U Vatikanu je upravo održana konferencija na najbolniju i najmračniju temu Crkve: višegodišnjeg zlostavljanja djece i višedesetljetnog prešućivanja i nedovoljnog kažnjavanja počinitelja.
To se zlo posvuda proširilo i lista počinitelja zastrašujuće je duga, a znamo da ne može biti cjelovita. Od svjedoka koji su htjeli govoriti čuli smo priče koje bi se žanrovski najlakše mogle smjestiti u horor. Kao da je sotona odabrao svete redove kako bi se u njima ukazao u punom svojem mraku. Neki su sve te događaje i sva ta svjedočanstva o nasrtajima na djecu po Europi, Americi, Južnoj Americi i posvuda bili skloni prozvati "medijskom hajkom", no takvo etiketiranje Crkvi ne treba.
Crlva mora proći 'dolinom srama'
Papa Franjo, koji je poput svojeg davnog imenjaka iz Asizija i osnivača franjevačkog reda, očito pozvan da bude zapamćen u novijoj povijesti Crkve, nije birao riječi kada je osudio i pozvao na najstrože sankcije onih koji su skriveni svećeničkim haljama stravično povrijedili nevine. Poglavlja iz života svetog Franje zvala su se "fioretti" (cvjetići), poznat je po svojim propovijedima čak i pticama, što ga približava mitskom pjevaču Orfeju koji je glazbom umirivao divlje zvijeri.
Uglavnom svaki vjernik današnjice želi Crkvi da prođe ovom svojom dolinom srama te da doživi katarzu i preporod. Jer ne radi se o pojedinom zločinu, nego o serijama i brojkama od kojih se ledi krv u žilama. Radi se i o tome da počinitelji nisu bili kažnjeni, nego, u većini slučajeva, prikriveni i zaštićeni.
Nije riječ "samo" o pojedinom sirotištu u kojem su djeca mučena, ni o nekoj časnoj sestri koja je prodavala djecu rođenu izvan braka, ni o tamo nekom čudovištu što je čučalo u mraku iza oltara u nekoj crkvi na osami. Došlo je vrijeme za veliko pročišćavanje Crkve. Došlo je vrijeme i da se ona zapita zašto se tako učestalo događalo da se svećenik obori na dijete? Zločini su to što vape do neba i kojima je najmanje potrebno da ih neki hrvatski propovjednik, okupiran time da govori kako se od nerođene djece rade parfemi, u tom istom govoru te zločine bagatelizira i proglasi "davnom prošlošću".
Bagatelizacija Rima
Ako je Papa priznati poglavar Crkve, onda se to što on radi u Vatikanu treba poštivati. Još otkad su se Germani asimilirali u državnu religiju Rima i u Rimu počeli kruniti svoje kraljeve, dakle od samog početka Europe, Rim je bio epicentar kako svjetovne, tako i crkvene vlasti. Vremena su se promijenila, prohujala su stoljeća, mnogo je toga nestalo, izbrisalo se, zaboravilo, pa tako i latinski jezik koji je sve do provansalskih trubadura i Dantea bio glavni jezik srednjovjekovlja, no Rim i dalje postoji u glavi svakog rimokatolika i u tome se on bitno ne razlikuje od nekog srednjovjekovnog hodočasnika na putu u Sveti Grad.
Mnogo prije turizma i obilaska fontani ljudi su hrlili u Rim kako bi osjetili grad svetoga Petra. Tada su još putovanja bila po život opasna, nije bilo pansiona i hotela, a ponekad ni hrane. No, želja da se vidi Rim bila je jača od bilo kakve opasnosti koja je na putu vrebala. Ima nešto od tog pradavnog običaja i danas kada se na vjerske blagdane mase ljudi okupe pod Papinim balkonom. Možda živimo u digitalnoj eri ili, kako joj tepamo, "eri informacija", ali i dalje ima onih što će pohrliti na blagoslov u Rim. Čine to još otkad je na ruševinama Rimskog Carstva niknula Europa, otkad su posljednji merovinški krajevi prepustili krunu karolinzima.
Nije sve od jučer i nije sve od tračeva i skandala kojima se na dnevnoj bazi bavimo. Biti svećenik i dalje znači pomno gledati što se događa u Rimu, baš kao što je značilo u vrijeme svetog Anselma. Svojom propovijedi bagatelizirati Rim i njegove hvalevrijedne pokušaje da se očisti od golemog grijeha smatram infantilnim i opasnim, dapače, nedopustivim.