Čak se pet kandidata natjecalo za novog, četvrtog po redu lidera SDP-a, a iza nas su možda najdosadniji izbori u SDP-u ikada održani. Iako su kandidati bili potpuno različitih profila - Peđa Grbin se kandidirao jer već dulje želi biti prvi SDP-ovac, Željko Kolar jer ga je struja koja je (p)održavala Davora Bernardića uvjerila da uz njihovu pomoć može postati predsjednik, Mirela Ahmetović jer je ambiciozna i testirala je je li došlo vrijeme za ženu. Za malo poznatog Marina Percana iz Pule govorilo se da mu je motiv naškoditi sugrađaninu Grbinu, a Ranko Ostojić je to učinio doslovno u pet do dvanaest kada je u njemu prevagnulo da ipak neće podržati Peđu, nego ide sam.
Pet potpuno različitih ljudi kroz kampanju je prošlo kao po jajima, sučeljavanja su redom ispadala mlaka, slabo zanimljiva uz izostanak prave rasprave o ključnom pitanju - ideološkom smjeru stranke i vrijednosnom sustavu za koji se SDP zalaže. SDP-ovci su sami sebe uvjerili da su stranka u kojoj, za razliku od HDZ-a, nema ideoloških razilaženja, da je njihov glavni problem zapuštenost organizacija, unutarnja polarizacija i frakcijski sukobi.
Na ovako detektirano stanje nadogradili su zaključak da im treba lider koji će ih sve ponovo okupiti, i sve će biti u redu. No, to je daleko od istine. Ideologija i shvaćanje politike ključni su problem SDP-a iz kojeg izviru svi ostali s kojima se stranka godinama muči.
Začeci toga problema sežu još u vrijeme kada je SDP vodio Ivica Račan, a produbili su se u mandatu Zorana Milanovića i nastavili u vrijeme Davora Bernardića. Još je Račan, da bi SDP-u osigurao vlast, ulazio u ideološke kompromise i sklapao neprincipijelne koalicije na lokalnoj razini kao što je bila s Jambom, ili ona s HSP-om u Velikoj Gorici. Peđi Grbinu tada je to kao mladom i ideološki čistom SDP-ovcu jako smetalo, a kap koja mu je 2006. godine prelila čašu bio je odlazak delegacije SDP-ovaca na grob Franje Tuđmana. Mladi Grbin poslao je Račanu pismo i obavijestio ga da izlazi iz stranke.
Ipak se ohladio, a onda i vratio. Nakon povratka u SDP svjedočio je još mnogim, i to puno gorim ideološkim lutanjima, ali više nije bio radikalan.
Pošto se Zoran Milanović nakon Račanove smrti drčno kandidirao za predsjednika stranke, i dok se starije i iskusnije kolege nisu ni snašle, nametnuo se i pobijedio, u SDP-u je krenuo ozbiljan proces transformacije u stranku koja gubi ideološki predznak i kadrovski sve više slabi. Milanović je i sam kazao da je pobornik liberalnih ideja, a kruna je bilo dodvoravanje desnici, iz čega je proizašao prijedlog da se aerodrom Pleso preimenuje u Franju Tuđmana, sastanak s braniteljima na kojem je vrijeđao Srbe i sve redom, do potpisivanja koalicije s Tomislavom Karamarkom koja se nikada nije realizirala.
Grbin je svemu svjedočio izbliza kao Milanovićev bliski suradnik. Ako se s nečim nije slagao, to nije javno komunicirao. Stranka se raskolila u dva tabora - onaj koji je uz Milanovića i onaj protiv njega. Nakon gubitka izbora 2016. i Milanovićeva odstupanja s čela SDP-a nitko tko je nosio pridjev Milanovićeva čovjeka nije imao šanse dobiti izbore, a suprotni tabor nije imao kvalitetnog kandidata pa su isturili Davora Bernardića.
Za Bernardićeva mandata na čelu SDP-a povratak socijaldemokraciji bila je šuplja fraza, a SDP je s njim izgubio i vrijednosni kompas. Bernardić je udahnuo novi politički život bivšem gradonačelniku Vukovara Željku Sabi osuđenom za političku korupciju, promovirao Mladena Kešera, načelnika općine Kalnik koji je općinske poslove dodjeljivao svojim firmama, i ljude sličnog profila. Bernardić je zgrozio SDP-ovce čestitkom koju je uputio Velimiru Bujancu povodom vjenčanja otkrivajući tako da je s njime u vrlo dobrim odnosima.
Nakon što je i Bernardić izgubio izbore, SDP se sveo na stranku koja je od 32.000 članova na papiru spala na njih 7000 koji su i dalje politički aktivni. Od 11.600 SDP-ovaca koji su imali podmirene članarine i mogli izaći na izbore, to je pravo konzumiralo njih 8700, od čega je njih 3000 glasalo da Željko Sabo uđe u Predsjedništvo SDP-a.
To znači da svaki treći politički aktivni SDP-ovac ne vidi problem u korupciji, dakako, ako je ona u njihovim redovima. Kao predsjedniku SDP-a Grbinu su unutarstranački sukobi velik problem, ali još veći je sustav vrijednosti. Nekada se na SDP gledalo kao na stranku koja je imala svojih nedostataka, ali se vjerovalo da su SDP-ovci pošteni, ili barem pošteniji od HDZ-ovaca. Danas to više ne vrijedi.
U Račanovo vrijeme, pa i dobar dio Milanovićeva mandata, SDP se branio od komunističkog nasljeđa, trudio se dokazivati da su domoljubi i zagovornici tržišne ekonomije. Danas ih se naziva HDZ-om za sirotinju, a ljevičare se prepoznaje među ljudima koji čine platformu Možemo!. Za Peđu Grbina ovo su najveći izazovi. Mora se pripremati za lokalne izbore koji slijede na godinu, i to s ideološki i vrijednosno pogubljenim članstvom kojega je aktivno manje nego što Milan Bandić ima zaposlenika u Holdingu.