Jedan je nedavno pisao prijeteće poruke na ulaznim vratima i poštanskom sandučiću jedne porodice sarajevskih Hrvata. Policija ga je uskoro otkrila, privela i zatvorila na psihijatriji, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Kažu da je luđak. Zanimljivo je s luđacima, opazili ste možda, da se obično nepogrešivo uklapaju u većinsko političko mišljenje. Premda im manjka pameti, svejedno je imaju dovoljno da ne izazivaju nekakvim drugačijim, manjinskim stavom. Pa je i ovaj iz Sarajeva bolestan, ali opet ne sasvim. Ne osuđuju ga baš do kraja. Narod nije bez sućuti i razumijevanja za njegov bezumni čin.
"Ne želeći umanjivati ozbiljnost ovog incidenta", počela je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, da bi do kraja izjave, pogađate, kazala nešto potpuno suprotno. Taj ste obrat mnogo puta vidjeli. Kao što rečenica koja počne s "bez uvrede" u pravilu završi uvredom, oni koji "ne žele umanjivati ozbiljnost incidenta" ustvari vas samo žele upozoriti da će umanjiti ozbiljnost incidenta. Tako je i Karić ovaj put zaključila: "Moram naglasiti da bi ovo mogle biti posljedice izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića koji dodatno širi netrpeljivost među narodima."
Nemoćna medicina
Hoće se, eto, kazati da je Milanović tako provocira da nije ni čudno da je luđak prijetio Hrvatima. Antipsihoticima se to ne da obuzdati, medicina je nemoćna. U mislima i molitvama smo s našim duševnim bolesnim sugrađaninom, poručila je indirektno sarajevska gradonačelnica, sažalijevajući isprva onoga koji je prijetio više nego one kojima se prijetilo, i tek je naknadno, kad su je upozorili da je mogla biti obzirnija prema žrtvama, patetično dodala: "Napad na dom bilo koje sarajevske porodice je napad na mene i moj dom, napad na naše Sarajevo i na naš način života."
Istina, nije nemoguće da su sarajevski Hrvati stradali zbog Milanovićevih političkih opažanja. Samo je neprilično da sarajevska gradonačelnica to spominje. Umjesto da preuzme odgovornost za svinjariju, posjeti prepadnute Hrvate, ispriča im se i ohrabri ih, Karić se izvlači i mete ispred tuđeg praga. Naravno, kao i Milanović.
On je u posljednje dvije godine izvalio čudo glupih rečenica o Bosni i Bosancima, sve zbog toga što je, kao, zabrinut za položaj bosanskohercegovačkih Hrvata. U stvarnosti, Zoran Milanović za Hrvate u Sarajevu, Kiseljaku i Vitezu slabo mari. Kao i Franjo Tuđman prije dvadeset pet godina, Milanović se samo dodvorava Hecegovcima, Čoviću, Ćesiću Rojsu i društvu. Stalo mu je jedino do krajeva s hrvatskom većinom. I u tome je, čini mi se, vrlo uspješan. U Međugorju i Mostaru i Širokom okrenuo je na svoju stranu mnogo njih koji na izborima u siječnju dvije i dvadesete nisu zaokružili broj ispred njegova imena, ali ako se krene sjeveroistočno, vijugavim kanjonom Neretve put srednje Bosne, zemljaci su vjerojatno sumnjičaviji da on zaista radi za njihovo dobro.
Izjave užasa
Kad se Milanović u Zagrebu samodopadno, oholo uspravi i bubne kako Bosanci preskaču redoslijed jer sapun ide prije parfema, sarajevski se Hrvati na to mogu samo uhvatiti za glavu od užasa. Mučno im je sutradan izaći jer znaju da će ih netko upitati je li i njima Bosna smrdi. Odmah u liftu će im uvrijeđeno i ljutito i sapun i parfem nabiti na nos. A ako koji Hrvat zbog Milanovića počne izbjegavati društvo, zaključa se u stan i izlazi jedino noću, samo da baci smeće, komšija koji se duševno liječio će mu na vrata flomasterom ljubazno napisati što ga ide. Upravo kao što je onim nevoljnicima napisao.
Bezobraznim šovinističkim ispadima Milanović uništava oprezni i tihi život srednjobosanskih Hrvata, uništava njihov manjinski mentalitet i tradiciju, a kad je prije desetak dana napokon, poslije puno vremena, trebao doći među njih, na obljetnicu humanitarnog konvoja u Lašvansku dolinu, obavještajne su službe zaključile da bi to za njega moglo biti opasno, pa je šupak otkazao. A što bi mu se zapravo moglo dogoditi? Pa ne bi se hrvatski predsjednik valjda po Bosni vozio u otvorenom automobilu kao nadvojvoda Ferdinand?
Osiguranje bi išlo i ispred i iza njega. Krupni muškarci u crnim odijelima spremno bi skočili da ga zaštite svojim tijelima. Štićena osoba, kako to policija zove, vjerojatno bi morala otrpjeti samo bijesno dovikivanje i gdjekoji uvredljivi transparent, u osnovi ništa strašnije od natpisa koji je ona porodica našla na vratima i poštanskom sandučiću. Ako sarajevski Hrvati, dijelom i njemu zahvaljujući, s time svakodnevno žive, a nemaju tjelohranitelje da ih prate, mogao je, vala, i Milanović skupiti hrabrosti da dođe.