Zamišljam naše živote za kakvih desetak, petnaestak godina i osjećam onaj neugodni miris ustajale plastike.
Sjedim u povećem stanu koji sam kupila isključivo kako bih imala gdje držati kante za smeće.
Posebne za plastiku, posebne za papir, kante za biootpad i miješani komunalni.
Treba i nekoliko kompostera.
Potom odvojeni spremnici za zbrinjavanje tekstila.
U jedan ide pamuk, u drugi viskoza, treći je za poliester.
Onako odokativno, procjenjujem da na razdvajanje otpada dnevno trošim sat vremena, više nego što mnogi provedu u nekoj fizičkoj aktivnosti, čitanju ili u igri s djetetom.
Gdje god se okrenem, zaudara neki otpad, a balkoni susjeda pretvoreni su u reciklažna dvorišta na kojima drže smeće koje će na točno određeni...