Ideja nije toliko genijalna, ali odgovara ključnim biznis postavkama. Bitno je imati robu kad postoji potražnja, a u doba pandemije covida-19 bilo je bitno imati testove.
I dok sam ja ispod tri maske magistrici velikih očiju u ljekarni govorio da mi trebaju testovi "za svaki slučaj", a ona mi ih jedva doturila kroz prozorčić u plastičnoj pregradi, genijalno poduzetni mladić u Zagorju surfao je po internetu i naručivao svoj Lamborghini. To je neki auto pokraj kojega se prosječan, dva puta cijepljeni Hrvat ne može ni parkirati, a kamoli da zna išta o tome što se nalazi ispod haube i kakvo je ozvučenje u njemu.
Mladić se zove Filip Mihalić, do prije dva tjedna bi mu se vjerojatno klanjala polovica Hrvatske jer s 23 godine, usprkos tome što mu je tata Anđelko ponosni nositelj HDZ-ove članske iskaznice Varaždinske županije s brojem 1, ima tvrtku s jedva dvoje zaposlenih, nejasno je što je s fakultetom, je li ikad položio neki kolokvij, ali ta mini tvrtka je, realno, bolja i od Rimca, Infobipa i sličnih. U tim tvrtkama rade stotine ljudi, a on je uspio s ekipom koju utrpaš na jedan i pol bicikl investirati u automobil vrijedan 350 tisuća eura, pokraj onog Mercedesa vrijednog nekih 200 tisuća eura kojima je zamijenio BMW.
Biznismen je uspio u godinu dana zaraditi 3,5 milijuna eura. I to s odličnim planom. Nabavio je kineske testove za covid, uspio srediti distribuciju preko Robnih rezervi, bolnica i ljekarni, Zavoda za javno zdravstvo, domova zdravlja i samo čekao da se razlika u cijeni prebaci na njegov račun. Nije pritom zadivio roditelje, mama je uspješna odvjetnica, tata bivši zastupnik, u Varaždinu imaju veliku kuću, poslovni prostor, dva stana u Zagrebu, od kojih je jedan, eto, na Cvjetnom trgu, u zgradi koju je sagradio Tomislav Horvatinčić, drugi na Bundeku, idealan za jutarnje krugove oko jezera i život je trebao biti samo bajka da nije odlučio podebljati poslovni plan.
Shvatio je, negdje tijekom poslovanja, da se rijetko provjerava ono što se pusti na tržište, pa tako i testovi. Nije hrvatski običaj, naime, da se navrati u neku ljekarnu i pokupe testovi koji su odobreni nekoliko mjeseci prije. A kupuju se stalno i nestaju sa zaliha. Nije li onda zgodno zamijeniti ih jeftinijima. Uvijek sve može biti jeftinije. Tako je, po svemu sudeći, mladi Mihalić nabavio turske lažne testove. Turska pritom nije ništa kriva, lažni testovi mogli su doći i iz Njemačke i Danske, nije važno gdje nastaje falsifikat.
On to, uostalom, dosta dobro zna s obzirom na to da je bio optužen za falsificiranje novca, a u kriminalni dosje si je pribavio i napad na jednu djevojku. Priča s lažnim testovima je nejasna u onom dijelu u kojem kaže da je uspio na tržište plasirati sve osim štapića za testiranje. Nejasna je zbog toga što je kemikalije u testovima teško složiti u ilegalnom laboratoriju, barem tako kaže imunolog Zlatko Trobonjača.
No u cijeloj priči je zanimljiva činjenica da nam je netko uspio prodavati lažne testove. A to onda nije problem kvarnog poduzetnika, nego zdravstvenog sustava. Ta odgovornost nije povezana s ovom kriminalnom djelatnošću, ona je kriminalna sama po sebi i stvarno se računa u ljudskim životima. A mi nemamo zdravstvo i zdravlje koje si to može priuštiti.