VIJESTI IZ LILIPUTA

Legenda o svetom Milanu: Grad parnjak Ljubljani u 20 godina pretvorio je u parnjak Tirani

Bio je hodajuća inkarnacija "slučajne države". Demontirao je sistem, da bi na mjesto sistema stavio samog sebe
Milan Bandić
 Darko Tomas/Cropix
Objavljeno: 06. ožujak 2021. 13:21

U prvoj i možda najglasovitijoj noveli svog "Dekamerona", Giovanni Boccaccio pripovijeda o čovjeku pod imenom Ciappelletto. Ciappelletto je - piše Boccaccio - bio veliki grešnik. Bio je lažljivac i pijanac, živio raskalašeno i varao u poslu.

Takav Ciappelletto jednog je dana otputovao daleko od doma, u Burgundiju. Tamo je zalegao bolestan u postelju. A kad su ga došli ispovjediti, Ciappelletto je napravio posljednju psinu. Pun skrušenosti, na samrtnoj je postelji ispovjedio tek neznatne grijehe. Ljudi oko njegove postelje povjerovali su da imaju posla s pravim, kreposnim blaženikom. Stoga su svima razglasili njegovu vrlinu, pokopali su ga uz najveće počasti i počeli slaviti kao sveca.

Kad je negdje oko 1350. Boccaccio ispisao svoje verziju priče o Ciappellettu, dobro je znao čemu se izruguje. Boccaccio je ismijavao srednjovjekovnu proliferaciju svetaca. Izrugivao se kreiranju lažnih kultova koji su služili trgovanju, pumpanju gradskih i crkvenih prihoda. Izrugivao se i proizvodnji lažnih biografija u dnevno-političke svrhe.

Štošta je Boccaccio znao o ljudima, o društvu i o politici - o stvarima koje se od 1350. do danas nisu u suštini promijenile. No, postoji nešto što toskanski pisac zasigurno nije mogao znati. Nije mogao znati da će u jednom dalekom gradu, u krunskom središtu kneževina na samom rubu Panonije, njegova novela o Ciappellettu doživjeti u budućnosti nehotični remake. I to u jako dalekoj budućnosti: 650 godina nakon što je napisana.

Suvišno je i spominjati: taj grad je Zagreb, a ta panonska kneževina Republika Hrvatska. Jer, u tom Zagrebu i toj Hrvatskoj, ovih smo dana svjedočili pretvaranju mrtvog don Ciappelletta iz grešnika u sveca.

Ovih su se dana tout le Zagreb i hrvatska društvena elita oprostili od Milana Bandića, gradonačelnika glavnoga grada, čovjeka koji je dvije dekade sjedio na škrinji druge najveće nacionalne blagajne. Milan Bandić preminuo je u 66. godini, točno onako kako je i živio. Preminuo je jedne subote između pića s društvom, ručaka u Brezovici, obilaženja dućana s krznom, još ručaka s investitorima i još pića s političkim klijentima. Umro je, kako se veli, politički neporažen. Umro je i sudski neosuđen, iako je tijekom svog političkog života proživio i optuženičku klupu i noći u Remetincu.

Suvišno je i spominjati da je Bandić bio politički Ciappelletto. Bio je hodajuća inkarnacija "slučajne države". Umjesto po proceduri i slovu zakona, Grad je vodio po osobnoj kartografiji klijentskih veza i razmjene usluga. Demontirao je sistem, da bi na mjesto sistema stavio samog sebe. Bio je povezan s ozbiljnim kriminalcima. Upleten u grozne urbanističke pogodbe. Kreirao je društveno metastazirajuće fenomene poput Horvatinčića i Mamića.

Korumpirao je druge, u naturi ili simbolički. Pritom je sam u hodu skupio zamjetnu imovinu kojoj nikad neće objasniti podrijetlo. Toliko je zadužio grad da mu je najvjerojatnije uzeo budućnost. Vladao je Zagrebom 20 godina. Stoga danas Zagreb točno 20 godina zaostaje za Krakovom ili Ljubljanom. Grad koji je po razvoju i civilizaciji bio parnjak Ljubljani pretvorio je u dvadeset godina u parnjak Tirani.

Pa ipak, dionici su njegove političke oporuke u trenutku smrti poduzeli orno istu onu operaciju o kojoj je 1350. pisao i Boccaccio. Obznanit će Bandićevu ispovijed. Da, priznat će mu pokoje grijehe ("tko je toliko radio, kako ne bi griješio"). A sve će to učiniti s jasnom nakanom. Ta je nakana da ga pretvore u političkog sveca.

Tome smo svjedočili ovog tjedna. Tijekom komemoracije, pogreba i javnog ceremonijala svjedočili smo kreiranju novog političkog mita. Nema više onog Bandića kojeg su posljednjih mjeseci razvlačile novine, tužitelji, opozicija. Umjesto toga dobili smo novu službenu pripovijest: Legendu o svetom Milanu.

A ta legenda, kao i svaka legenda, ima ključne sastavnice svetačke hagiografije. Prva od njih je, dakako, grešna i nekršćanska prošlost. Pa kao što je sveti Augustin u mladosti bio manihejski heretik i grešni preljubnik, kao što su sveti Juraj i sveti Sebastijan bili rimski vojnici, tako je i sveti Milan počeo svoj život u mladenačkom krivovjerju.

Počeo ga je u općini Pešćenica, gdje je kao službenik za ONO i DSZ širio titoističku herezu i nosio nehrvatsku odoru - funkcionarsko odijelo od sivog listera. Ali, poput pravog sveca, i sveti Milan je progledao. Poput pravog sveca, dao je primjer i drugima koji će za njim istupiti iz SDP-a i prijeći na pravovjernu stranu.

Kao i svaka legenda, i legenda o svetom Milanu donosi svjedočenja o obilju dobrih djela. Kao što je sveti Nikola trima usidjelicama podario vrećice zlatnika, kao što je sveta Luce svoju dotu podijelila sirotinji, a sveti Kristofor dječaka Krista preveo preko vode, tako je i sveti Milan - legenda veli - pomogao potrebitima. Poklanjao im je šakom i kapom, častio ih veslačkim čamcima, alkarskim konjima, crjepovima za župu i prijevozom u bolnicu, darivao im građevinske dozvole, promjene GUP-a, crkve u parku i ugovore sklopljene direktnom pogodbom.

A kako već legendi o svecu priliči, i legenda o svetom Milanu ima svoj martirologij: jer, sveca nema bez muke i kušnje. Kao što su svetu Katu u Aleksandriji razapeli na kotač, kao što su svetog Lovru ispekli na gradelama, svetog Sebastijana izboli sulicama, a svetog Duju bacili lavovima, tako je i sveti Milan doživio da ga kinje, progone i muče, da mu Rimljani bodu rebra kopljem namočenim u ocat. Istina, svetog Milana nisu ni pekli na uglju ni bacili lavovima. Ali, bacili su ga u ralje USKOK-u i DORH-u, vukli su ga da se trapi po areni sudišta, gađali su ga "Rimljani" sulicama optužnica, dokaznih radnji, dokumentarnih filmova i istraživačkih članaka.

Jadan je naš martir svetac glavinjao kroz svoj via crucis dok su na njegovu krepost nasrtali Juričan i Celakoski, Tomašević i Labrović, tužitelji i kolumnisti, aktivisti i kulturnjaci. Glavinjao je i mučio se dok su ga probadali Fendi sofama, izrezanim etiketama, prikrivenim stanovima, manhattanima na vodi i kinima europa. I sve je to tako bilo dok siroti nije podlegao mukama, zaklopivši svetačke oči između ručaka, večera i kava s arapskim investitorima.

A onda - kad je sveti Milan umro - dogodila se hosana! Doduše: svetačko tijelo nije zamirisalo po ružama. Nije poput starca Zosime zasjao neumitnom i trenutnom svetošću. Ali, na glas o smrti skupila se kreposna svjetina i stala ispovijedati svečeve podvige, svečevu dobrotu i postojanost u vjeri. Za pravo svetaštvo treba još samo jedna stvar - čudo. Ali, ima i to. "Milane, spasio si 2001. mog sina", posvjedočit će na pogrebu jedna od vjernica, dodajući posljednji element koji nam fali za "Legenda sancti Milani": a to je zagovor za čudesno ozdravljenje ili spasenje.

Sve ove elemente za hagiografiju imali smo prilike čuti tijekom ova tri komemorativna dana. Sve su sastavnice legende već tu, prefabricirane, briketirane, definirane tradicijom: i mladenačko krivovjerje, i vrlina, i radinost, i krepost, i darežljivost, i trapnja, i mučenička smrt, pa na koncu čak i čudo. A da će ta legenda od ovog trenutka postati službena, svjedoči ponašanje javne, institucionalne Hrvatske. Jer, ona se cijela sjatila pokopati svetog Milana.

Javna ga je RTV pokopala kao sveca, Grad se od njega oprostio sa zastavama na pola koplja, Crkva koncelebriranom misom. Svi su bili tu: premijer i predsjednik Sabora, koalicijski partneri i desni pretendenti na vlast, biskupi, poduzetnici i glumci, nogometni treneri i mutni tajkuni, oni koji su bili Bandićevi klijenti, oni koji još to jesu i oni koji su se to nadali postati. Svi zajedno pokopali su novog blaženika, ispranog u deterdžentu, izbijeljenog u varikini: san Ciappelletta zagrebačkog.

I to je - nemojte se zavaravati - sad nova istina. Kao što će se "nova istina" formirati oko još jednog političara koji je - baš kao i Bandić - umro par godina prerano da bude osuđen, a par mjeseci prerano da doživi politički poraz. A taj se političar zvao Franjo Tuđman.

Jer, i Tuđman je umro neporažen, i Tuđman je umro neosuđen. I zato danas u službenoj istini nema ništa o tajkunskoj privatizaciji, autokratskom vladanju i herceg-bosanskim logorima. I zato sutra u "službenoj istini" neće biti ništa o Manhattanu na vodi, bloku Badel, Varšavskoj, Horvatinčiću, Mamiću i aferi žičara. Umjesto toga, službena će istina biti ona o svetom Milanu koji je marno delao, dijelio potrebitima i umro na mukama.

A u međuvremenu, Zagreb je kakav jest. Odete u Ljubljanu, pa tamo vidite podzemne spremnike za separirani otpad, vidite kilometre biciklističkih staza, vidite osvježen i živ centar, pješačku zonu po kojoj starce razvozi komunalni elektromobil. A onda se vratite u Zagreb - polusrušen, plavan nakon jače kiše, smrdljiv nakon prve magle. I vidite "djelo" koje je nakon dvadeset godina Svetac ostavio.

No, tko mari za to. Jer, svi dobro znamo što je još 1962. u "Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea" sročio John Ford. Između istina i legende - veli Fordov lik - ja tiskam legendu. Legendu o svetom Milanu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 06:11