Kako se osjećam? Pa otprilike kao student koji mjesecima naporno uči za završni pismeni ispit iz propisane literature, ispit uspješno riješi i dobije odličnu ocjenu, samo da bi onda došao novi profesor, poništio ocjenu i proglasio ga varalicom jer navodno nije učio iz dobre knjige, iste one koju mu je raniji profesor propisao - poprilično staloženo objašnjava Marko Pipunić, najveći poduzetnik u istočnoj Hrvatskoj, dok stoji točno ispred svog završnog ispita. A ‘ispit’ su četiri goleme industrijske hale sive boje, uzdignute usred široke slavonske ravnice, na nekadašnjem polju pšenice i suncokreta u osječkoj prigradskoj općini Čepin. Tih zgrada - postrojenja za proizvodnju različitih vrsta mesnih prerađevina - još prije deset mjeseci na tom mjestu nije ni bilo, kao što se u Slavoniji nikad nisu proizvodili pršuti. No, već u doglednoj budućnosti iz jedne od čepinskih tvornica godišnje će i do izlaziti dva milijuna pršuta, a iz ostalih još deseci tisuća tona kobasica, salama, vratine, slanine i sličnih delicija.
Ipak, i prije nego što je ispričana priča o vjerojatno najvećoj ‘greenfield’ investiciji u Slavoniji od neovisnosti naovamo, pojavila se jedna druga - o odluci Ministarstva poljoprivrede da uskrati oko 77 milijuna kuna prethodno odobrenih bespovratnih sredstava iz europskih fondova Pipunićevim tvrtkama Salami Aurea i Copadio - istim onima čije ime danas stoji ispred dvije od one četiri novoizgrađene sive hale. Slučajno ili ne, ispast će da su baš ti projekti i jedini koji su dosad realizirani od svih 45 kojima je odobreno europsko financiranje. Parafrazirajući samog Pipunića, novi profesor - Mostov ministar poljoprivrede Davor Romić - varalicama je proglasio jedine odlikaše u razredu. A nije moralo biti tako. Jer, čepinski pogoni za preradu mesa u mnogo su pogleda najambiciozniji i najsveobuhvatniji projekt razvoja domaće poljoprivredno-prehrambene industrije u zadnjih dvadeset godina, koji bi - ako se planovi njihovog idejnog tvorca ispune - mogli služiti i kao nukleus novog ciklusa gospodarskog razvoja Slavonije, ali i model oporavka ruralnih prostora na području cijele Hrvatske.
Okrenuta priča
Kad je prije samo tri godine Pipunić prvi put predstavio svoj koncept slavonske prehrambene industrije na jednoj poljoprivrednoj konferenciji u Osijeku, rijetki su očekivali da će ta poprilično provokativna ideja tako brzo biti pretočena u konkretni poslovni pothvat. Posebno zato što je u suštini bila drukčija od dominantnih stavova. Puno desetljeće i pol - praktički od propasti socijalističkih poljoprivrednih kombinata - domaća poljoprivreda se uvelike razvijala na konceptu disperzirane proizvodnje, organizirane u okviru malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i usmjerene na nikad dosegnute ideale stvaranja visoke dodane vrijednosti, s tek nekolicinom većih i ozbiljnijih proizvođača. Pipunić je smatrao kako priču valja okrenuti, te kako Slavonija mora stvoriti tek nekoliko globalno poznatih proizvoda, standardizirane kvalitete i konkurentne cijene, a pravu provokaciju kreirao je predloživši da to ne bude tradicionalna lokalna delicija kulen, već pršut - tip suhomesnatog proizvoda svojstven Dalmaciji i tamošnjim klimatskim uvjetima koji su nužni za njegovu proizvodnju.
Ipak, oni koji Pipunića tada nisu shvatili ozbiljno, vjerojatno nisu znali puno o njegovoj karijeri. Taj magistar agronomije, rodom iz mjesta Donji Kladari kod Modriče u Bosanskoj Posavini u tridesetak godina je iz svoje male, privatne tvrtke za za trgovinu stočnom hranom i sjemenskim kultura izgradio jednu od najvećih poslovnih grupacija u zemlji. Njegova Žito Grupa danas obuhvaća praktički cijelu imovinu nekadašnjih slavonskih poljoprivrednih kombinata u Osijeku, Valpovu i Đakovu, osječku tvornicu šećera, čepinsku tvornicu ulja, sedam velikih silosa i mlinova i velike poljoprivredne površine. Zapošljava 1500 ljudi, a ima više od dvije tisuća kooperanata diljem Slavonije, a osim šećera, ulja i brašna, veliki je proizvođač svinja, jaja i mlijeka. Specifikum Pipunićevog poslovnog razvoja je taj da nijednu od svojih tvrtki nije kupio u privatizaciji, već je uglavnom preuzimao privatne tvrtke ili posrnula državna poduzeća u stečaju, gradeći polako svoj poslovni lanac od bazične poljoprivrede prema proizvodima više dodane vrijednosti. A na tom se konceptu zapravo temelji i ovaj projekt. Kako od domaće slavonske svinje stvoriti što veću vrijednost? Pipunić je sa svojim suradnicima obišao cijeli niz renomiranih proizvođača u Italiji i Španjolskoj, a onda složio tim od četrdesetak mladih inženjera, regrutiranih uglavnom s poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Inicijalni plan je bio proizvoditi pršute, no Pipunić i njegovi suradnici zaključili su kako moraju napraviti model u kojem bi bio iskorišten maksimalni dio svinje. Temeljem talijanskih iskustava, odlučili su se za model tri odvojene proizvodnje - pršuta, kobasica i salama, te komadnih proizvoda poput buđola i slanina. Taj proizvodni ciklus konzumira cijelu svinju, osim glave i nogu, a uspostava takve proizvodnje trebala je biti osnova za daljnji gospodarski razvoj.
Zadržavanje ljudi
- Ukratko, u narednih četiri do pet godina namjeravamo pretvoriti 1,2 milijuna svinja u dva milijuna pršuta, 50.000 tona salama i trajnih mesnih proizvoda. I to će generirati razvoj u svim aspektima. U našim prerađivačkim pogonima ima mjesta za kompletnu sirovinu koju danas mogu proizvesti, primjerice, mali proizvođači svinja. I to kolikogod da je velik njihov broj, a povećavat će se, i kolikogod oni mogu povećati proizvodnju, a povećavat će je. Također, značajno se već u startu povećavaju klaonički kapaciteti u našem okružju i to čak i po nekoliko puta, bujaju distributeri, raste potreba za različitim uslugama tijekom plasmana proizvoda, a sve to podrazumijeva otvaranje novih radnih mjesta i konačno jamči zadržavanje ljudi u Slavoniji. Zato ova poslovna ideja iz Žita zapravo u smislu provedbe mora imati regionalnu i nacionalnu podršku u političkom smislu - objašnjava Pipunić, dodajući kako bi puna proizvodnja trebala povećati ukupne prihode tvrtki u Slavonsko-baranjskoj županiji sa 18,5 na 25 milijardi kuna.
A nacionalna podrška u startu je i došla, barem u formi natječaja za sredstva iz europskih fondova. Pipunićev tim u rekordnom je vremenu pripremio projektnu dokumentaciju. Specifikum nacrta projekta je bio u tome da zbog niza tehnoloških razloga proizvodne linije nisu mogle biti smještene u istom objektu, već su zamišljena tri odvojena postrojenja za preradu mesa, te četvrto s posebnim strojevima za pakiranje. Kako je raspisani natječaj dopuštao nastupanje projekata povezanih društava, a svaka od tvornica je od početka i razvijana kao samostalni projekt, donesena je logična odluka da svi projekti apliciraju za europski novac.
Politički motivi?
Kako je ishođenje građevinske dozvole za pakirnicu kasnilo, na kraju su za europski novac aplicirala tri projekta. Nakon inicijalnog kruga dva od tri bila su plasirana među 12 najbolje ocijenjenih, te im je odobreno nešto manje od deset milijuna eura, no nakon što je tadašnja Kukuriku vlada donijela odluku o povećanju tog programa potpora, odobreni su novci za sva 45 projekata, a tri Pipunićeva trebala su dobiti maksimalnih 15 milijuna eura - dvadeset posto ukupne vrijednosti svih projekata koja iznosi nešto više od 600 milijuna kuna. Nakon što su tvrtke zaprimile službene odluke o odobrenju sredstava, temeljem toga su odobreni i bankovni krediti, te je počela investicija. Ipak, paralelno s tim, u pojedinim domaćim medijima pojavljuju se tvrdnje o nepravilnostima u natječaju, te pogodovanju velikim poduzetnicima na uštrb malih, iako je program po kojem su odobrena sredstva bio namijenjen industriji, a ne malim proizvođačima, a svi prijavljeni dobili su sredstva.
A onda u travnju ove godine Hrvatska vlada od Europske komisije navodno zaprima pismeno očitovanje o spomenutim programima, gdje se iznose sumnje kako je kod nekih tvrtki bilo prisutno umjetno stvaranje uvjeta, odnosno laički rečeno, da je manipulacijama za jedan projekt ishođeno više maksimalnih potpora. Na koncu, početkom kolovoza ministar poljoprivrede donosi odluku kojom stavlja izvan snage prethodne odluke o dodjeli sredstava za desetak projekata iz dva programa financiranja, među ostalim i dvije od tri prijavljene tvornice u Čepinu. Investitorima u sporne projekte nije pružena ni mogućnost da iznesu svoje argumente, niti mogućnost pravnog lijeka, niti su uopće o navodnim problemima obaviješteni prije donošenja te odluke. U prvoj reakciji nakon objave te odluke Pipunić se zapitao misli li Romić da je Robin Hood. - Reagirao sam na ministrovu izjavu da on ‘štiti novac građana Europske unije’. Pa i ja sam građanin EU! I svi ovi mladi ljudi koji su u Žitu radili na razvoju projekta su građani EU! Što to onda znači? Da on štiti ‘nas od nas’? A istovremeno je samo nama uskratio sredstva i to bez prava na žalbu i odgovor. U nekakvoj paralelnoj stvarnosti, dok je ministar predstavljao svoju novu odluku, stvarala se politička klima u kojoj su ga nastojali opravdati jer valjda staje na kraj bogatim poduzetnicima i onda novac ostaje građanima. Uzima od bogatih da bi dao siromašnima, poput Robina Hooda - kaže Pipunić inzistirajući da je u projektu sve napravljeno prema propozicijama natječaja. A to bi u budućnosti mogla biti i osnova sudskog spora.
Naime, iako su indicije i sumnje koje je Komisija navodno iznijela u svom dopisu Vladi krajnje ozbiljne, pomalo je nejasno zašto je tako restriktivna odluka kao uskraćivanje ranije odobrenih sredstava donesena bez opsežnije istrage, pogotovo u slučaju kad postoji i ozbiljna protuargumentacija tim tvrdnjama. Naime, kao dokazi nepropisnosti dodjela sredstava navode se informacije kako su sve tri tvrtke osnovane od istog osnivača, te kako su smještene na različitim podulošcima iste zemljišne čestice, te kako se bave komplementarnim djelatnostima. Ipak, ti argumenti poprilično su sporni. Iako su tvrtke smještene na istom području i evidentno dio jednog kompozitnog investicijskog plana, valja reći kako je svaka od njih de facto biznis za sebe, s vlastitim autonomnim proizvodnim ciklusom. Dapače, svaka od tih tvornica sutra bi mogla poslovati neovisno od preostale tri, a u konačnici je njihova isplativosti i izvedivost u sklopu valorizacije projekata tako i procjenjivana. Takva argumentacija ministarstva pojednostavljeno znači da tim projektima EU sredstva ne bi bila oduzeta da ih je Pipunić razmjestio na različite dijelove Osijeka, ili da je formalno neke od tih tvrtki osnovao netko od njegove rodbine ili prijatelja (!?). U situaciji kad je izvjesno da bi oduzeti novac u konačnici mogao ostati neiskorišten - jer su svi ostali prijavljeni u tom programu već dobili sredstva - logično je pitanje zašto Ministarstvo poljoprivrede nije uložilo napor da obrazloži i demantira sumnje iz Europske komisije. Mnogi će u tome vidjeti i političke motive, no sam Pipunić kaže da u to ne želi ulaziti.
400 dana
- Gledajte, ja razumijem da se politika bori za glasove na izborima. I ja sam glasač. Ali mi nije jasno zbog čega je potrebno politički se dodvoravati samo jednoj skupini glasača koja eventualno ne razumije ovakav koncept razvoja ili im dugoročno ne odgovara jer možda ugrožava postojeće stanje u kojemu, unatoč općem beznađu i nedostatku perspektive, neki kratkoročno profitiraju čak i od vlastitog nerada - kaže vlasnik Žita u čijim se riječima prepoznaje frustracija činjenicom da se sada cijeli projekt javno percipira kao njegov osobni interes, a ne interes regije kako ga on vidi. Ipak, obilazeći nove pogone u Čepinu, teško se oteti dojmu da bi se cijeli projekt mogao pokazati paradigmatskim. U regiji gdje se već godinama promovira razvoj prehrambene industrije, izgrađene su četiri tvornice hrane. U državi gdje konstantno zagovaraju investicije, ostvareno je ulaganje od 500 milijuna kuna.
U zemlji gdje se stalno problematizira slab izvoz, stvorena je proizvodnja usmjerena dominantno na strana tržišta. U društvu gdje se zagovara modernost i razvoj novih tehnologija, podignut je pogon u kojem se za preradu mesa koriste roboti. U županiji iz koje dan za danom autobusi mladih zbog nezaposlenosti bježe u strane zemlje, stvoreno je više stotina radnih mjesta, te zaposleno 60-ak mladih visokoobrazovanih stručnjaka. Jedan od njih - 31-godišnji diplomirani inženjer elektrotehnike Ivan Pandurević - bio je voditelj razvoja cijelog projekta, a danas je direktor sektora proizvodnje mesa u Žitu. S ponosom pokazuje veliku robotsku dizalicu koja na čelične regale stavlja velike plastične gajbe napunjene svježim svinjskim butovima. Cijeli sustav je automatiziran. Butovi pristižu na pokretnoj traci gdje se odmah važu i računalo ih raspoređuje u tri težinska razreda. Nakon što se čelični regal napuni, pristiže drugi robot - pokretno teretno vozilo - koje samo tih 216 pršuta prevozi u adekvatnu komoru s posebnim uvjetima temperature, vlažnosti i strujanja zraka. Isti će roboti regale s pršutima seliti kroz brojen komore - različite faze proizvodnje: soljenje, sušenje, zrenje - tijekom cijelog proizvodnog ciklusa. U tvornici salama postoje i posebne komore s plemenitom plijesni.
- Kad ljudi čuju da je nešto industrijska proizvodnja, misle da se to radi brzo i s raznim aditivima. Kod nas je upravo suprotno. Ciklus proizvodnje pršuta traje 400 dana, kao i kod tradicionalne proizvodnje, a imat ćemo i linije proizvoda gdje će to biti i dulje - i do 700 dana. Sada primamo oko 2 tisuće svinjskih butova tjedno, a puni kapacitet nam je oko 3240. Radimo minimalnu obradu mesa s minimalno potrebnim dodatcima uz naglasak na smanjen udio soli i aditiva – naša je prednost što tako možemo, za razliku od dosta industrija radimo isključivo sa svježim mesom i od klanja do prijema u proizvodnju prolazi najviše 120 sati. - kaže Pandurević i dodaje kako se slavonski pršuti ipak po načinu proizvodnje razlikuju od tradicionalne proizvodnje, zato što se u 100% kontroliranim uvjetima stvara atmosfera u kojoj vlaga iz sredine buta izlazi van, nema agresivnog djelovanja na vanjski dio i kao rezultat imamo ravnomjerno osušen pršut s minimalnom korom koja je u konačnici otpad. Pri tome zvuči poprilično nevjerojatna činjenica da već sada čepinski pršutari imaju potpunu sljedivost porijekla svakog svoga proizvod, odnosno da za svaki proizvedeni pršut ili salamu znaju točno od koje je svinje proizveden, odnosno kakva je genetika te svinje i njezinih predaka u uzgoju. Taj će sustav morati uvesti i svi njihovi kooperanti.
A njih bi trebalo biti mnogo. Pipunićeva računica je vrlo jasna: ‘Uzmite za primjer sljedeću situaciju, mi ćemo u narednom periodu većinu, a zatim i sve svinje iz vlastite proizvodnje pretvoriti primarno u pršute, a to automatski znači da će na tržištu u jednom trenutku nedostajati barem 100.000 svinja iz naše redovite proizvodnje. To je šansa za sve druge regionalne, odnosno domaće proizvođače. Dakle, naš je projekt otvorio potpuno novu poslovnu i proizvođačku perspektivu za svih desetak tisuća naših kooperanata koji sad mogu svoj posao povećavati zahvaljujući povećanim potrebama s tržišta. Povećavanje obima proizvodnje u njihovom aranžmanu podrazumijeva potrebu za dodatnom novom radnom snagom, povećane prihode i promjene standarda njihovih obitelji i obitelji svih onih koji za njih rade. To je efekt koji planiramo postići’. Radi se, utoliko, o testu jednog koncepta razvoja sela. U Pipunićevoj viziji taj razvoj nemoguć je bez krupne industrije, bilo kao pouzdanog kupca poljoprivrednih sirovina, bilo kao generatora gospodarskog razvoja koji stvara nova radna mjesta, bilo kao svojevrsnog nukleusa stručnog znanja.
Lokalna pasmina
- Ako ne iskoristimo europska sredstva za razvoj vlastitih velikih prerađivačkih industrija onda se nećemo moći zaštititi od poplave relativno kvalitetnih proizvoda drugih velikih proizvođača iz našeg europskog okruženja, a koji koriste sirovine vlastitih malih proizvođača u svojim zemljama i na taj način izbacuju s tržišta i nas i naše kooperante. A mi smo prijavili upravo takve projekte - najbolje, najveće i najkvalitetnije projekte razvoja regije. Jedine koji mogu konkurirati velikim i tehnološki superiornim europskim prerađivačima koji su novac za istu namjenu povukli prije nas. Oni nikada nisu isključivali ni ugrožavali male proizvođače nego su, potpuno suprotno, utemeljeni na malim proizvođačima koji osiguravaju povećane količine sirovine. Mi bez njih ne možemo raditi. I razvili smo koncept koji i njima i nama jamči rast - rezolutan je Pipunić i kao primjer navodi svoj renome iz čepinske tvornice ulja koju je u golemim gubicima preuzeo 2013. Tvrtka tada, zbog neimaštine, nije uopće otkupljivala suncokret od lokalnih proizvođača, već su oni bili prisiljeni na nestabilnu prodaju trgovcima. Već sljedeće godine - četiri godine kasnije - uljara će dosegnuti nekoć nezamislivu preradu od 150 tisuća tona, dok sirovinu otkupljuje od 300 dugogodišnjih lokalnih kooperanata. Isto bi se sada trebalo dogoditi s slavonskom crnom svinjom. Uzgoj te lokalne pasmine nikad se nije okrupnio, a Pipunić sad svim zainteresiranim uzgajivačima nudi garantirani otkup svih količina po unaprijed određenoj cijeni na rok od pet godina, s ključnom prednosti da taj otkup ne bi bio kao dosad samo u kratkom zimskom periodu, već tijekom cijele godine. Ta činjenica - koja je izravna posljedica potreba industrije za sirovinom - omogućava da odmah udvostruče ili čak utrostruče svoju proizvodnju. Povećanje prerade i veće potrebe za klaonicom, pak, motivirale su lokalnu mesnu industriju Ravlić na ulaganje od tri milijuna eura, gdje će biti otvoreno dvjestotinjak novih radnih mjesta. Kotač razvoja mogao bi se zakoturati. A ako se to dogodi, mnoga će današnja sporna pitanja dobiti definitivne odgovore.
Gašenje entuzijazma
- Mnogo opasnije od eventualnog gubitka financijske potpore za projekt je to što su birokrati svojim postupcima gotovo ugušili volju i entuzijazam tih pedesetak istinskih genijalaca koji su bili uvjereni da svojim znanjem mijenjaju svijet. Za njih je to bilo grozno iskustvo, kad im je poručeno da zapravo nisu dobri i da je njihov motiv lopovski. To je bio opasan presedan. No, sve što smo sagradili ostat će vidljivo. Kompleks naših novih mesnih industrija toliko je impozantan da neće moći biti fizički neprimijećen u desetljećima koja su pred nama. Također, uskoro će se na policama u europskim prodavaonicama pojaviti i proizvodi s oznakom te industrije. Na tržištu će se dogoditi promjene na bolje koje će domaći ljudi pamtiti. Stoga sam duboko uvjeren da će u godinama koje su pred nama i profesor Davor Romić imati prilike pratiti studije slučaja koje će njegovi studenti provoditi na iskustvima naše industrije. I vjerujem da će puno toga naučiti. U povijesti će on ostati zapisan kao ministar pod čijim je pokroviteljstvom izdano rješenje o obustavi sredstava što su nam mogla omogućiti brži razvoj, a vrijeme i naš uspješan posao će demantirati samu bit njegova ministarskog mandata. Siguran sam da će kao znanstvenik u jednom trenutku smoći hrabrosti i priznati da nije bio u pravu i da će sa studentima dolaziti kod nas kako bi im pokazao jedan od najuspješnijih, praktično implementiranih projekata sljedivosti od njive do stola. I da će jednom reći kako je to doista najbolji takav projekt u Hrvatskoj. Za to treba snage. I treba potisnuti stid. I treba imati širinu. A znanstvena karijera ga na to obvezuje - zaključuje Marko Pipunić.
Hoće li dočekati ministrovu ispriku? Tako nešto se još u Hrvatskoj nije dogodilo, ali tko zna? Čudna su vremena, kad i Slavonci pršute uzgajaju.