ŽENE LEGIJE STRANACA
Po četiri žetona za cure i pivo u ‘salonu’ vojarne
Nakon večere momci su otišli na tuširanje, obukli se u trenirke, postrojili i trčeći, uz skandiranje ‘jedan-dva-tri bum’, uputili se u ‘puf’. Bio je to legionarski izraz za javnu kuću, što se nalazila u sklopu vojarne, bila ograđena i nosila službeni naziv B.M.C. Bilo je to prvi put da su dobili pristup u carstvo snova. Neka vrsta nagrade za sve što su pretrpjeli? Ili naprosto dodir sa ženama Legije? U svakom slučaju, svaki je dobio četiri žetona za cure, četiri žetona za pivo. Za prva četiri žetona moglo se s curom ostati dvadeset minuta, a za pivske žetone popiti četiri piva (...)
Anti se činilo da je dvadeset minuta prošlo kao tren. Žetona više nije imao, nije ih mogao ni kupiti, jer takva su bila pravila u Bonifaciju. Ovdje je cure poklanjala Legija. Ali je zato imao četiri žetona za pivo. Sjeo je za bar u salonu B.M.C.-a, naručio pivo, popio gutljaj i smučilo mu se. Nikada mu alkohol nije išao, a pivo mu je bilo odvratnije od svega. Valjda je napravio grimasu koja je bila u skladu s njegovim osjećajima, jer je to opazio Nijemac po imenu Barens, koji još nije bio kod cura, ali je zato ispijao svoje četvrto pivo.
VELIKI SPECIJAL: Haška presuda generalima
Za tili čas Ante je s njim zamijenio žetone i vratio se u hodnik s fotografijama, ušavši sada na nova vrata (...) Ali u Bonifaciju to nije bio jedini razlog zbog kojega su momci dobili žetone. Nakon što je Ante potrošio svoja prva četiri žetona i otišao popiti pivo, njegova je dvadesetminutna izabranica uzela u ruke olovku i u jedan formular ubilježila svoje dojmove (...) A onda je taj formular pridodan dosjeu koji je putovao s Antom, a da on to nije ni slutio.
MONIQUE
Romantična priča u Parizu
Serge Gainsbourg je bio oženjen glumicom Jeane Birkin s kojom je imao i kćer, ali se kasnije s njom razišao i živio s nekom egzotičnom ljepoticom čiji je otac bio Francuz i služio u Legiji stranaca u Indokini. Slavni glazbenik i njegova tadašnja prijateljica voljeli su oko sebe okupljati različite ljude, pri čemu je jedini kriterij bio da budu zanimljivi, da na neki način budu drugačiji od ostalih, kako se društvo ne bi dosađivalo i kako bi se uvijek moglo saznati nešto novo ili staro ispripovijedati na drukčiji način (...) Kad god je bio u Parizu, Ante je bio Sergeov gost. Kod njega je upoznao mnoge osebujne ljude, među njima i glasovitog modnog kreatora Jean Paul Gaultiera.
To je poznanstvo za posljedicu imalo i to da je kasnije isključivo kod Gaultiera kupovao safari odjeću. Ali najvažnije poznanstvo koje mu se dogodilo na tim Sergeovim seansama bilo je ono s Monique (...) Sutradan je Monique pozvao na večeru. Prvotno je mislio da će ju odvesti u neki poznati restoran, no Serge mu je savjetovao da to nikako ne učini. “Otiđi u neku jednostavnu rupu gdje nema ljudi, i gdje Monique ne može nikoga poznatog sresti.” Tako je i učinio, a kad im je, nakon večere i nekoliko čaša Bordeauxa, glad postala neutaživom, otišli su u Latinsku četvrt, a onda i u Moniquein stan.
Ujutro su otputovali u neki dražestan gradić na obali i ostali tamo dva dana. Monique je slušala o Africi, uzdisala i svojom glađu stišavala Antinu. On se, pak, osjećao kao ratnik koji je nakon surovih dana došao kući i kojemu je za spas duše potrebno više od usputnih ženskih dodira. Ali ne toliko više da bi zauvijek ostao. Volio je Monique kao što vojnik prihvaća sudbinu: predaje joj se, a opet joj se i otima (...)
Ali Monique se javljao telefonom. Znao bi po pola sata iz kakve afričke zabiti razgovarati s njom. Tada je uživao u njezinu glasu, on je za nj bio toliko lijep da mu se katkad činilo da joj samo zato i ne piše. Ali u ljubav se umiješala sudbina. Sudbina ratnika i komandosa. Ante Gotovina, stožerni narednik Legije stranaca, bio je samo u njenoj vlasti (...) Kada bi Monique počela odveć planirati, on se usredotočio na zvuk njezina glasa, prepuštao se toj melodiji, ne misleći ni na što. Napokon, kakav bi vojnik bio kada bi previše razmišljao i vagao, zaplitao se u za i protiv?
Sanjariti? To je već nešto sasvim drugo! Ima li ičega ljepšeg od vojničkih maštarija? Od Monique, kad je u mislima dozoveš u pustinju, nakon što su utihnuli hici, a vjetar pijesku vratio stari mir? Davao je stvarima vremena i nije se mnogo brinuo. Slušao je intuiciju. Istu onu koja mu je u Abidjanu došaptavala što ima činiti kad ga je progonio egzekutor. A ona mu je govorila da ide dalje.
LJUBAV U CARTAGENI
Ximena i Toni Moremante
Kad ju je Ante prvi put opazio u središnjoj gradskoj kavani, u oči su mu upale njene profinjene ruke, puna usta i posve mali nos koji kao da je odavao da je jedinica, pomalo razmažena i kapriciozna, ali opet, u dubini duše, mekana i velikodušna. Bila je iz stare španjolske obitelji koja je već tri stoljeća živjela u Kolumbiji i bila veoma imućna. Otac, koji je obožavao svoju Ximenu, imao je veliku građevinsku tvrtku, a djed dva golema ranča, od kojih se onaj veći, na granici s Brazilom, nije mogao projahati ni za tri dana.
Te oko četiri tisuće grla stoke i jednu pristojnu ergelu konja (...) Ximena je s prijateljicama u kavanu došla bosonoga, noseći u rukama natikače, a na sebi prozračnu haljinicu na cvjetiće. Sjela je za susjedni stol, a kad je opazila Antu, počela ga je pogledavati ispod oka, da se ne vidi, a da opet bude opaženo (...)
Ali Ximeni se nije dopala samo Antina zadivljenost, nego i on sam, taj snažan i preplanuli muškarac čije je lice odisalo nekom posebnom bezbrižnošću, nasmijanošću i kad se ne smije, željom za životom. Bila je to ljubav na prvi pogled, prepuna strasti i predanosti za kakvu su samo sposobne Latinoamerikanke koje, kada se jednom dadu, dadu se do kraja, bez primisli i zadrške.
S Ximenom je proveo puna tri tjedna u Kolumbovu gradu. No, nije joj otkrio tko je. On je za nju bio Toni Moremante koji je ovamo stigao iz Francuske kako bi se malo proveo, a zatim opet vratio u Europu. Ali, bilo mu je teško otići, rastati se od te mlade žene. Gotovo je i zakasnio u Gvatemalu koliko je htio iskoristiti svaku sekundu s kojom je raspolagao.