Bečki ilustrirani dnevnik Kronen Zeitung 7. studenoga 1928. godine na naslovnici je donio slučaj grofice Feodore Sternowske, poljske plemkinje, koja je, navodno, umrla u zagonetnim okolnostima u Opatiji nekoliko mjeseci ranije, te iste godine. Neudana, bogata, u dobi od trideset i četiri godine, okružena muškim udvaračima, umrla je nakon što se namirisala predivnog buketa crvenih ruža. Te ruže donio joj je mladić kojeg je slučajno upoznala na šetnici uz more. Muškarac je stekao povjerenje Sternowske, nakon što joj je šarmantno priopćio da je bio ratni drug njezina zaručnika, koji je poginuo na istočnom frontu, tijekom Prvog svjetskog rata. Njih dvoje zajedno su popili čaj i nakon toga je mladić dao da se Sternowskoj odnese buket Maréchal Niel ruža, tamo gdje je odsjela. Kad ju je njezina sobarica obišla kasnije, te iste večeri, bila je mrtva.
Nekoliko tjedana kasnije, u Varšavi, grofičina sestra Leonie primila je sličan buket ruža, također od misterioznog neznanca. Međutim, kako nije bila osobiti ljubitelj ruža, dala je buket svojoj sobarici. Tako je sljedećeg jutra pronađena - mrtva sobarica. Priču o zagonetnom mladiću i njegovim ružama što oko sebe šire otrov prenijele su novine cijele srednje Europe. Tu je priču imao i pariški kriminalistički magazin, Le Detective, a dospjela je čak i do brazilskog ilustriranog tjednika Revista da Semana. Međutim, niti jedna od novina nije nastavila istraživati što se dalje dogodilo. Ni Illustrierte Kronen Zeitung, ni bilo koja druga novina nije svojim čitateljima prenijela je li ubojica s ružama ikada uhvaćen i je li, zapravo, grofica Sternowska stvarno postojala.
Poput mnogih vijesti koje su tada stizale telegrafom, ovaj su slučaj novinski urednici odmah prepoznali kao materijal kojim mogu napuniti svoje stranice, ali su ga i odmah nakon toga odbacili, jer nakon prvih informacija nije stizalo više ništa novo. Priča o grofici Sternowskoj proširila se brzinom virusa, ali i brzo ugasla, kao neka rana najava svijeta kojim će puno kasnije zavladati neprovjerene glasine te preuveličane i neistinite vijesti - fake news. Opatija je bila vodeća morska destinacija stanovnicima srednje Europe, još otkad se iz ribarskog sela počela pretvarati u turistički raj, osamdesetih godina 19. stoljeća. Čak i nakon raspada Austrougarske-Monarhije 1918., nakon čega je pripala Italiji, Opatija je i dalje bila poželjan izbor srednje klase Beča, Budimpešte i Praga. Kako je i dalje uživala tako povlašteni status, nije ni čudo da je imala i važnu ulogu u imaginariju najšireg pučanstva. U svakom slučaju, u popularnu kulturu Opatija je našla put preko čarobnoga sjaja aristokracije i romantičnih dogodovština, a ne zbog toga što su tamo dolazili ljudi odasvuda i pri tome bili sumnjiva morala. Iako su crne kronike novina srednje Europe na svojim stranicama darovale i nešto pozornosti mračnijoj strani grada, noir Opatija i dalje je kao literarni žanr ostala zanemarena.
Opatija je ponovo zaposjela novinske crne kronike u srpnju 1929. godine, kad je austrijski poslovni čovjek Andreas Fellner uhapšen na osnovi sumnje da je ubio svoju suprugu, Katharinu, u Beču, prethodnoga ljeta. Njezin leš koji su otkrili u grmlju Lainzerova zoološkoga rezervata pokraj Beča, bio je toliko spaljen i unakažen da su ga identificirali tek nakon što su u gradskom stomatološkom arhivu jedva pronašli njezine zubne otiske. Andreas Fellner u međuvremenu je putovao sjevernom Italijom sa svojom novom družicom, Frau Gertrudom von Koch, raspuštenicom koja je bila udana za nekog berlinskog poslovnog čovjeka. Činjenica da su Fellner i njegova družica odsjeli u Opatiji, mjestu gdje se sastav stanovništva mijenjao ovisno o godišnjim dobima i u čijim pansionima nitko nije postavljao nepotrebna pitanja, učinilo ih je samo još više krivima u očima austrijskoga tiska. Kao mjesto koje su stalno nastanjivali ljudi koji su se željeli odmoriti od svojih stvarnih života, Opatija je bila prirodno utočište za svakakve vrste šarlatana i mutikaša.
Burna prošlost
"Uhapšen u pidžami", bio je podnaslov koji se pojavio u tjedniku Illustrierte Kronen Zeitung, 14. srpnja, kao da se željelo cijelu dramu svesti na lokaciju pansiona smještenoga uz samo more. Kako je bilo onda, tako je i danas, izvještavanje o zločinima je vrlo specifična ladica popularne kulture, žanr koji robuje specifičnim (i često sasvim nevažnim), ali s pojedinostima koje se ističu kako bi se što više naglasilo koliko je osumnjičeni izopačen. Činjenica da su Fellner i Frau Koch stigli u Opatiju s deset kufera nudila se kao dokaz, da mora da su od nečega bježali. Fellner je imao burnu prošlost; poslije rata bavio se švercom i već bio osuđen za neku prijevaru u Salzburgu. Činjenica da je trenutačno živio na visokoj nozi, seleći se iz jednog hotela u drugi, a da pri tome nije odavao dojam čovjeka koji ima ikakvu trajnu profesiju, činilo ga je idealnim ubojicom u očima austrijskoga tiska. Fellner je tvrdio da piše turistički vodič za talijanske hotele (a hoteli su sami plaćali da bi ih se uvrstilo u tu publikaciju), što ga je činilo još sumnjivijim.
Fellnera su talijanske vlasti zatvorile u policijsku postaju u Voloskom. Istražni inspektor Wahl stigao je iz Beča da sam provede ispitivanje. Činjenica da je slučaj uključivao policiju iz čak tri države (Austrije, Italije i Mađarske - jer su i žrtva i navodni počinitelj neko vrijeme proveli u Budimpešti) cijeloj je stvari pridodala posthabsburški značaj, kao neku vrstu metafore za tu nejasnu srednju Europu u kojoj su i ljudi i krajevi ostali isti, no sve se drugo promijenilo. Tako je taj poslijeratni hohštapler Fellner, tisku poslužio kao mračni talisman toga novog vremena, nakon 1918. Fellner je, međutim, imao alibi. Bio je u Trstu, da popravi kola baš na sam dan umorstva, tako da nije u isto vrijeme mogao biti u Beču. Pažnja je tada skrenuta na žrtvina prijatelja Gustava Bauera koji je viđen s njom, kratko prije njezine smrti. Bauer je dva puta suđen radi ubojstva u parku Lainzerova zoološkoga vrta i oba je puta oslobođen. A Fellner, usprkos svom alibiju, nikada nije do kraja uspio sa sebe otkloniti sumnju, da je zapravo on ubojica. U nesigurnoj i ekonomski opustošenoj srednjoj Europi nakon Prvog svjetskog rata kojekakvi varalice i burgijaši bili su prirodni dio okruženja.
Uzmimo, primjerice, Richarda Glasela, uhapšenog u Opatiji 1926. godine, kojega su novine Innsbrücker Nachrichten opisale kao "smjeloga internacionalnog prevaranta... jako dobro poznoga u kockarskim krugovima". Glasel je putovao svijetom i pozajmljivao novce pod lažnim imenima. Opatija mu se tako učinila kao primamljivo mjesto gdje bi se mogao zauvijek nastaniti. Izvrnutom logikom novinara crne kronike, to morsko odmaralište prikazano je kao mjesto moralne iskvarenosti, a ne mjesto na kojemu bi mogla uživati cijela obitelj. Kad su austrijski novinski izvjestitelji donijeli priču o tome kako je mladu djevojku Lottu Höllriegel, zaposlenicu jednog bečkog kazališta, pokušao ubiti njezin nešto stariji hofirant Rudolf Nowak, u veljači 1928. godine, podatak da je ovaj par nedavno ljetovao u Lovranu iskoristili su kao posebno sočan detalj, iako to nije imalo ama baš nikakve veze s tim zločinom.
Za nevjenčane parove koji su odsjedali po pansionima uz obalu, novine kao da su htjele dati do znanja da im je bilo suđeno da završe na stranicama crne kronike, prije ili poslije. Još od prvih dana kad je postala popularno turističko odredište, Opatija je predstavljana prije svega kao lokacija u romantičnim romanima koji su izlazili u podliscima popularnih novina. Opatija je inspirirala bezbroj plesnih melodija i šlagera, a povremeno se pojavljivala čak i u operetama, od kojih je romantična komedija Lea Aschera, "Der Lockvogel" iz 1912., samo jedan primjer. Mnoge od kriminalističkih priča vezanih uz Opatiju, koje su se u austrijskom tisku pojavljivale prije Prvog svjetskog rata, danas se čine kao da su iskočile iz neke komične opere.
U listopadu 1903. nadvojvoda Ludwig Viktor (mlađi brat cara Franje Josipa I.) ostavio je među svojim stvarima u kabini za presvlačenje i neke dragocjenosti, za koje je na povratku s kupanja ustanovio da su nestale. Nekoliko dana kasnije uhapšena su dvojica muškaraca nakon što su, zaista naivno komično, pokušali te dragocjenosti prodati nekom draguljaru u Puli. Ono što danas možda najviše zbunjuje jest popis stvari koje je očito odviše razmaženi Ludwig Viktor nosio sa sobom na plažu: prsten sa safirom, zlatom optočeni sat s lančićem, medaljon s carevim pramenom kose, zlatno nalivpero, jeruzalemski križ, duga zlatna ogrlica i narukvica s ugraviranim likom carice Marije Terezije... a time lista nije bila gotova.
Izudaran utokom mača
Dvoboji (ili barem oni dvoboji za koje su novine saznale) također su imali i komični aspekt. Godine 1907. kapetan Ferdinand Kirschner i inženjer Fritz Stück planirali su započeti posao s putničkim motornim čamcima na relaciji od Opatije do Lovrana. Međutim, stvari su krenule na loše kad je Stück pokušao izaći iz tog partnerstva. Kirschner je izazvao Stücka na dvoboj, što je Stück odbio. No, Kirschner se onda vratio i iznenadio Stücka u hotelu ujutro i pokušao ga izvući iz kreveta tako što ga je izudarao po glavi utokom mača.
Ono što je uistinu bio kriminalni aspekt Opatije prije Prvoga svjetskog rata bio je svijet ilegalnoga kockanja. Usprkos kratkom razdoblju između 1911. i 1913. kad su se ljubitelji kocke okupljali u mjestu pokraj mora koje se zvalo Casino des Étrangers i tamo igrali Rösslspiel (nešto jednostavniju verziju ruleta, s manje brojeva i manjim dobicima), kocka je je bila strogo zabranjena - iako su vlasti tu aktivnost često tolerirale, jer je bila popularna među mnogim gradskim posjetiteljima. No, kad je more izbacilo na obalu mrtvo žensko tijelo u rujnu 1906. (pretpostavljalo se da se radio o samoubojstvu radi kockarskih dugova), lokalna je policija iskoristila cijeli skandal kao razlog za raciju u jednoj od gradskih podrumskih kockarskih jazbina i uhapsila jednog od organizatora, Engleza po imenu Brown. Usprkos povremenim upadima i premetačinama, ilegalno kockanje se nastavilo.
Stolovi s ruletom mogli su se naći na više neformalnih/ kojekakvih mjesta od kojih su neka imala vrlo prozirne paravane. Na primjer, jedno se takvo mjesto zvalo “Jockey Club”. Bilo je vrlo ekskluzivno i otvoreno samo za pripadnike aristokracije. Godine 1913. lokalne su novine Naša sloga u broju od 20. studenog objavile članak o "mađarsko-židovskoj" kockarnici u Opatiji, za koju se vlasti prave kao da ne postoji. (Katoličkoj crkvi sklona, Naša sloga bile su antisemitske novine). Naša sloga kocku nije doživljavala samo kao moralno dvojbenu, nego i kao još jedan od poslova koji vode stranci, "tudjinsko poduzeće u našoj Opatiji" nasuprot lokalnog stanovništva koje - usprkos mnogim novim turističkim djelatnicima i prevoditeljima koji su u grad stigli iz cijele Monarhije - i dalje je bilo pretežito hrvatsko.
Komentirajući tu kockarsku scenu u studenom 1911., Czernowitzer Tagblatt se i trpko našalio, da Opatija svojim gostima nudi opasnu, novu ovisnost koja će im pomoći da se riješe i svog novca i svog života: ono što je nekada bilo zdravo ljetovalište, sada se pretvorilo u mjesto u koje ljudi dolaze počiniti samoubojstvo. Doista, priče o samoubojstvima i neobjašnjenim nestancima poslužile su da se stvori otrežnjujuća, paralelna slika nasuprot sunčanih prizora Opatije iz prve polovice 20. stoljeća. Ovakvi slučajevi bilježili su se samo u malim okvirima, na zadnjim stranicama, škrtim rečenicama kojima se uglavnom ne bi ispričala cijela priča. Lišene osobnih pojedinosti, takve tekstove je teško i tužno čitati.
U broju od 25. prosinca 1911. Naša sloga je pisala o lokalnom seljaninu koji je nosio mlijeko od Kastva do Opatije i pronašao dva mrtva tijela pokraj ceste. Bili su to Ljudevit Kaiser iz Beča i Martha Liepe iz Berlina, oboje stari dvadeset i četiri godine, a pretpostavljalo se da su se zajedno ustrijelili. U kolovozu 1914. novine Czernowitzer Allgemeine Zeitung (zanimljivo je da su novine iz provincije, u najdaljem kutku Monarhije nudile najviše vijesti o Opatiji), donose priču o Ladislausu Rothu, pekaru iz Budimpešte koji se oženio s kćerkom iz jedne druge, također istaknute pekarske obitelji, s kojom je otišao u Opatiju na medeni mjesec. Mladoženja je jedno jutro ustao, žaleći se da se ne osjeća dobro, i otišao potražiti ljekarnu. Više se nikada nije vratio. Jedna druga vijest mogla bi poslužiti kao uvod u možebitni roman.
U toj vijesti navedeno je da je sedamnaestogodišnja Klara R. (koja je sudeći po pisanju zagrebačkih novina koje su izlazile na njemačkom jeziku, Agramer Zeitunga), nestala u Rijeci kad je odsjela s roditeljima u opatijskom Hotelu Stephanie, u kolovozu 1911. Sumnjalo se da je tinejdžericu nekamo odmamio muškarac kojega je susrela na riječkom Korzu. U sljedećim brojevima te novine više nikada nisu spomenule Klaru, ostavljajući nas da sami spekuliramo o tome što ju je zadesilo. U Opatiji, kao i u drugim velikim turističkim odredištima, vrlo je tanka linija koja razdvaja odmor iz najljepših snova od privatnih noćnih mora. Možda se tome najviše približio Zoran Ferić, iskoristivši cijeli potencijal noir Opatije u svojoj priči "Žena u ogledalu" (iz zbirke "Mišolovka Walta Disneya", iz 1996.), vrlo čvrsto satkanoj priči, na dvadeset i jednoj stranici, u kojoj je isprepleo erotiku, melankoliju i paranoju - s duhovitim obratom na kraju. Baš kao u slučaju grofice Sternowske iz 1928., atmosfera je prepuna gustog mirisa intrige, ali, na koncu, od leša - nigdje ni traga.
Preveo: Saša Drach