KONTROVERZNA POVIJEST

Lice i naličje crno-crvene Rijeke: ‘Fašistički diktator D‘Annunzio mrzio je hrvatske kapitaliste...‘

Šestodijelni serijal do kraja godine bit će prikazan na HTV-u, a prati povijest grada na Riječini

Riječka je povijest, kako to već zna biti slučaj s povijesti, previše kompleksna da bi se mogla svesti na pojednostavljeni narativ o pozitivcima i negativcima, okupatorima i osloboditeljima, domorocima i došljacima. Samo u 20. stoljeću na području grada izredalo se sedam država i donedavno je još bilo Riječana koji su, ne promijenivši mjesto prebivališta, živjeli u svih sedam. O nekim se detaljima, posebno onima vezanim uz razdoblje između dva svjetska rata i neposredno nakon 1945., sve do kraja 80-ih, odnosno početka 90-ih, izvan krugova povjesničara vrlo malo znalo i uopće javno govorilo. Povijest Rijeke je fascinantna, iznimno turbulentna i, s obzirom na gusto nagurane događaje od 20-ih pa sve do 50-ih godina 20. stoljeća, podložna kontradiktornim interpretacijama, ovisno o tome kontekstualizira li se s hrvatskim ili talijanskim predznakom.

Detalji iz riječke povijesti izazivaju kontroverze i danas, što se nedavno pokazalo pri postavljanju instalacije jednog od najcjenjenijih riječkih umjetnika sada više i ne toliko mlade generacije, Nemanje Cvijanovića “Spomenik crvenoj Rijeci -samoobrambeni spomenik”, u obliku velike crvene zvijezde na vrh Riječkog nebodera. Cvijanović je svoju skulpturu postavio na istu lokaciju na koju je crvena zvijezda bila instalirana 1945., a izradio ju je od 2800 krhotina crvenog stakla koje simboliziraju 2800 partizana poginulih u bitki za Rijeku, čime je ujedno anticipirao da bi zvijezda mogla postati žrtva vandalizma te da je u očima mnogih antifašistička prošlost nešto što se odbacuje.

Da je to tako pokazalo se istoga dana kad je spomenik “zasjao” na vrhu nebodera, jer se odmah na Mostu hrvatskih branitelja okupila ekipa koja je protestirala pod zastavom HOS-a i sa zastavom na kojoj hrvatski grb počinje bijelim poljem. Ironija sudbine je da bi, da je ostalo po Anti Paveliću, isti ti prosvjednici riječki Mrtvi kanal koji sada slobodno prelaze prelazili s putovnicom. Cvijanovićeva zvijezda, naime, postavljena je 20. rujna, na datum na koji je 1943. Izvršni odbor ZAVNOH- a donio odluku o priključenju Rijeke matici zemlji Hrvatskoj, kao i Istre, Zadra te ostalih krajeva koje je u Drugom svjetskom ratu okupirala Italija. To su te “nezgodne” konotacije kompleksne riječke povijesti - pod „omraženom“ crvenom zvijezdom, grad je, prvi put, postao i ostao dio Hrvatske.

No, jednako tako, originalna zvijezda iz 1945. imala je i svoje naličje - pod njom je iz grada protjeran dobar dio domicilnog stanovništva koje je u Rijeci živjelo generacijama, a identificirali su se kao Talijani.

Interes za riječke priče doživljava pravi boom posljednjih 20-ak godina, a fundus zanimljivih, često i kontroverznih sadržaja neprestano se povećava. Najnoviji prilog tim sadržajima dokumentarni je filmski serijal “Fiume crno - crveno Rijeka” (F.C.C.R.), scenarista i redatelja Vanje Vinkovića, u šest nastavaka po 52 minute, koji će do kraja ove godine biti prikazan na HRT-u, a dvije epizode imale su svoju premijeru na History Film Festivalu. Kao što naslov sugerira, a i sam autor ističe, serijal “prikazuje riječku i hrvatsku povijest kroz različite totalitarne poretke koji su posebice obilježili 20. stoljeće”.

Prema Vinkovićevim riječima, teme serijala obrađuju svekoliki napredak Rijeke u Habsburškoj Monarhiji krajem 18.i u 19. stoljeću, Veliki rat i stvaranje južnoslavenske države, zauzimanje grada od D’Annunzija i uspostava prve diktatorske vlasti s fašističkim predznakom, kratkotrajno razdoblje Riječke države i njezino priključenje Mussolinijevoj Italiji, razvitak Sušaka pod diktaturom srpskog kralja, Drugi svjetski rat i talijansku okupaciju hrvatskog područja, ratne i poratne zločine nad različitim društvenim skupinama, uspostavu jugoslavenskog komunističkog poretka, iseljavanje talijanskog i hrvatskog stanovništva, kao i protjerivanje protukomunista, socijalistički birokratizam i omladinsku subkulturu 70-ih, politički i gospodarski raspad Jugoslavije krajem 80-ih, stvaranje hrvatske države i demokratskog poretka 90-ih, Domovinski rat i tranzicijske procese te nove oblike totalitarnog društva u sadašnjosti. Vinkovićevi su sugovornici hrvatski, talijanski, austrijski i engleski stručnjaci iz različitih društvenih područja.

image
Vanja Vinković
Matija Djanješić/Cropix

Autor kaže da su prikupljena i “dragocjena svjedočanstva ljudi koji su bili izravni sudionici povijesnih zbivanja u Rijeci i čija su osobna iskustva - izgovorena iskreno i cjelovito, sada trajni vjerodostojni podsjetnik na prošla vremena”. Prije hrvatske premijere na javnoj televiziji, publika “History film festivala” vidjela je prve dvije epizode, “Prvi Vođa - lučonoša diktatora” i “Pobjednička štafeta zločinačke vlasti”. Vanja Vinković je novinar koji se, kako kaže, nakon 40 godina života u Rijeci vratio u svoj rodni Bjelovar, odakle je odselio još kao dijete. Vinković ne bježi od toga da je serijal rezultat njegova osobnog pogleda na riječku povijest, ističući da će serijal vjerojatno izazvati nezadovoljstvo među “totalitaristima svih političkih uvjerenja”, kao i onima koji “pod plaštom ‘liberalne’ parlamentarne demokracije promiču bilo kakav oblik ujednačenosti temeljene na općim pravilima koja ne dopuštaju svjetonazorsku različitost i ideološku slobodu“‘”. Publiku, pak, vidi “među dobronamjernim ljudima različitih usmjerenja kojima je još uvijek stalo do kritičkog promišljanja stvarnosti u kojoj se nalaze usprkos snažnim utjecajima raznih ‘kolektivista’ koji promiču (samo)proglašena prava na sve i svašta”.

- O ovoj sam seriji počeo razmišljati negdje 2013. - 2014. godine, kad je došlo do zaoštravanja ideoloških i svjetonazorskih polarizacija, sve u svrhu dnevnopolitičkih prepucavanja. Izvrtanje povijesnih činjenica u tu svrhu za mene je bilo nepodnošljivo. Zato sam želio ispričati priču o Rijeci koja je najbolji povijesni izlog svih državnih tvorbi i društvenih prevrata - govori. Vinković kreće s krajem 18. i početkom 19. stoljeća, razdobljem Habsburške Monarhije kad je Rijeka doživjela gospodarski procvat i počela ubrzani razvoj. Bilo je to, prema Vinkoviću, razdoblje prave multikulturalnosti, otvorenosti prema tehnološkim inovacijama, koju najbolje utjelovljuje izum torpeda, čiji je razvoj doveo i do ostalih otkrića, ali i začetka kvantne fizike.

- U to se vrijeme nije radila razlika po tome tko je koje nacionalnosti. Postojale su zajedničke institucije koje su inicijalno stvorili pripadnici pojedinih naroda, ali u njihovu djelovanju sudjelovali su i svi drugi. Naravno, na način koji je za to vrijeme bio primjeren, jer ipak je to bilo staleško društvo. Tek početkom 20. stoljeća počinju se razvijati prvo talijanski nacionalizam pa hrvatski nacionalizam, pa onda mađarski. Tu se na Rijeci počinju prelamati aktualni događaji u Europi, politički konteksti i nacionalni interesi pojedinih država - kaže. Drugi nastavak serijala bavi se D’Annunzijevom vladavinom i stvaranjem prve diktatorske države s fašističkim predznakom.

- Tu se podcrtava atmosfera koja je zavladala s njegovim dolaskom. Treba reći da su njegov dolazak, kao i čitav njegov život, imali pompoznu komponentu. No, postoje, naravno, dokumenti koji taj njegov pothvat prikazuju u jednom drugom, širem kontekstu. On je bio iniciran i financiran od dijela talijanske nacionalističke komponente u vojsci i politici. Oni nisu bili zadovoljni politikom talijanske Vlade njihova premijera Nittija. Mislili su da nisu dobili dovoljno teritorija koji su im bili obećani u pregovorima sa silama Antante. Kroz jednog narcisoidnog pustolova htjelo se ispraviti ono što su smatrali nepravdom. Njihov interes više je bila Dalmacija nego sama Rijeka, ali kad su shvatili da tada stvarajuća jugoslavenska strana kojom upravljaju pragmatični velikosrpski političari, nema ozbiljnu politiku prema Rijeci, jednostavno su zgrabili što se dalo zgrabiti.

Znali su da je stvaranje te D’Annunzijeve države utiranje puta za priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, što se kasnije i dogodilo - kaže Vinković. Autor navodi da se još sredinom 19. stoljeća većina Riječana na popisu izjašnjavala kao Hrvati, no već kroz nekoliko desetljeća udio se spustio na 30-ak posto, jer su se građani počeli izjašnjavati prema jeziku koji govore, a glavni jezik bio je talijanski (fijumanski). - Po jeziku, dogodila se jedna asimilacija koja nije ocrtavala stvarno stanje. U vrijeme D’Annunzija, u rukama hrvatskih kapitalista još je bilo puno vrijednih kompanija. To je za D’Annunzija bio problem i počela se stvarati atmosfera medijskog linča. Zanimljivo je kako je D’Annunzio koristio tada moderne medije da bi širio propagandu i medijski pritisak ne samo protiv Hrvata, nego i protiv Slovenaca i Mađara koji su ostali tamo. D’Annunzio ne štedi svoje suparnike ni na talijanskoj strani pa su u Mrtvom kanalu uništeni i brodovi vlasnika Talijana koji se nisu slagali s njim.

To je vrijeme Zanellinog autonomaštva koji je smatrao da Rijeka može biti autonomna, slobodna država - kaže redatelj. D’Annunzio kao priznati talijanski pisac u Rijeku dovodi različite umjetnike, neke i svjetski poznate, koji su u njemu vidjeli romantičnog lika koji pokušava stvoriti novo društvo. - Tako u Rijeku dolazi glasoviti dirigent Toscanini uz kojeg je vezana bizarna anegdota. On je došao s cijelim simfonijskim orkestrom i trebali su izvesti Beethovenovu 6. simfoniju koju je obožavao D’Annunzio. To se trebalo dogoditi na dokovima koji su u to vrijeme bili pusti. D’Annunzio je osmislio da se, kad orkestar svira, njegovi Arditi, legionari, počnu gađati školskim bombama. Međutim, oni su se gađali pravim granatama, tako da je bilo i ozlijeđenih, nastao je košmar koji možda najbolje ocrtava to razdoblje. To su bile beskonačne hedonističke zabave za uski krug njegovih pristaša. Jedna od zanimljivijih figura je Guido Keller koji je bio zrakoplovac u Prvom svjetskom ratu. On je osnovao posebnu postrojbu ‘mahnitih’ ili ‘očajnika’.

Tražio je od talijanskih ustanova za mentalno oboljele da mu pošalju svoje štićenike. Tvrdio je da oni nisu ludi, da im samo treba snažan vođa i da će on od njih napraviti ljude. Te su postrojbe prelazile na Sušak i pljačkali hrvatske radnje, jer je opskrba bila neredovita. Išli su i brodovima do Krka i priobalnih naselja, pljačkali i donosili plijen u Rijeku. U D’Annunzijevu ustavu, Kvarnerskoj povelji, koji nikada nije zaživio, javljaju se elementi socijalne države, zaštita slabijih, siromašnih, žene su dobile pravo glasa, a tu su i začeci ideje korporatizma koja je danas, u modificiranom obliku, vrlo aktualna. No, Riječanima je D’Annunzio dosadio vrlo brzo. Na izborima koje je organizirao pobijedila je Zanellina stranka, autonomaški pokret, na što je D’Annunzio poludio i porazbijao glasačke kutije - govori Vinković. Riječki autonomaši, koji su u jednom kratkom razdoblju čak imali i Slobodnu državu Rijeka, zanimljivi su i u kontekstu Drugog svjetskog rata.

Vinković kaže da postoje dokumenti koji otkrivaju da su predstavnici Komunističke partije Hrvatske, potkraj rata, s autonomašima čak vodili pregovore o budućnosti Rijeke. - U to vrijeme Nijemci su još tu, povlače se, vlada košmar. KP predlaže autonomašima preuzimanje i dijeljenje vlasti, što oni odbijaju jer do njih dolaze informacije o tome što se događa na teritorijima na koje su došli komunisti. Na kraju tog sastanka, tadašnji predstavnik KP-a kaže im da to znači da će biti krvi. To se i dogodilo. Počela su masovna uhićenja, više od 600 ljudi, mnogi od njih su ubijeni, ne zato što su bili fašisti nego jednostavno zato što se nisu uklapali u novi boljševički poredak. Cijele skupine su nazivane narodni neprijatelji, a među njima su, osim pripadnika neprijateljske vojske i režima, bili i autonomaši, trgovci, intelektualci -govori Vinković.

U poraću, Rijeka još nije formalno-pravno ukorporirana u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju, a na vlasti su komunisti. - Tada se događa egzodus stanovništva koje nije htjelo živjeti u komunističkom poretku. Ljudi masovno odlaze, a situacija u Rijeci i Istri je jako slična. U jednom izvješću OZNA-e iz Pazina stoji da hrvatsko stanovništvo masovno optira za Italiju, jer tadašnju vlast, u tom trenutku, smatraju čak gorom od fašističke. Uzimaju muškarce na prisilni rad, nema tko obrađivati zemlju, uzimaju im imovinu i ono što su uspijevali zadržati u 20-ak godina tvrdog fašističkog režima u ovom novom, za koji su očekivali da će biti pravedniji, gube. Tako da se u Italiju iz Rijeke i Istre iselilo osim većine Talijana i mnogo Hrvata koji su novu vlast doživljavali kao teror - govori Vinković. Rijeka je 1945. bila porušena i počinje obnova grada.

Obnavlja se industrija utemeljena na ostavštini iz habsburških vremena. Događa se, ističe Vinković, i doseljavanje talijanskih komunista u Rijeku. - Uslijed sukoba unutar Komunističke partije dolazi do otvaranja koncentracijskog logora na Golom otoku. U to vrijeme tamo završavaju isključivo pripadnici KP-a iz cijele Jugoslavije koji se nisu mogli tako brzo odvojiti od Staljina koji je cijelo vrijeme upravljao procesima kroz Kominternu. Zanimljiv je jedan tragikomičan događaj, gdje se Komunistička partija Slobodnog teritorija Trsta stavlja na prostaljinističku, odnosno kontrabrozovsku stranu i šalje u Rijeku skupinu dragovoljaca, talijanskih komunista. Uglavnom su to bili mlađi ljudi, i muškarci i žene, koji su tu trebali uspostaviti političko stanje koje bi više odgovaralo talijanskoj strani, ali kroz komunističku vizuru. Naravno, oni su gotovo odmah otkriveni i završili su također na Golom otoku. To je jedna kontradikcija povijesti, dolaze mladi ljudi iz Italije u Rijeku, a u isto vrijeme njihovi sunarodnjaci odlaze, bježeći od vlasti.

Neki od tih talijanskih komunista u konačnici su ostali živjeti ovdje, ali ih se većina nakon robije brže-bolje vratila u ‘kapitalističku’ Italiju - zaključio je Vinković. Usto kaže da je slabljenje tvrdog komunističkog režima, koje je počelo 60-ih, bilo nešto što se nije moglo izbjeći, jer zemlja nije bila izolirana od utjecaja sa zapada, tehnoloških, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih. Njegov serijal prati nadalje, kroz vizuru Rijeke, omladinske subkulturne pokrete u glazbi i novinarstvu 70-ih i 80-ih, punk i časopis Val, kad se javlja otpor prema okoštalom socijalističkom birokratizmu, početak Domovinskog rata i pregovore s generalom JNA Marijanom Čadom o predaji vojarni, ratna događanja, pa sve do današnjih dana koje obilježavaju nove podjele, novi ideološki sukobi i svjetonazorske isključivosti, ali i tehnološka dostignuća četvrte industrijske revolucije koja omogućuju nove totalitarne modele vladanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. listopad 2020 09:56