ZAGREB - Diplomatske odnose između Svete Stolice i Jugoslavije prekinula je 1952. vlada maršala Tita, pošto je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan kardinalom, ali ti su odnosi bili teško narušeni već 1945. godine pritiskom novih partizanskih vlasti na Katoličku crkvu, koja nije bila spremna tu vlast podržati ni onoliko koliko je podržavala ratne vlasti npr. u Sloveniji, “NDH”, odnosno okupiranoj Dalmaciji.
Teret NDH na leđima
Pino Adriano i Giorgio Cingolani u svojoj nedavnoj knjizi “Put samostanâ” opisuju elemente tog sukoba:
“U prosincu 1951., kada je Tito dao monsignoru Stepincu uvjetnu slobodu, Sveta Stolica je to primila na znanje ali je podsjetila jugoslavensku Vladu da se ne može govoriti o slobodi vjere kada su još u zatvoru “mostarski biskup i još 200 svećenika i redovnika”.
Polemika je zaoštrena 1952. kada je u Zagrebu objavljena knjiga pod naslovom Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i Ustaške “NDH”. Tu je katolički kler optužen da drži “tužan primat u okrutnosti pri pokolju mnogih nemoćnih žrtava”, a Sveta Stolica da je vezala “svećenstvo i svu Crkvu za ustaška kola”.
Glavni povod sukoba bila su “svećenička udruženja”. Nastala pod egidom titovskog režima, to je bila jedna vrsta svećeničkog ceha preko kojega je režim jamčio mirovine, socijalno osiguranje i druge vrste pripomoći. Pomoću tih udruga režim je navodno htio ojačati “jugoslavenski” značaj hrvatske Katoličke crkve i oslabiti njezine veze sa Svetom Stolicom. Tito, koji je tu nadu izrazio potkraj rata, nije je propustio navesti pri svakom susretu s predstavnicima katoličkog klera: “Mi smo raskinuli s Moskvom, što vi ne raskinete s Rimom?”, pišu autori, pozivajući se za posljednji citat na isusovački časopis Civiltŕ cattolica iz 1952.
Ustavni zakon
Ipak, udruženja su imala uspjeha, jer su ih vodili svećenici neprijeporna morala - tvrde autori, navodeći npr. don Božu Milanovića (kome Istra umnogome mora zahvaliti ili zamjeriti, ovisno o gledištu, što nije talijanska). S druge strane, Biskupska konferencija je pokušala zabraniti udruženja stavom “non expedit”.
Činjenica je da bi svećenici s osiguranom mirovinom bili manje podložni svojim biskupima. Stoga je i Srpska pravoslavna crkva ta udruženja nazvala “đavoljim sjemenom”.
Prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom narušio je ugled Jugoslavije. Tito je to ubrzo primijetio, pa je pokušao popraviti štetu, kažu autori, navodeći da je prilikom pripremanja Ustavnog zakona iz 1953. (prvoga poststaljinističkog Ustava, kojim je uvedena i funkcija predsjednika Republike) ojačao pravo na slobodu savjesti i slobodu vjere. Nacrt promjena je ponuđen i vodstvima vjerskih zajednica da bi dale primjedbe. Srpska pravoslavna crkva je priložila nekoliko primjedaba, a Katolička crkva je indignirano odbila svaku suradnju, pišu autori, pozivajući se opet na ono što je pisala Civiltŕ cattolica.
Katolička crkva bila je u teškim problemima: ostala je bez imovine, šest dijeceza bilo je bez biskupâ (mrtvih, uteklih, odnosno zatvorenih).
Kler je bio izložen nasilju, do te mjere da se čak Edvard Kardelj, drugi čovjek Partije (po broju članske knjižice) našao pozvanim ispričati se svom sunarodnjaku, ljubljanskome pomoćnom biskupu Antonu Vovku, koga je neki nepoznati terorist 1952. usred Ljubljane polio benzinom i zapalio, pa je pretrpio teške opekline.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA