erasmus Gilde, nevladinoga, nestranačkog projekta za promicanje kulture demokracije: o u sklopu projekta izdaje časopis Erasmus, uglavnom usmjeren na različite aspekte tranzicije u Hrvatskoj te ostalim istočnoeuropskim zemljama”.
No u široj javnosti postala je poznata kada je grupa liberalnih intelektualaca, u jednom trenutku, ne baš zatresla, ali pošteno iznervirala Tuđmanov režim. Početkom jeseni 1993. šestorka koja se kasnije međusobno posvađala i razišla; Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Krsto Cviić, Ivo Banac i Ozren Žunec, objavili su otvoreno pismo u kojem su zatražili ostavku Franje Tuđmana. Razlozi su bili, dugogodišnja Tuđmanova opsesija podjelom Bosne i Hercegovine, zbog čega je “Hrvatska izložena optužbama i sramoti se pred cijelim civiliziranim svijetom”. Pobrojani su još njegovi uporni pokušaji da se problemi Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavaju u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, onda autoritarni stil vladanja i bezočno bogaćenje HDZ-ove privilegirane oligarhije, a na kraju se Tuđmana optužuje da je u ime navodnog nacionalnog pomirenja “dozvolio invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju Ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje”.
Vesna Pusić
Pismo je publicirano u vrijeme kada je HDZ potresao duboki sukob, nakon odlaska Stipe Mesića i Jože Manolića, koji su Tuđmanovu kamarilu optužili za pokušaj podjele BiH, ukratko, isto ono što su napisali Goldstein i ekipa. Među potpisnicima zahtjeva za Tuđmanovom ostavkom nalazio se i sociolog Ozren Žunec, koji je nakon trećesiječanjskih promjena, nekoliko mjeseci bio ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), a onda se vratio na Filozofski fakultet u Zagrebu. Žunec i Vesna Pusić nisu samo kolege i politički istomišljenici nego već pola stoljeća i prijatelji. “Njezina glavna osobina je da razumije stvari, a ima i onu vrstu mašte koja joj omogućuje da realizira svoje zamisli”, kazat će Ozren Žunec. I dodati joj jednu osobinu, a to je “njezina nepokolebljivost zahvaljujući kojoj se nikada ne plaši reći što misli, što je velika rijetkost u hrvatskoj politici i po tome je uspoređujem s Vladom Gotovcem”.
Otvoreno pismo
Kada je riječ o otvorenom pismu koje su uputili Franji Tuđmanu, Žunec dodaje kako su, po njegovim informacijama, inicijatori bili Slavko Goldstein i Vesna Pusić, a potom su se priključili i ostali. Pritom će demistificirati uvriježenu priču kako su zbog toga imali velike probleme s HDZ-ovim vlastima:
“U stvarnosti, režim nas nije dirao. Čak su nam pomagali oko sigurnosnih pitanja, kada smo organizirali skup ‘Srbi i Hrvati’, kada su u Zagreb stigli sudionici iz Srbije, s kojom je Hrvatska de facto vodila rat”, obrazložio je profesor na Filozofskom fakultetu.
I Vesna Pusić će u sjećanjima za Magazin, zaključiti kako je, u stvari, u dva navrata ulazila u politiku. Prvi put na valu optimizma, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada se angažirala u Koaliciji narodnog sporazuma, ali tadašnja politika joj je djelovala prespora i autarkična, pa se idućih nekoliko godina politikom bavila posredno, putem Erasmus Gilde. “U konkretnu politiku sam se vratila 1998., kasnije kandidirala na izborima, i onda je uslijedilo sve ono što je prilično poznato. Razlika između devedesetih i danas, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje, je ta da je onda postojao dojam kako iz godine u godinu, ipak napredujemo. U međuvremenu se negdje zagubilo nekadašnje oduševljenje liberalnom demokracijom, ljudskim i građanskim pravima i neovisnim institucijama, i sada treba naći načine kako jedna čovjekoljubiva politika može preživjeti. Države s duljom demokratskom kulturom će se brže oporaviti, a kod nas je pitanje koliko će sve to trajati”, smatra ona.
Koliko god je nastupima bez dlake na jeziku često otvarala frontove, bez nje Hrvatska narodna stranka ne bi bila to što je bila. Devedesete su bile loše razdoblje za HNS; stranka je tavorila na rubu beznačajnosti, i tek je 3. siječnja 2000., ušla u Sabor, kao dio koalicije HSS-IDS-LS. Radimir Čačić je postao ministar gospodarstva u vladi Ivice Račana, i tada je inicirao da Vesna Pusić preuzme Narodnu stranku. Prema tumačenju osoba iz njegove blizine, Čačić je zaključio kako se HNS mora promijeniti, a Vesna Pusić je trebala postati liderica za novo razdoblje. U novoj podjeli, ona je postala ideolog, a on praktičar. Tako je HNS transformiran u liberalno-građansku stranku, ali u stvarnosti, sve vrijeme poslovni krugovi predvođeni Čačićem, su dominantni u odnosu na saveznike Vesne Pusić.
Igor Kolman, nekadašnji saborski zastupnik HNS-a, od ulaska u politiku je blisko surađivao s Vesnom Pusić i svjedočio koliki je bio njezin utjecaj u HNS-u, ali i kako je stranka prešla HDZ-u i doživjela raskol. Je li to i njezin poraz?
Gubitak stranke
“Gledajući danas, s odmakom, na posljednjih 20 godina HNS-a, može se gotovo matematičkom preciznošću utvrditi da je uspjeh te stranke bio u izravnoj vezi s utjecajem Vesne Pusić. Početkom 2000-ih kad je preuzela stranku, HNS je prvo dva puta za redom ostvario odlične rezultate u Zagrebu (oko 20 posto), a onda s dva zastupnika u Saboru na izborima 2003. samostalno došao do 11. To je vrijeme snažne političke profilacije HNS-a u liberalnu stranku. Međutim, ideje i vrijednosti s kojima je stranka postala nacionalno i međunarodno relevantna nisu svima odgovarale i to je bio zametak kasnijih događaja. Ipak, u to je vrijeme HNS privlačio nove, mlade, obrazovane i društveno angažirane ljude i ubrzano rastao. Već na izborima 2007., kad Vesna Pusić nije predvodila kampanju, stranka pada na sedam zastupnika.
Nakon toga još je jednom ostvaren sjajan rezultat u sklopu Kukuriku koalicije i to je, više-manje, bilo to. Za vrijeme mandata te Vlade stranku su definitivno preuzeli ljudi koji nisu dijelili ni političke ni osobne vrijednosti koje je Vesna Pusić zagovarala. Iz današnje perspektive sasvim je jasno da HNS-u nisu presudili ni HDZ, ni SDP, niti bilo tko drugi, nego ljudi koji nisu razumjeli, a svakako nisu živjeli vrijednosti zbog kojih je HNS otprilike jedno desetljeće bio prvi izbor mislećih ljudi u ovoj zemlji. Je li se to moglo i trebalo na vrijeme spriječiti, ostaje otvoreno pitanje”, drži Kolman.
Ipak, o ulozi Vesne Pusić ima i drukčijih mišljenja. Jedan od doajena ovdašnje politike, inače član nekoliko HDZ-ovih Vlada, koji je zamolio da mu ne spominjemo ime, pojasnio je, kako je, “ako se uzmu standardi zapadnih demokracija, Vesna Pusić odlična predstavnica lijevo-liberalnog političkog miljea, kao i to što je uvijek zauzimala jasnu poziciju, zbog čega je politički prepoznatljiva”. Međutim, dodao je Magazinov sugovornik, kao ministrica vanjskih poslova, pokazala je neke slabosti:
“Na tom položaju, morate znati kako funkcionira Ministarstvo, a ona nije znala. Isto tako, nije uspostavila bliske odnose s niti jednim važnim šefom diplomacije drugih država, makar, ako ćemo biti iskreni, imali smo i gorih ministara, od Zvonimira Šeparovića do Kolinde Grabar-Kitarović i Mire Kovača. Stvarno nemam ništa protiv nje, ali kao ministrica je bila osrednja”, ocjena je koja dolazi iz HDZ-ovog kruga.
Milorad Pupovac i Vesna Pusić
Za Igora Kolmana to nije točno: “Bez obzira jeste li je voljeli ili ne, slagali se s njom ili ne, mislim da je nesporno da se radi o osobi koja je trajno i značajno obilježila hrvatsku politiku i društvo u cjelini. Na onoj nevidljivoj, osobnoj razini suradnje, mogu reći da je Vesna netko tko uvijek preuzima i teret i odgovornost na sebe, spremna je prva zakoračiti u novo i ne traži opravdanja ili isprike u postupcima drugih”.
Pad energije
Ali posljednja faza njezine političke karijere, nije bila pretjerano uspješna. Kao da je u nekom trenutku ostala bez energije, a taj pad je započeo u posljednjoj godini mandata Vlade tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.
U ljeto 2014., njezina Hrvatska narodna stranka, i Vesna Pusić našli su se u defenzivnoj poziciji, a ona je proživljavala najteže ljeto u dotadašnjoj političkoj karijeri. Što je u neku ruku bilo točno: u prethodne dvije godine HNS je pao na tri posto podrške, što je značilo da je stranka izgubila više od polovice svojih birača (godinama su dobivali između 6,5 i 8 posto glasova), a otkako je pušten na slobodu, zbog prometnog udesa koji je izazvao u Mađarskoj, Radimir Čačić im je pokušavao uzeti biračko tijelo na sjeverozapadu zemlje, desetljećima glavnom uporištu narodnjaka. U takvim okolnostima suočila se s dva teška problema: morala je sačuvati stranku i osigurati HNS-ov opstanak nakon sljedećih izbora, ali i zadržati osobni kredibilitet u politici. U protivnom je prijetila opasnost da ostane upamćena kao gubitnica, a to nije željela.
Pitanje je koliko je to uopće bila u stanju. Jer kada je 2012., mađarski sud uvjetno osudio Čačića, Vesna Pusić je provjerila smatraju li članovi Predsjedništva HNS-a kako stranka treba novog lidera, i kada nije dobila podršku, odlučila se povući. Kao iskusna političarka razumjela je da joj okolnosti ne idu u prilog i nije ozbiljno krenula u pokušaj Čačićevog smjenjivanja zato što bi takav pokušaj izazvao raskol, što bi imalo katastrofalne posljedice za status HNS-a, i kod birača, a što je još važnije, u Milanovićevoj vladi, a šef SDP-a je štitio svojeg vicepremijera.
U traženju izlaza, njezini suradnici smislili su strategiju u kojoj je definitivno implementiranje liberalizma kao službenog svjetonazora, trebao biti način kojim Vesna Pusić planira vratiti HNS-ov izgubljeni rejting. Projekt se svodio na snažnije političko pozicioniranje HNS-a kao liberalne stranke. Pritom se nije mislilo prvenstveno na klasične građanske i etičke teme, nego puno širi spektar pitanja, od ekonomije i poduzetništva do socijalne politike, a plan je pretpostavljao da se artikuliranjem stavova i definitivnim zaokretom u smjeru liberalne politike, vrati rejting kakav su imali prije nekoliko godina, kada su bili treća stranka u Hrvatskoj.
Vesna Pusić
Od toga nije bilo ništa, jednostavno, iako ga je ona formalno vodila, HNS je sve manje bio stranka Vesne Pusić, a sve više Ivana Vrdoljaka, tadašnjeg ministra gospodarstva, i ekipe, koja politiku shvaća kao biznis, a ne ideju. Zato je Vrdoljakov HNS počinio vjerolomstvo, izdajući vlastite birače, i ušao u koaliciju s HDZ-om, birajući Plenkovića, umjesto Vesne Pusić.
Možda nije uspjela sačuvati stranku, ali je sačuvala političku vjerodostojnost, a među ljudima koji se bave javnim poslovima u Hrvatskoj, takvi su rijetkost.