Francesca (36) svjedoči da je skoro pala u nesvijest kad je otkrila to groblje s križevima zabijenim u zemlju, s imenima majki koje su abortirale. Na jednom od križeva na mjestu gdje nepoznat netko pokapa ostatke fetusa vidjela je svoje ime.
Francesca je bila na kraju šestog mjeseca trudnoće kad joj je ginekolog rekao da fetus ima takve malformacije da neće preživjeti do termina rođenja. Trebalo je 10 dana da joj u bolnici konačno prihvate napraviti pobačaj. To je bilo u rujnu 2019.
Na križu s Francescinim imenom stoji datum iz prosinca 2019., dakle tri mjeseca kasnije.
U Italiji je zakonski moguće pokopati fetus stariji od tri mjeseca, ali isključivo uz majčinu privolu, prenosi britanski Guardian. Taj list donio je morbidnu priču o groblju fetusa u Rimu, još jednom načinu posramljivanja žena koje su se odlučile na pobačaj.
Francesca je jedna od više od stotinu žena koje su podnijele prijavu državnom odvjetništvu, zahtijevajući da istraže tko stoji iza tog jezivog groblja, gdje skoro čitavo desetljeće netko pokapa fetuse i označava ih imenima njihovih majki. Groblje srama za majke abortirane djece nalazi se u okviru rimskog gradskog groblja Prima Porte.
Tu je na stotine drvenih križeva, najstariji su iz 2012, a po odbačenim križevima izgleda da je groblje starije, ali se stari humci zamjenjuju novima. “Nakon ogromne boli od gubitka kćeri, otkriti taj zvjerski čin bilo je užasno”, kaže Francesca za Guardian. Pobačaj je bio bolan: u bolničkoj postelji vikala je od bolova sedam sati, ali nitko nije došao pitati može li joj pomoći. Nije bilo nikog, nažalost, jer su liječnici u Italiji najčešće visokomoralne osobe pa im to savjest zabranjuje.
Bolnica San Camillo odbacuje svaku odgovornost. U Italiji je pobačaj legalan, ali, slično kao kod nas, puno liječnika poziva se na priziv savjesti pa ne rade abortuse, dok sustav sve čini da ženi u teškoj situaciji još dodatno oteža. Bivša ministrica zdravstva, ginekologinja Livia Turco vjeruje da iza svega stoje udruge za zabranu pobačaja.
Te se grupe, uz podršku dijela Crkve i krajnje desnice, godinama zalažu za otvaranje “polja anđela”, često uz podršku lokalnih političara i zaposlenih u bitnim im institucijama. Slična groblja podižu se i u SAD-u, a u Italiji se pojavljuju od 1937., kaže Silvana Agatone, umirovljena ginekologinja, ali ovo je prvi put da je netko otkrio da na križeve upisuju ime majki, kao na neku nebesku ploču srama, kao da ženi nije već dovoljna muka što mora na abortus.
Sedam od 10 ginekologa u Italiji poziva se na priziv savjesti, odbijajući raditi abortuse. U najpoznatijem zagrebačkom rodilištu u Petrovoj 40 od 45 liječnika ne radi pobačaje, u KBC-u Split 32 od 34 ginekologa ne rade pobačaje, navela je Nataša Škaričić u intervjuu s ministrom zdravstva Vilijem Berošem za portal Lupiga. Ne, ministar ne vidi ništa sporno u tome što njegove kolege odbijaju raditi svoj posao.
Oni će i dalje imati pravo na priziv savjesti, umjesto da ih se, recimo, odmah na studiju upita za njihove moralne obzire, pa ako već imaju problema s pobačajem, da to na vrijeme shvate i upišu otorinolaringologiju. U redu je da nam liječnici imaju savjest, na ministru je da organizira da žene imaju zdravstvenu uslugu na koju po zakonu imaju pravo, a ne da o tome odlučuju fantomske skupine boraca protiv pobačaja. Kako se ne bismo vratili u ona mračna vremena prije legalizacije, abortusa, pa da nam žene ne bi ponovo počele umirati, kako to priželjkuju pro-life skupine koje zabijaju križeve u spomen mrtvih fetusa.