Na sedamdeset i petu obljetnicu stradanja stanovnika Zrina, koja je obilježena u subotu na blagdan Male gospe, stigao je među ostalima i ministar državne imovine Goran Marić.
Program obilježavanja započeo je molitvom ispred križa podno Starog grada Zrina, a nastavio se mimohodom do župne crkve Našašća sv. Križa koju su 1943. godine srušili partizani. Obljetnica je okupila više od tisuću hodočasnika iz cijele Hrvatske, a ponajviše je bilo prognanih Zrinjana i njihovih potomaka.
Marić se osvrnuo na slavlje u statusu na Facebooku nazivajući Zrin dramom ukupnog sjećanja Hrvata i podsjećajući da je ondje ubijeno tristotinjak mještana. Evo što je napisao:
‘Naš ponos, i naš sram
Na blagdan Male Gospe, bio sam na hodočašću na Zrinu, i na mjestu srušene crkve pribivao svetoj misi koju je predvodio biskup Ivica Petanjak zajedno s biskupom Vladom Košićem. Tom sam prigodom okupljenima rekao da se osjećam posebno ljudski, časno i počašćeno, duboko uronjen u dramu Zrina. Zatekao sam se na ovom mjestu s posebnim ljudima koji nalaze vremena i razloga posvetiti se svetinji kao što je dugo zapušteni i zaboravljeni Zrin. Zrin je doista drama našeg ukupna sjećanja, naše ukupne sudbine. U rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskoga, tog stupa naše hrvatske povijesti, zavjetovane ubojice Hrvata i hrvatskog, Zrin su do temelja spalili a vatrenim oružjem i klanjem, pobili blizu trista mještana. Ali kao što vidimo, nisu uspjeli zatrti Zrin: ljudi su tu, mi smo tu. I to je ključno. A zamislite kojeg li razloga i pokrića njihovih ubojica: ‘nisu bili spremi na suradnju s NOP-om…’ Dakle, mirni i skromni hrvatski ratari i stočari, nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod. I nije samo to bila presuda. Osobno sam je čitao. Bilo je to i trajno otimanje imovine, i zabrana povratka na svoje, na pradjedovinu.
Tamo smo jučer bili da probudimo usnulu svijest i savjest. Da oživimo i nastavimo ispravljanje povijesnih zala koja su protuhrvatske i protukatoličke vlasti nanijele Hrvatskoj i Hrvatima. Najprije i neodgodivo u područjima u kojima je ta praksa bila najpogubnija: Lika, Banovina, Zapadna Slavonija, Pounje, dijelovi Dalmacije…
A posebice mjesta kao što su Zrin, Modruš, Gvozdansko, Gvozd, Divuša … Taj ‘Naš ponos, i naš sram’, kako to reče veliki Matoš.’