Kada je papa Franjo danas proglasio Majku Terezu, Agnes Gonxhu Bojaxhiu, svetom, bio je to poseban dan i za monsinjora Miju Gabrića, jednog od njezinih najbližih suradnika. Kao da je predviđao da će ova katolička redovnica albanskog podrijetla i indijskog državljanstva postati svetica pa je zamolio sestru Majke Tereze da joj odreže pramen kose onog dana kada je umrla u Kalkuti, 5. rujna 1997. godine.
“Čuvam otada taj pramen i upravo se izrađuje relikvijar koji ćemo izložiti u crkvi sv. Dizme, tu na Kaptolu, gdje se čuvaju i sandale Majke Tereze”, kaže za Nedjeljni Jutarnji monsinjor Gabrić, dekan prebendara, dok za naše čitatelje izabire ekskluzivne i nikad do sada objavljene fotografije o boravku ove misionarke ljubavi u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Makedoniji, Srbiji. Jedino njemu je Majka Tereza dopustila napraviti seriju fotografija u profesionalnom studiju, pozirala mu je od Indije do Zagreba, gdje joj se na aerodromu na Plesu nakon povratka iz Osla izgubio kofer.
Gabrić ima i zanimljive fotografije Majke Tereze koje je snimio u Hercegovini, gdje se slikala zajedno s Ferdom Vlašićem koji će kasnije biti s Jozom Zovkom uhapšen zbog Međugorja. Tu je i fotografija snimljena u Sobranju Makedonije gdje Majka Tereza govori ispod slike Josipa Broza i velike crvene zvijezde, dok se na jednoj fotografiji vidi kako razgovara s kardinalom Franjom Kuharićem, koji je izuzetno cijenio Majku Terezu. “A, koliko znam, i ona je možda od svih svećenika najviše uvažavala baš Kuharića.”
Iz Zagreba po Nobela
Upravo je iz Zagreba Majka Tereza otputovala u Oslo gdje joj je dodijeljena Nobelova nagrada, a Gabrić ju je jedva uspio nagovoriti da stare, izlizane sandale zamijeni novima. “Pa ne možete među te kraljeve i predsjednike u starim sandalama, s pokrpanim đonovima”, rekao joj je i odjurio u Bakačevu, ispod Katedrale, u prodavaonicu cipela i kupio dva para novih sandala. Prve je probala, pristajale su joj, a druge je odmah podijelila dalje. Od tada te stare sandale Gabrić čuva i svi oni koji će danas u 18 sati navratiti do male crkve na Kaptolu, posvećene obraćenom razbojniku Dizmi, moći će je vidjeti nakon mise u čast Majki Terezi.
Monsinjor Mijo Gabrić
Gabrić je spletom okolnosti postao jedan od glavnih operativnih suradnika Majke Tereze. Kao mladi novinar u Glasu Koncila urednik mu je bio Luka Depolo, koji je i sam bio iznimno osjetljiv na patnju sirotinje. Svaki dan poslije rada u redakciji odlazio je u bolnicu i posjećivao ljude koje prije nikada nije vidio.
“Kako ste, treba li vam što?”, pitao je bolesnike i bio oduševljen kada su njegovi novinari pokrenuli rubriku “Otac Ante i Majka Tereza”. Otac Ante bio je isusovac Ante Gabrić, rodom iz Metkovića, misionar u zemlji bengalskih tigrova koji je pomagao ljudima u bijedi, a kardinal Josip Bozanić koji je otvorio biskupski postupak za proglašenje blaženim svećenika Gabrića rekao je: “Ljudi u Bengaliji u ocu Gabriću dobili su Isusa”.
“Kroz tu rubriku animirali smo ljude da surađuju s katoličkim misijama pa su djeca skupljala poštanske markice koje smo mi prodavali filatelistima i tako zaradili neki novac. Nije to bio neki veliki novac, ali zrno do zrna pogača. Nadbiskup Kuharić, koji još nije bio kardinal, pitao nas je jesmo li spremni pozvati oca Antu i Majku Tereziju da dođu držati duhovne vježbe u Hrvatsku”.
Mijo Gabrić, koji nije u rodu s Antom, jedva je to dočekao i predložio da se napravi i film te posjeti Majka Tereza. “Depolo i ja smo odmah zamislili i da otputujemo u Indiju. Direktor Glasa Koncila dr. Josip Ladika složio se i tako je to krenulo”.
Ante Gabrić, pokojni Luka Depolo, Majka Tereza i Mijo Gabrić u Indiji
Mijo Gabrić sjeća se da je kao novinar u to vrijeme bio čak i malo kritičan prema svemu što se pričalo o Majki Terezi.
“Znao sam govoriti da je to produkt novinarskog pisanja i da u pozadini nema ničega. To su bile moje predrasude s kojima sam krenuo u Indiju uoči stare godine 1978. Bilo je čak problema s letom, eksplodirala je bomba i nešto smo kasnili s dolaskom u Kalkutu do kuće Majke Tereze. Ante je u to vrijeme bio u džungi, a Majka nas je dočekala na dvorištu i bila je prehlađena.”
Kao majčino krilo
Gabrić nikada neće zaboraviti taj prvi susret. Pružila mu je ruku i odmah su nestale sve predrasude s kojima je krenuo na put. “Ta ruka bila je najmekši jastuk, kao majčino krilo. Majka je zračila, teško je to opisati. Govorila je jednostavnim riječima, ali svaka se riječ ‘hvatala’ za srce. Da mi je rekla tada ‘skoči u Ganges’ ili ‘uhvati tigra za rep’, poslušao bih. Bio sam gotov.”
Taj susret bio je i presudan za početak dugotrajne suradnje Majke Tereze i Mije Gabrića, koji je kao mladi svećenik svirao bubnjeve u sastavu Žeteoci, a hobi mu je bila fotografija pa je bio i prvi novinar koji je odmah poslije “čuda u Međugorju” napravio sjajnu seriju fotografija vidjelica.
“U to smo vrijeme komunicirali samo pismima, a kasnije sam imao i njezin broj telefona pa sam je mogao zvati. Viđali smo se poslovno, a ubrzo ju je Kuharić pozvao da otvori kuću sestara u Zagrebu. Bio sam zadužen da organiziram gradnju te prve kuće, koja bi se prije mogla zvati baraka.”
Za vrijeme prvog dolaska Majke Tereze u Zagreb obišla je mjesta gdje bi se mogla podići kuća za sestre. Bilo je to vrijeme “debelog” komunizma, a Franjo Kuharić joj je pokazivao moguće lokacije. Jedino mjesto koje se pokazalo dobrim bio je prostor Nadbiskupije, a na samom ulazu bila je mala kućica za vratara, gdje je on na katu spavao.
“To je bila mala prostorija, možda desetak kvadrata. Kada ju je Majka Tereza vidjela, rekla je: ‘Tu će biti kapelica, a sve ostalo nadogradite kako to radi i sirotinja. Daske, skele, ter papir’. Rekla je točno koliko kvadrata treba za prostoriju gdje će spavati sestre, koliko treba prostora za kuhinju gdje će se kuhati hrana za siromahe i gdje će oni sjediti i jesti.”
Radilo se brzo
Gabrić je našao neke majstore i sve se radilo brzo. Kada je kuća bila gotova, dobio je poziv od milicije u kojem je pisalo da je bespravno gradio.
“Zvao sam Majku u Rim i pitao što da radim. Rekao sam joj da postoji i opasnost da oni to sruše. Mirno je odgovorila, kao iz puške: ‘Reci ti njima da sva sirotinja na svijetu gradi bespravno’. Tako i ja gradim bespravno za sirotinju.”
Miju Gabrića dočekala su dva milicajca i sudac i pitali ga je li on to gradio. “Jesam.” “Znate li da je to bespravno?” “Ne, meni je nadbiskup naredio, to je meni zakon. Jučer sam zvao Majku Tereziju i rekao joj da je to bespravna gradnja. A, uostalom, ako hoćete, rušite. Pa će u svim novinama svijeta biti objavljeno da smo jedina država koja ruši kuću za siromahe Majke Tereze.”
Upravo tada otvarala je kuću u Jemenu pa je i to Gabrić stavio pod nos vlastima. Za četiri dana stiglo je pisano rješenje da je “tužitelj odustao od tužbe”. “To je bila moja prva suradnja s njom, a kasnije je bilo još mnogo toga. Pomagao sam i kada se radila kuća za sestre u Sloveniji pa sam kasnije pomagao da se podigne i kuća u Skopju.”
Spavala u Frankopanskoj
Gabrić se posebno sjeća vremena kada je Majka Tereza baš iz Zagreba trebala otići u Oslo po Nobelovu nagradu.
“Bio je studeni, vrlo hladno, a spavala je kod sestara u Frankopanskoj. Kada smo pokojni Luka Depolo i ja s njom došli onamo, jedna od sestara dala je Majki Terezi svoj sivi džemper. Kasnije ga je stalno nosila, do smrti, na svim slikama je u njemu. S njim je išla i po Nobelovu nagradu, ali sam odmah primijetio da su joj stare sandale.”
Iglom i koncem krpala je sandale, a na lijevoj je bila velika rupa.
Gabrić kaže da je kao “izvršni kooperant” Majke Tereze silno želio dobiti još nešto što će ga podsjetiti na tu nevjerojatnu ženu i tako su mu iz Indije poslali pramen njezine kose. “Sada radimo relikvijar u srebru, gore će biti tri njezine plave linije sa sarija, a u sredini će biti oko od kristalnog stakla, sa zlatnim križem. Nadam se da ćemo za Advent to dovršiti i izložiti uz sandale.”
Gabrić se prisjeća da je Majka Tereza bila natprosječno jednostavna u komunikaciji. “Nije oklijevala ni sekunde, odmah je donosila odluke. Uvijek je znala što hoće, a od onog časa kada je isplanirala gotovo sablažnjiv izlazak iz samostana. Imala je jako mudru poglavaricu, koja je bila dalekovidna, i bio bi red da je i naša Crkva nagradi. Drugi bi je istjerali iz samostana, a Majku Terezu tretirali su kao sestru koja je otišla probati nešto učiniti”, kaže Gabrić.
Kada je nešto trebalo, zvala je Gabrića. Govorila mu je “ti”, pisala i pisma u kojima je ljubaznim riječima zahvalila za svaki obavljeni posao. Dolazila je nekoliko puta u Zagreb, a kada sam pitao Gabrića je li s njom išao u neki restoran, odgovorio mi je “Ma kakvi, kakav restoran. Kada smo išli po Nobelovu nagradu, u avionu je odmah pitala kapetana može li sve što ostane od hrane ostaviti njoj. Na izlazu iz aviona u Oslu dočekao nas je veliki paket i ona ga je odmah poslala siromasima. Kada smo išli natrag u Frankfurt, sve se ponovilo, skupljala je čokoladice, ostatke hrane.”
Srodne duše
Kardinal Franjo Kuharić bio je s Majkom Terezom jako dobar. “Ona ga je cijenila, a na njezinoj ‘top-listi’ mislim da je bio na samom vrhu pa je i sestre odmah dovela u Zagreb. Bili su srodne duše.”
Majka Tereza na ručku kod kardinala Franje Kuharića kojeg je cijenila
Gabrić kaže da nisu mnogo pričali o njezinoj mladosti kada je rođena u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji, time da srednje ime Gonxha potječe od albanske riječi koja znači “pupoljak”. S osamnaest godina odlučila je život posvetiti Bogu i ušla u irski katolički red specijaliziran za misije u Indiji. Redovničko ime Terezija uzela je od sv. Terezije iz Lisieuxa, zaštitnice misionara, da bi kasnije napustila samostan i počela s misionarskim radom u zajednici Misionarki ljubavi.
“Kada smo bili na putu, bilo je prilike da razgovaramo i o nekim detaljima iz njezina života, ali ne bih sada o tome. Znali smo govoriti o životu u samostanu, a uvijek je iz nje izlazilo to veliko povjerenje u Boga i Božju providnost. Čak se nikada nije ni žalila kada su počeli napadi na nju.” A to se dogodilo odmah kako je dobila Nobelovu nagradu, posebno nakon molitvenog doručka s američkim predsjednikom Billom Clintonom. Majka Tereza već je imala osamdeset i tri godine i držala je govor u kojem je oštro kritizirala Ameriku.
Već je bila u kolicima i za nju su napravili poseban podij kako bi mogla govoriti. S jedne strane je stajao Clinton, s druge Al Gore i pozorno su slušali kada je rekla da je Amerika postala sebična zemlja. “Kako se možete boriti za gladne u Indiji, a dopuštate da se po svijetu ubijaju majke i djeca.” Gabrić kaže da je proročanski tada predvidjela da će se to odraziti u porastu nasilja u cijelom svijetu, što se u konačnici i dogodilo.
“Završila je svoj govor apelom da se djeca povjere njoj i ona će naći način kako se brinuti za njih. Clinton je vrlo pozitivno reagirao, a jedan od savjetnika predsjednika odao je Majki Terezi sve komplimente na govoru i rekao da bi tako govorio i prorok Ilija da se tada rodio. Vrlo pozitivna je bila i reakcija Hillary Clinton, ali su je mediji počeli napadati. Bila je to užasna kampanja i tvrdilo se da nestručno liječi i postavljala pitanja gdje je novac koji je dobila.”
Ja pomažem odmah
Majka Tereza odgovorila je da njezini ljudi nisu ni socijalna služba ni medicinske sestre. “Mi smo časne sestre koje žele pružiti ljubav onima koji trpe i kojima je teško. Nemojte me tražiti da radimo na promjenama zakona jer za to treba vremena. A ja vremena nemam jer siromasima treba pomoć odmah. Ja pomažem odmah.” To je bio i moto Misionarki ljubavi.
“Često mi je baš tu svoju misiju obrazlagala. Znate, dobila je Nobelovu nagradu za mir, a ja mislim da je trebala dobiti jednu drugu nagradu koja još nije ustanovljena. Ona je trebala dobiti nagradu za ljubav prema siromašnima jer tu je bila posebna. Učinila je revolucionarne promjene i po tome je dobila svoje mjesto u povijesti. Ne samo Crkve”, objašnjava monsinjor Mijo Gabrić.
Je li slutila da bi mogla postati svetica? “Ne, iako postoji jedna rečenica koju je napisala svojem duhovniku. “Ako jednom postanem sveta...”, a kasnije su neki tvrdili da je time mislila ako postane svetica. Ona je zapravo aludirala “ako dođe u raj”. Napisala je: “Ako ikada postanem sveta, ja ću biti svetica tame, svetica noći, jer ću biti odsutna s neba, da bih palila svjetla onima koji žive u tami, na zemlji”.
Jedna od glavnih svetkovina Svete godine milosrđa
Trinaest što državnih, što vladinih poglavara (među Talijanima 13 je sretan broj) te još stotinjak tisuća inih hodočasnika, 600 novinara, 125 televizijskih mreža u izravnom prijenosu, ali i tisuću policijskih agenata očekuju danas na Trgu Svetog Petra u Vatikanu za kanonizaciju sv. Terese Kolkatske, kako će se od danas zvati Anjezë Gonxhe Bojaxhiu (1910-1997), albanska misionarka kosovskog porijekla, nobelovka za mir 1979, rodom iz Skopja (tada u Osmanskom Carstvu), koja je život posvetila umirućima i najbjednijima u Kolkati (tada još Calcutti), gdje je utemeljila red Misionarki ljubavi.
U Redu je sada oko 4500 redovnica koje se zavjetuju ne samo na čednost, siromaštvo i poslušnost, kao i prosjački redovnici, nego polažu i četvrti zavjet “svesrdne i besplatne pomoći najsiromašnijima od siromašnih”. U muškom ogranku je oko 400 redovnika. Današnja kanonizacija koju predvodi papa Frane jedna je od glavnih svetkovina Svete godine milosrđa - ali u oštrom kontrastu s ljubavlju i milosrđem je podatak da je Vatikan od sinoć u 19 sati opasan trostrukim prstenom sigurnosne provjere, da su od zore na krovovima oko Trga strijelci sa snajperskim puškama, da naoružani agenti kruže gradom, rone rijekom Tibrom, a podvlače se i podzemljem po Trgom Sv. Petra, da netko ne donese bombu pod šaht. Zabranjeno je bilo kakvo i bilo čije nadlijetanje Vatikana i susjednog pojasa Rima, onemogućen je promet i zaustavljanje vozila. Jest godina milosrđa, ali je i godina “Islamske Države” koja je prisegnula da će smaknuti i velikog Imama Al-Azhara, jer ih se usudio nazvati zločincima i prekršiteljima islamskog nauka, gdje ne bi Papu. Naravno, u obzir su uzeti i mogući ini atentatori, kojima bi masa mogla biti mio mamac. Na tom Trgu je Ali Agca teško ranio sv. Ivana Pavla II. Osim toga, krhka sestra, koja je sebe nazivala tek “Božjom olovkom”, s jedne je strane hvaljena i slavljena još za života kao svetica u najširem smislu te riječi, i među nekatolicima, a s druge je i dalje predmetom zapjenjenih prijepora: hinduski nacionalisti je smatraju agentom kršćanskog prozelitizma, a i među katolicima ih ima koji je optužuju da je bila propagator nazadne doktrine o podčinjenosti žene u Crkvi.