ZAGREB - Sanaderov pokušaj vlastitog ponovnog instaliranja na čelo stranke i Vlade propao je jer je bio loše i na brzinu pripremljen, no sve i da si je dao više vremena, vjerojatno ne bi uspio.
Podnoseći ostavku, Sanader je vjerovao da će ga HDZ i “narod” moliti da se vrati kao predsjednički kandidat. Glavni razlog zašto do toga nije došlo bila je trenutačna, odlučna i možda prvi put ozbiljna, profesionalna i nekalkulantska reakcija hrvatskih medija koji su osudili njegovo iznenadno i neodgovorno povlačenje iz politike bez objašnjenja. Sanader se htio postaviti kao imperator, “ja sam rekao i tu se nema što raspravljati”, no zaboravio je da su čak i carevi kad su bivši - ipak samo bivši.
INTERAKTIVNI SPECIJAL: Sanaderov uspon i pad
Osim najtvrđih pristaša HDZ-a, stranačkih poslušnika, malo tko je mogao vjerovati da je Jadranka Kosor išta više od Sanaderove (privremene) marionete.
Prednosti premijerke
No, ona se ozbiljnim i odlučnim stavom nametnula i stranci i Hrvatskoj te stekla podršku i od političkih neistomišljenika. Poslije umišljenog Sanadera i niza lupeža iz njegova okruženja, gospođa Kosor, kojoj je najveća možebitna afera vezana za privatizaciju društvenog stana, djelovala je neiskvareno i iskreno. Niz uhićenja i otvaranja afera - čemu ona možda nije ničim pridonijela, ali nije ometala istrage niti sprečavala razotkrivanje hadezeovskog kriminala i korumpiranosti - od nje je napravio gotovo Ivanu Orleansku koja hrabro juriša na nadiruće zlo. Potvrdi njene pozicije kao ozbiljne političarke pridonijela je i spremnost da netom nakon preuzimanja vruće premijerske stolice postigne nepopularni, ali neophodni sporazum sa Slovenijom znajući kako će je mnogi zbog toga doživotno napadati. No, poslije Sanaderove višegodišnje neodlučnosti u tim mučnim pregovorima Kosoričina je ekspeditivnost jednostavno preobratila mnoge nevjerne Tome.
Uloga Saveza komunista
Hrvatske stranke i dalje u jednoj bitnoj stvari politički funkcioniraju na isti način kao i nekadašnji Savez komunista: najvažnije je ne izdvajati se iz mase, biti dio većine, ne isticati se pretjerano vlastitim mišljenjem, posebno ako je ono različito od većinskog. Kako je premijerka pokazala da je spremna voditi stranku i državu, tako se većina s olakšanjem prepustila biti vođena. Tu bitnu stvar Sanader nije razumio.
Vrh HDZ-a, uz rijetke iznimke, odlučio je radije ostati na sigurnome s Jadrankom nego riskirati s Ivom. Koliko će ona to morati platiti (možebitnim zataškavanjem ili barem usporavanjem Kalmetine odgovornosti, političkim dugom lukavom Šeksu...) vidjet će se u budućnosti, no njezini su ministri pragmatično stali iza one koja vlast već ima, a ne onoga koji bi je morao (ponovno) osvajati. U trenutku kad je opstanak na vlasti (i slobodi) najdragocjenija vrijednost većina ih nije bila spremna svoje sudbine (ponovno) predati u ruke vođe koji ih je već jednom nenadano napustio.
Sanaderov puč bio je diletantski, ne čak ni operetski. Strateški je pogriješio u tri stvari: uvjerenju da ga i dalje doživljavaju kao vođu kojeg vrijedi slijediti po cijenu napuštanja kakve-takve sigurnosti uz premijerku i sigurnosti da će njegova karizma moći zamijeniti pipavi posao unutarpartijskog lobiranja i pridobivanja članova Glavnog odbora.
Ne vjerovati laskavcima
Tašti je Ivo povjerovao slatkorječivim laskavcima oko sebe, kompromitiranom Barba Luki kojem većina u stranci odavno želi vidjeti leđa, političkom dužniku Kunstu, prijatelju i također dužniku Rošinu, narcisoidnom Selemu... Pol tuceta zabludjelih i neiskusnih drugorazrednih hadezeovaca koje su uspjeli dovući na Trg prepoznalo je luzersku atmosferu u koju su nepromišljeno upali i stali se ograđivati već na vratima. Treća mu je katastrofalna procjena bila da je stranka spremna položiti Jadrankinu glavu na žrtveni panj poslije Hebrangova neuspjeha, no zaboravio je da upravo ona ima iskustvo kao žrtveni jarac HDZ-a na predsjedničkim izborima koje nitko iz te stranke ne bi mogao dobiti i da su time Kosor i Hebrang prirodni saveznici.
Uz to, krivo je procijenio i Hebranga kojemu se mogu naći svakakve mane, ali mu se ne može osporiti principijelnost u obrani svojih političkih uvjerenja koja svakako ne uključuju fratricid.
Taktički, Sanader je krivo računao da će premijerku i stranku zateći nespremne, u blagdansku nedjelju, no očito je smetnuo s uma da je to bila politički hipersenzibilizirana nedjelja između dva kruga predsjedničkih izbora.
Zablude izgnanog kralja
Neki događaji Sanadera su natjerali da djeluje ishitreno, no da si je uzeo više vremena za pripreme, stvar bi procurila i tako je on od početka bio u no win situaciji. Uza sve to, previdio je da je vrijeme njegova šarmiranja novinara prošlo, da su još prošlog ljeta izvijestili da je car gol i da nitko više od njega neće praviti kumira.
Da je Sanader bio bolji unutarstranački organizator, imao bi tvrdu jezgru političkih “pukovnika” bez kojih nikada i nigdje nije uspješno izveden ni jedan puč. Niti ih je on stvorio i održao, niti su oni sami po sebi garancija uspjeha (što se najbolje dalo vidjeti u Pašalićevu slučaju). Omogućivši nekažnjenu korupciju u stranci i državi, Sanader je stvorio tek privremena lupeška savezništva koja funkcioniraju dok sve ide dobro, no kada stvari pođu po krivu, takvi su politički pajtaši nepouzdani jer je njima najvažnije biti uz onoga tko drži vlast. Naivnim, loše pripremljenim i još lošije izvedenim pučem Sanader je pokazao da nalikuje tek nekom od onih izgnanih kraljeva koje hohštapleri uvjere da će režim pasti sam od sebe kad se Njegova visost pojavi. Dok je Ivo vladao, mnogi su mu bili “prijatelji” i “saveznici” i “bili spremni dati život za njega”. No, čim od njega više nisu imali direktne koristi...
Komunisti su, ne bez razloga, govorili: sve je u kadrovima.
Zašto je uspio povratak Mile Đukanovića
Crnogorski političar Milo Đukanović također se bio povukao “u privatni život i privatni biznis”, no kada se odlučio vratiti na vlast, taj je povratak pomno pripremio i sve je bila samo stvar tehničke izvedbe - koja je bila neupitna i besprijekorna. Đukanović je to mogao napraviti zato što je, i kada nije bio na vlasti, i dalje bio neupitni politički autoritet svoje stranke, ali i vješt i odlučan organizator. Unutarstranačko organizacijsko iskustvo iz nekadašnje socijalističke omladine i komunističke partije, vučjih jama karijerizma, prijetvornosti, izdaja, laži i spletki, ipak se pokazuje jednom od najisplativijih političkih stečevina i u novim demokracijama.
Sanaderove pogreške:
1. Puč je bio loše i nabrzinu pripremljen
2. Pogrešno je mislio da ga i dalje doživljavaju kao vođu kojeg vrijedi slijediti po cijenu napuštanja kakve-takve sigurnosti uz sadašnju premijerku
3. Povjerovao je slatkorječivim laskavcima oko sebe
4. Pogrešno je procijenio da je stranka spremna položiti Jadrankinu glavu na žrtveni panj poslije Hebrangova neuspjeha
5. Krivo je računao da će premijerku i stranku zateći nespremne, u blagdansku nedjelju, no očito je smetnuo s uma da je to bila politički hipersenzibilizirana nedjelja između dva kruga predsjedničkih izbora
6. Da si je uzeo više vremena za pripreme, stvar bi procurila i tako je on otpočetka bio u “no win” situaciji
7. Previdio je da je vrijeme njegova šarmiranja novinara prošlo, da su još prošlog ljeta izvijestili da je car gol te da nitko više od njega neće praviti kumira
8. Da je bio bolji unutarstranački organizator, imao bi svoju tvrdu jezgru političkih “pukovnika” bez kojih nikada i nigdje nije uspješno izveden ni jedan puč
Ja sam za puč imao puno bolje razloge od Sanadera
Teško je reći što je bila namjera g. Sanadera, ali je prilično jasno da se u suštini radilo o želji da se opet dočepa vlasti, procjenjuje Josip Manolić, jedan od osnivača HDZ-a, a potom i sudionik prvog velikog raskola, kada je sa Stjepanom Mesićem napustio vodeće dužnosti i osnovao HND.
Reakcija premijerke Kosor i vodstva HDZ-a, kao i partnera i drugih stranaka, bila je vrlo korektna, pa i prema Sanaderu, čiji se čin ne može opisati drukčije nego kao nepromišljen, uvjeren je Manolić.
Nepromišljen čin
Što god mislio, Sanader ovo nije mudro izveo, nije bilo realno očekivati u ovom trenutku uspjeh njegova pokušaja ponovnog preuzimanja vlasti.
Sanaderu je, i s obzirom na pozicije koje je ranije zauzimao i na uvid u političke procese koji je tada stekao, moralo biti jasno da ga gotovo nitko neće podržati, a veličina premijerkine briljantne i brze reakcije i odluke vodstva HDZ-a jest i u tome što su time ispunili očekivanja javnosti, a takvo im je raspoloženje javnosti i olakšalo tu odluku, ocjenjuje Manolić.
Morao je znati
Iluzorno je bilo očekivati širu potporu Sanaderovu zahtjevu da mu vrate vlast. Za razliku od 1994., kada su postojali ozbiljni prijepori, i u vlasti, i u Saboru, i u javnosti, što je dovelo i do raskola u HDZ-u, sada nije bilo jasno koji su Sanaderovi motivi, osim osobnih, pa oko toga nije ni moglo doći do ozbiljne podjele u vlasti, javnosti i među političarima, tvrdi Manolić.
O čemu pričate? Nije izveo državni udar!
Nemojmo pretjerivati, nije Sanader ni Jaruzelski, ni Franco, ni Pinochet i nije to bio puč, dakle državni udar, upozorava prof. dr. Dražen Lalić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Razočaravajuće je to razbacivanje politički i emocionalno predimenzioniranim pojmovima, ističe sociolog Lalić, koji napominje da je Sanader među posljednjima koje bi on branio i da je on među onima koji nisu bili ushićeni bivšim premijerom na vrhuncu njegove moći, i tada ga je, uz priznavanje nekih demokratskih pomaka, kritizirao zbog političkog sultanizma - nametanja samo svoje volje prvo u stranci, zatim koalicijskim partnerima, pa u širem društvu - ali je uvjeren da sada ne treba ići u suprotnu krajnost.
Zazor od političara
Nije to bio udar na opću sigurnost ili nasilno rušenje režima, radilo se ponajprije o izražavanju nezadovoljstva, uz kršenje unutarstranačkih normi, razmjerno malog broja aktera koje je poslije moglo dovesti do promjena vodstva stranke i njene politike, nastavlja Lalić, podsjećajući da se Sanader nije bio (samo)proglasio ponovnim predsjednikom HDZ-a (stvarnim, a ne počasnim) niti je izravno bio pozvao na neposluh postojećem vodstvu te sadašnjoj premijerki i šefici glavne vladajuće stranke. S druge strane, napominje dr. Lalić, tu pregrijanost koja je sada usmjerena protiv Sanadera moguće je objasniti i kod nas posljednjih godina vrlo raširenim zazorom prema političarima u cjelini, a posebno u vladajućoj stranci, a osobito prema glavnom akteru u proteklom desetljeću, koji je djelovao kao neupitni vođa, onoga tipa koji pred širom međunarodnom i domaćom javnošću pokazuje demokratsko tolerantno lice, a u suštini je to bila maskirana stara politička patrijarhalnost i autoritarnost.
Nakon pokojnog Tuđmana, koji je politički djelovao kao tradicionalni strogi otac nacije i nije mu se ništa smjelo prigovoriti, Sanader je nastupao kao moderni otac s kojim se može razgovarati, ali na kraju uvijek bude po njegovu. Lalić upozorava da je, prema rezultatima istraživanja koja je proveo, uz Sanadera jedini HDZ-ovac koji je nastupao u TV spotovima prije parlamentarnih izbora bio Lino Červar, dakle nije bilo mjesta ni za Šeksa, ni za Kosor ni za druge.
Poginuo od vlastitog mača
Sanader je na neki način politički poginuo od mača kojega se sam latio, nakon što je upravo na njegovoj osobnoj ondašnjoj karizmi HDZ dobio izbore 2003. i 2007., zaključuje Lalić. (Ahmed Salihbegović)