Mučno je bilo u srijedu u velikogoričkoj sudnici gledati članove obitelji Siniše V. (52), koji su u očaju i tuzi pratili izricanje 12-godišnje nepravomoćne presude njegovom ubojici Muhammadu Shahzadu, Pakistancu koji je 2017. migrantskom rutom došao do Hrvatske.
Samo malo manje teško je i njegovoj obitelji na drugom kraju svijeta, u Swabiju, gradu od 120.000 stanovnika u provinciji Khyber Pakhtunkhwa, u blizini rijeke Ind, sjeverozapadno od Islamabada prema granici s Afganistanom, gdje mu žive brat Muneeb Khan i majka Sara. S bratom Muneebom stupili smo u kontakt još prije 14 mjeseci, kad je Muhammad uhićen u bijegu u Italiji pa izručen Hrvatskoj. Žali Muneeb za izgubljenim životom Zagrepčanina, a bratski i ljudski nastoji pronaći razloge za zlodjelo svojega brata.
Strava u Vinkovcima
Majka Sara nije doznala za to što je napravio Muhammad, iako se, kao i Muneeb, s njime čula u nekoliko navrata, pa i nakon što je u srijedu osuđen.
- Ona zna da je Muhammad u zatvoru, ali misli da je to zbog problema s dokumentima. Muhammad i ja smo se složili da je najbolje da joj to tako prezentiramo jer bi je istina ubila. Da zna da joj je sin ubojica, njoj bi srce stalo istoga trena - govori Muneeb.
Tijekom suđenja ubojici iz tramvaja broj šest javnost je upoznala gotovo sve informacije o tragičnom događaju, kao i okolnosti u kojima je Muhammad živio u Zagrebu. Muneeb nam otkriva i neke nepoznate, a iz tog razgovora se može zaključiti kako je ubojica živio u teškim okolnostima, frustriran zbog niza loših stvari koje su mu se dogodile, od migrantskog puta tijekom kojega je bio pljačkan i tučen, preko tragedije u Vinkovcima u kojoj je padom pod vlak izgubio jednu i teško ozlijedio drugu nogu, dok mu je u ruke pala glava prijatelja koju je tom prilikom odrubio kotač vagona. Borio se i s nemogućnošću zapošljavanja u Zagrebu.
- Nije on bio samo frustriran i ljut, nego mislim da je sve to skupa naštetilo njegovoj psihi - govori Muneeb, tražeći razloge kojima bi, ne opravdao, već barem objasnio taj sumanuti čin.
- Živimo teško, on je odlučio otići u Europu zaraditi novac da olakša meni i majci. Za nesreću u Hrvatskoj saznali smo 13 dana nakon što se dogodila, tad nam se javio iz bolnice. Sljedeće dvije godine se oporavljao, čekao je na protezu i jedva preživljavao. Onda je počeo tražiti posao, ali takvoga ga nitko nije htio. Živio je s nekom starijom ženom. Žalio se na nju, rekao mi je da je prema njemu imala zahtjeve koje nije želio ispuniti, pa je našao sobu u derutnoj zgradi za 700 kuna mjesečno. Znao me zvati usred noći i pričati nepovezane priče da ga posjećuju patke u ljudskom obliku i govore mu nešto. Meni bi slao poruke da ne pričam s njima ako mi se obrate. Tad sam shvatio da ima psihičkih problema - kaže Muneeb.
‘Ubio sam čovjeka‘
Napustio je Hrvatsku i otišao u Austriju, pa je produžio do Njemačke. Tad je, priča Muneeb, sve stalo zbog pandemije.
- Onda je otišao do našeg rođaka u Španjolsku, no on ga je nakon nekoliko dana izbacio na ulicu. Živio je u parku u Barceloni, četiri dana nije ništa jeo. Ja sam uspio skupiti od rodbine 500 eura i to mu poslao da preživi. Nagovorio sam ga da se javi u pakistansku ambasadu i ishodi putovnicu te se vrati kući, ali su ga otjerali. Meni su rekli da je bio agresivan i opasan i da im je razbio tablu na ulazu.
Plakao sam na telefon i namolio ih da mu naprave dokument i na kraju uspio. Tako se vratio kući. Vidio je u kakvom smo siromaštvu, kao i da sa svojom protezom neće moći pronaći posao u Pakistanu, pa je odlučio još jednom pokušati u Hrvatskoj. Nije se javio nakon odlaska više od 10 dana, a onda me najednom nazvao. Kroz suze mi je rekao: ‘Muneeb, ubio sam čovjeka!‘. Ja nisam znao govori li istinu ili opet ima halucinacije. Pitao sam: ‘Koga si ubio?‘, a on mi je rekao: ‘Ti ne znaš što su mi radili! Sad idem u zatvor!‘ - priča Muneeb.
- Nitko nikad iz naše obitelji nije ubio ni muhu, ni Muhammad ne bi postao ubojica da mu se nije dogodilo puno groznih stvari, a vjerojatno je i bio napadnut. Zato molim viši sud da razmisli o manjoj kazni za mojega brata - moli Muneeb.