U subotu 7. prosinca 1991., u 20 sati i 34 minute, s faksa iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana upućena je ministru obrane Gojku Šušku odluka o imenovanju Branimira Glavaša, tada već bojnika Hrvatske vojske, za zapovjednika obrane Osijeka. Devet minuta kasnije odluka je zaprimljena i u osječkom Sekretarijatu za narodnu obranu.
Kobna granata
Samo četiri dana nakon što je Glavaš i formalno postao zapovjednik obrane Osijeka, dogodio se stravičan zložin u selu Paulin Dvor, jednom od 37 naselja u tadašnjoj općini Osijek. U noći s 11. na 12. prosinca ondje se zbio pravi pokolj - nekoliko pripadnika Hrvatske vojske pobilo je 19 civila. Svi, osim jednog Mađara, bili su pripadnici srpske nacionalnosti. Oni su bili u nekoj vrsti kućnog pritvora, smješteni na imanju sumještanina Andrije Bukvića, odakle su, tek na sat-dva dnevno, mogli obići svoje kuće u selu da bi nahranili stoku. Nekoliko hrvatskih vojnika, mahom mještana iz obližnjih Vladislavaca, koji su držali položaje u Paulin Dvoru, tog se popodneva okupilo oko ražnja na kojem se peklo prase. Dan je bio miran, nije bilo čarki iz obližnjih uporišta pobunjenih Srba, pa su se vojnici, pripremajući objed, prilično opustili. A kako je u takvim prigodama i običaj, čekajući da prase bude ispečeno, podosta se i popilo. Pripadnici krajinske vojske idilični su prizor pečenja odojka opazili i ispalili granatu koja je ubila jednog hrvatskog vojnika. Ogorčeni zbog onog što se dogodilo, dobrano pod utjecajem alkohola, nekoliko hrvatskih vojnika otišlo je do kuće Andrije Bukvića u misiju odmazde. Pobili su svih 19 osoba, u dobi od 41 do 85 godina. Među njima bilo je i osam žena. Zločin je bio strašan i trebalo je učiniti sve da se za nje-
ga ne sazna. Nije postojala ni jedna izlika kojom bi se masakr nad nedužnim civilima mogao opravdati.
Priznali Hrvatsku
Mještani Paulin Dvora, u kojem je do početka rata živjelo 168 stanovnika (147 Srba, devet Jugoslavena, četvero Hrvata i osam “ostalih”), nisu se željeli pridružiti srpskoj pobuni u Hrvatskoj i prihvatiti oružje koje je ilegalnim kanalima, ali i od strane JNA, dolazilo iz Srbije. Prihvatili su hrvatsku državu kao svoju i nisu se protivili kada je u njihovo selo ušla Hrvatska vojska. Ipak, slijedeći pisanu zapovijed Karla Gorinšeka, u to vrijeme zapovjednika Operativne zone Osijek u kojoj je naredio da se srpska sela stave pod “maksimalni nadzor”, te da se izvrši “oduzimanje oružja, a poznate ekstremiste uhiti”, postrojba Hrvatske vojske u Paulin Dvoru stavila je tamošnje preostale Srbe u svojevrsni kućni pritvor. Nitko ih nije ni diraosve do te kobne noći između 11. i 12. prosinca 1991.
Kad je tri dana nakon masakra Paulin Dvor pao i kad su u njega ušle postrojbe JNA i srpske paramilitarne snage, pronašle su na obližnjem štagljusamo leš 57-godišnje Dare Vujnović.
Posmrtni ostaci ostalih 18 mještana Paulin Dvora zagonetno su nestali i nitko nije znao gdje su. U knjizi Crimes Without Punishment, objavljene u Vukovaru 1997.koja je u Hrvatskoj bila označena kao proizvod srpske propagandne mašinerije, objavljeno je da je 18 leševa odvezeno kamionom na nepoznatu lokaciju.
Negiranje masakra
Hrvatska je negirala bilo kakav zločin u Paulin Dvoru, a svako spominjanje ubojstva tih ljudi prozvano je izmišljotinom. Tako je bilo sve do ponedjeljka, 13. svibnja 2002., kad su leševi iz Paulin Dvora pronađeni 500 kilometara jugozapadno, u blizini zaseoka Rizvanuša, na šumskom putu koji od sela Brušane. Netom nakon što je završena ekshumacija na groblju u Korenici, haaški istražitelji bili su uvjereni da će i u Rizvanuši pronaći posmrtne ostatke Srba ubijenih u Lici. Imali su odlične informacije o lokaciji grobnica i očito ih je onamo uputio netko tko je dobro znao gdje se nalaze.
Neugodno otkriće
Da takve informacije nisu imali, nikada ništa ne bi pronašli. Ovako, haaški su istražitelji s velikom sigurnošću pokazali na mjesto na kojem je trebalo započeti ekshumaciju. I doista, čim je rovokopač odgrnuo plitki sloj zemlje, na dubini od jednoga metra, pojavile su se bijele plastične bačve, ukupno sedam komada. Haaški istražitelji s jednakom su lakoćom pronašli i druga dva mjesta na kojima su se nalazile ostale bačve.
Stvar se za hrvatsku stranu pokazala izrazito neugodnom jer je upravo tih dana otkriveno da su albanske žrtve s Kosova prevožene i pokapane u Srbiji. Sada je ispalo da je Hrvatska činila isto.