BLIC-ANALIZA

Milanović spomenuo kupnju moćnih raketa usporedivih s onima kakve ima Srbija. Mogao bi se neugodno iznenaditi...

Od SCALP-a do ATACMS-a, mogućnosti su ograničene, a PZO ostaje ključ koji nam nedostaje

Ilustracija, ATACMS

 John Hamilton/Afp
Od SCALP-a do ATACMS-a, mogućnosti su ograničene, a PZO ostaje ključ koji nam nedostaje

Predsjednik Republike Zoran Milanović u Ankari je danas, uz ostalo, spomenuo i naoružavanje Srbije te rekao da se Hrvatska mora suprotstaviti "nečim sličnim".

- Pitanje koje se mora postaviti jest: što će ti to? Hipersonične rakete samo su jedan segment, ima toga još i morat ćemo se tome suprotstaviti te se opremiti nečim sličnim. NATO to mora znati i moja je dužnost o tome govoriti - rekao je, između ostaloga, Milanović.

Iako predsjednik nije precizirao na što misli, postoje dva tipa projektila na koje se mogao referirati, a koje je Srbija nabavila ili ih nabavlja. Prvi je supersonična raketa CM-400 koja se lansira s aviona, leti u djelomično balističkoj putanji te u terminalnoj fazi može dosegnuti brzinu i do 4,5 ili 5 macha, prema tvrdnjama Zračnih snaga Pakistana koje su tu raketu koristile u ratu s Indijom 2025. godine. Oni dodatno kažu da joj je domet do 400 kilometara, iako se službeno navodi 250 kilometara.

Srbija je kupila i izraelski raketni sustav PULS koji sa zemlje može lansirati niz projektila, a među njima i balistički projektil Predator Hawk čiji je domet 300 kilometara. No, zasad nema službene potvrde da je Beograd kupio i te rakete, iako su mnogi regionalni mediji spekulirali o tome.

Što je opcija?

Ako bismo se poveli logikom predsjednika Milanovića da moramo kupiti usporedivo oružje, što bi to bilo?

Prvo ćemo navesti jedno koje je to samo po svojem dometu, ali ne i brzini, što znači da ga je lakše presresti nego projektile u balističkoj putanji. To bi bio projektil SCALP (ili Storm Shadow) koji već sada mogu lansirati naši avioni Rafale. Domet mu je oko 550 kilometara, a brzina malo manja od jednog macha. Košta oko dva milijuna eura po komadu, odličan je, ali Srbija već ima sustav PZO-a (HQ-17AE) kojim bi ga mogla oboriti (naravno, ovisi o konkretnim okolnostima).

No, ako bismo željeli nešto usporedivo s CM-400, tu je ponuda vrlo siromašna. Prvo, ruski Kinžal koji postiže hipersoničnu brzinu, ali nam očito nije dostupan. Drugi je kvazibalistički izraelski projektil Lora, dometa do 430 kilometara i brzine do pet macha te dokazan u ratu s Iranom. Sličnih je sposobnosti i izraelski projektil ROCKS, dometa do 300 kilometara, a nešto je skromnijih performansi, što u brzini i dometu, projektil Rampage, također izraelske proizvodnje.

Iako nijedan od tih projektila zasad nije integriran na avione Rafale, izgledno je da bi se to moglo dogoditi s Lorom. Naime, taj projektil po licenci proizvodi Indija, koja ima i 35 borbenih aviona Dassault Rafale na standardu F-3R, prilagođenom za njihove potrebe.

Što može sa zemlje?

Ako bismo Srbiji htjeli kontrirati projektilima koji se lansiraju sa zemlje, tu je prva opcija američki ATACMS. Hrvatska već kupuje sustave HIMARS za 350 milijuna dolara, ali dosad se nije komuniciralo da ćemo ih opremiti i tim raketama, koje su se upravo ispaljivanjem s tih sustava itekako dokazale u Ukrajini. Maksimalni domet ATACMS-a je 300 kilometara, brzina je do tri macha, ali nije jasno koliko su dostupni (a vrlo su traženi).

Druga opcija za HIMARS je novi balistički projektil Precision Strike Missile (PrSM) dometa oko 500 kilometara (s ciljem da se to rastegne do 1000 kilometara), koji se također koristio protiv Irana. To je odličan sustav, ali se proizvodi u premaloj količini da bi ih SAD (po cijeni ne manjoj od 3,5 milijuna dolara) pristao bilo kome prodati u dogledno vrijeme.

Kad bi se Hrvatska odlučila za posve novi sustav koji ispaljuje taktičke balističke projektile, na tržištu su još i ruski Iskanderi (koje nećemo kupovati iz istih razloga kao i Kinžale), a nudi se i turska Bora koju proizvodi Roketsan i koja je usporediva s ATACMS-om. Od naših europskih saveznika nitko nema usporedivo oružje, ali zato plejadu takvih sustava vjerojatno ima Iran.

Ukratko, nije realno da će Hrvatska, izuzev možda ATACMS-a, i to je pitanje kada, nabaviti neko oružje usporedivo s onim koje ima Srbija. Možda ne bi bilo loše da se prvo ozbiljno razmisli o sustavima PZO-a koji takve rakete mogu obarati, a koji Hrvatskoj kronično nedostaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. srpanj 2026 08:59