POBJEDNICI I GUBITNICI

Mala zemlja za male ljude i male ideje: Hrvatska gubi bitku za bitkom, pogledajte i zašto

Bilo bi divno da možemo govoriti o jednoj ili dvije izgubljene godine zbog korone. Propušteno vrijeme ovdje se broji u desetljećima
Andrej Plenković, Milan Bandić, Zoran Milanović, Željko Kerum, Davor Filipović, Damir Vanđelić
 Cropix, Screenshot YouTube
Objavljeno: 13. veljača 2021. 10:53

Svi bismo se sad - kako se približava još jedan izborni ciklus - opet trebali uživjeti u to ima li ovaj put HDZ-ovac Davor Filipović 90 posto izgleda da osvoji pet posto glasova u Zagrebu ili je ipak možda 20 posto šanse da probije granicu od osam posto. Ili hoće li Damir Vanđelić, nakon što je odbio Plenkovića, ostati na čelu Fonda za obnovu još dva dana, dva tjedna ili dva mjeseca. Ili može li notorni Kerum nanovo osvojiti vlast u Splitu. Ili hoće li Milanović ovaj tjedan dohvatiti ovu ili onu "babu".

Individualne, često bizarne karijere i karijerice zaokupljaju nam pozornost puno previše, prije svega zato što nam nedostaje kolektivnih ciljeva. Zaista, kad je hrvatsko društvo posljednji put imalo jasno uobličen i logično definiran opći, dugoročni interes? Kad je hrvatska politika, nacionalna ili lokalna, slijedom te definicije, posljednji put bila posvećena, usmjerena i aktivno angažirana prema ispunjenju nekog velikog, strateškog postignuća čiji bi horizont bio dalji od ove generacije i dulji od ovog ili onog četverogodišnjeg mandata? U obrazovanju, pravosuđu, ekonomiji, vanjskoj politici, infrastrukturi, ekologiji; bilo čemu.

Kad su protagonisti politike posljednji put iznosili i sukobljavali ikakve (pa i za njih osobno rizične) vizije o ičemu što se ne mjeri samo prema broju instant klikova i hate komentara umjesto da nadživi barem jednu dnevnu izmjenu naslova na cover stranicama news portala? Koliko političara poznajemo po njihovoj stvarnoj brizi, zauzetosti javnim politikama ili prema hrabrom izlaganju za neku na dulje vrijednu stvar, a koliko prema mišićima, potkošuljama, uvredama, imovinskim karticama ili sponzorima? Koliko je političkih, nacionalnih infrastrukturnih, lokalno razvojnih ciljeva čak smišljeno, ne nužno i ostvareno, unatrag deset, petnaest godina?

Bilo bi divno da u Hrvatskoj možemo govoriti o jednoj ili dvije izgubljene godine zbog korone i potresa. Propušteno vrijeme za dinamične promjene u društvu ovdje se, na žalost, broji u desetljećima u kojima plejada manje ili više iskričavih epizodista uglavnom parazitira na davno postavljenim i ostvarenim ciljevima, ne zadirući u suštini ni centimetar dublje u daljnju bitku za pravednije, modernije, naprednije društvo.

Osamostaljenje Hrvatske, oslobodilački rat, mirna integracija, gradnja autoceste, ulazak u Europsku uniju. I što nakon toga, ali da je realno, a ne da se - kao seminarski rad na nižim godinama - samo prepisuje iz jedne u drugu strategiju za još jedno garantirano izgubljeno desetljeće ili dva?

Dugoročnih razvojnih i reformskih ciljeva kojima nas ova ili ona politika približava očito nema, no i oni kratkoročni bivaju kompromitirani zbog pukog tehniciranja i taktiziranja u održavanju sistema koji dokazano ne valja i provjereno ne daje rezultate (ne smatramo li postignućem to što i dalje rade temeljne javne službe i što se redovito isplaćuju mirovine i socijalne naknade).

Zato što isključivo postavljamo i mijenjamo funkcionere, a ne politike niti ciljeve, padaju nam bitka za bitkom. Od borbe protiv korone koja se lani bila ozbiljno zakomplicirala opet zbog manipuliranja mjerama ovisno o momentalnim izbornim politikantskim interesima, preko bitke za cijepljenje, do prevažnog posla obnove Zagreba. Sve je to podređeno političkim individuama umjesto obratno: da se oni pojedinci koji zaista žele ostaviti traga i biti upamćeni baš u ovom izazovnom vremenu stave na raspolaganje ciljevima koji su napokon jasni, a njihovo provođenje mjerljivo i provjerljivo.

Hoćemo li uspješnije od drugih dobiti bitku s koronom? Hoćemo li optimalno provesti cijepljenje? Hoćemo li pošteno i kvalitetno izvoditi obnovu Zagreba, Petrinje, Siska, Gline... Hoćemo li sve to iskoristiti da pojačamo povjerenje u državu i javne službe? Da unaprijedimo zdravstvo? Da pravosuđe napokon stavimo u službu građana i poduzetnika? Da usmjerimo sveučilišta prema znanju i zanimanjima kakva će nam trebati u odnosu na ovaj put vidljive nacionalne ciljeve?

Teško.

Umjesto da kvalitetno diskutiramo o obnovi, mi opet samo pratimo predstave individua: gledamo koketiranje jednog menadžera s HDZ-om, drvimo o privremenosti njegove, u načelu prevažne funkcije, čitamo o tome da je pisac zakona o obnovi prvo riješio vlastitu zgradu nadajući se da će to poslije nadoknaditi od države, promatramo gradonačelnika kako se groteskno pentra po skelama i maskira ruševine.

Umjesto da širimo prostor slobode govora, da unapređujemo položaj žena u društvu, da njegujemo nevladin sektor, mi smo zagušeni psovkama ekscentričnog predsjednika protiv žena, neistomišljenika i NGO-a.

Umjesto da govorimo o gospodarstvu, mi i dalje trkeljamo o Gospodarskoj komori.

Umjesto da plate svoj zaostali dug od 42 milijuna kuna mirovinskom sustavu, nama "političari poduzetnici" drže propovijedi o tome da se poduzetnicima ne trebaju niti nazivati oni koji nemaju 42 kune za naknadu Gospodarskoj komori.

Umjesto da se trse oko toga da im fakulteti budu konkurentniji, naši se rektori znoje da preotmu cjepivo nekome kome je potrebnije.

Umjesto da unapređujemo pravosuđe, mi smo i dalje na tužnoj, zamrznutoj slici razdraganih sudaca u zadimljenog krčmi parajlije Keruma.

To je slika Hrvatske s puno malih ljudi i malo velikih ideja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 10:25