U eri kada se još smjelo putovati nesputano, spontano i obijesno, zalutala sam u jednu od onih ogromnih američkih knjižara koje su uspijevale biti križanac ogromne robne kuće magazinskog tipa i neobično umirujućih iako generičkih dnevnih soba, u kojima sam nerijetko susretala mladež koja bi čitala po podovima između polica i, surfajući kroz naizgled nepregledne odjele, naišla i na onaj koji nekako kao asocijaciju najviše vežemo uz Ameriku: selfhelp. Bilo je tu svega: i Isusa, i meditacije, i psihoterapije za amatere, i afirmativnih vradžbina, ali naslov koji mi se najviše urezao u pamćenje bio je tako bolno blizu, da upotrijebim još jedan tipično američki izraz, “homebasea”, da je bilo posve nemoguće ne primijetiti taj užas, taj intimni strah.
Bio je...