Vlada premijera Andreja Plenkovića uputila je u javnu raspravu možda i najvažniji zakonski prijedlog o medijima - Zakon o elektroničkim medijima. U pitanju je zakonski prijedlog koji regulira djelovanje ovdašnjih televizija, radijskih postaja i internetskih portala i o čijoj će primjeni ovisiti stupanj medijskih sloboda.
Čini se da bi moglo biti problema, iako u Ministarstvu kulture, koje stoji iza ovog prijedloga, tvrde drugačije. Novi Zakon o elektroničkim medijima “bit će u skladu s modernim razvojem tehnike, načelom slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga”, objasnili su u Ministarstvu kulture.
Zakonodavac u uvodu pojašnjava kako na području RH uz HRT danas djeluje 26 televizijskih nakladnika koji emitiraju 29 programa, 138 radijskih nakladnika koji emitiraju 149 programa, dok je broj pružatelja elektroničkih publikacija 276 s 336 elektroničkih publikacija.
Zabrana ksenofobije
Dodaje se kako su zabranjene audio i/ili audiovizualne medijske usluge koje ugrožavaju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost te poticanje na antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. “Nasuprot toga, TV, radio i internet trebaju promicati hrvatske kulturne stečevine i promicati međunarodno razumijevanje i osjećaj javnosti za pravdu, braniti demokratske slobode, služiti zaštiti okoliša, boriti se za ravnopravnost žena i muškaraca, promicati razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina”, piše u prijedlogu, i to je dio koji nije sporan.
Međutim, prilično je izvjesno da će brojne reakcije izazvati članak 16., koji, osim kriterija istinitosti i korektnosti, propisuje i da: “vijesti moraju biti nepristrane i profesionalno korektne te moraju poticati slobodno oblikovanje mišljenja, mišljenja i komentari moraju biti lako prepoznatljivi kao mišljenje ili komentar te mora biti razvidno čije se mišljenje ili komentar objavljuje. Pružatelji medijskih usluga i elektroničkih publikacija obvezni su promicati nepristranost, poštujući razlike u mišljenjima o političkim ili gospodarskim pitanjima ili u svezi s trenutačnom javnom politikom”, kaže se u prijedlogu. Ukratko, proizlazi da će država određivati kako pojedini medij mora “vjerno prikazivati” određeni događaj, a “različita mišljenja primjereno zastupati”.
102 kazne
Predviđene su i drakonske kazne za one koji će to prekršiti, i to od 100.000 pa do milijun kuna. I to u čak - kako je taksativno predviđeno - 102 slučaja. Posebno su sporne odredbe kada mediji “objave sadržaj u kojem događaji nisu vjerno prikazani, a različiti pristupi i mišljenja nisu primjereno zastupljeni” ili ako “objavi sadržaj u kojem vijesti (...) nisu nepristrane i profesionalno korektne te ne potiču na slobodno oblikovanje mišljenja”. U odgovoru koji nam je Ministarstvo kulture poslalo tvrdi se kako problem - ne postoji.
“Članak 16. uveden je u zakonodavstvo još 1999. godine kada je usvojen Zakon o telekomunikacijama koji je tada uređivao i rad nakladnika radija i televizije i otad se nije mijenjao. Slijedom toga ne razumijemo razlog zbog kojega bi ova odredba, koja načelno postavlja principe, na bilo koji način utjecala na uredničku neovisnost”, kažu u Ministarstvu kulture. Identične kazne slijede i ako mediji “objave sadržaj u kojem mišljenja i komentari nisu lako prepoznatljivi kao takvi te nije razvidno čije se mišljenje ili komentar objavljuje”. Dakle, ako državno regulatorno tijelo, a to je Agencija za elektronske medije, ocijeni da web portal ili televizija nisu nepristrani ili korektno ne predočavaju činjenice, može ih lijepo globiti. Slično je s komentarima i mišljenjima (potpuno je nerazumljivo prema kojim će kriterijima država odrediti kada su “lako prepoznatljivi”), a i tu su kazne takve da bi uništile 90 posto redakcija.
Legitimni cilj
“To je protuustavno”, rezolutna je odvjetnica Vesna Alaburić, poznata stručnjakinja za medijsko zakonodavstvo. Jer, kako pojašnjava, i Ustav i Europska konvencija o ljudskim pravima propisuju da se sloboda izražavanja može ograničiti radi zaštite nekog legitimnog cilja, poput nacionalne sigurnosti. Ali, kada se sloboda izražavanja propisuje a nisu dovedeni u pitanje ovi legitimni ciljevi, takav je zakon neustavan.
“Iz prijedloga proizlazi da zakonodavac pokušava propisati kako treba izvještavati s pojedinih događanja i kako treba uzimati određena stajališta, poput svjetonazorskih, političkih ili religioznih. A to predstavlja ograničenje nakladnicima, kao medijskim poduzetnicima, da odlučuju o sadržajima, kao i urednicima i novinarima u kreiranju sadržaja . Ovaj prijedlog, recimo, znači da bi nekom konzervativnom portalu onemogućio da objavljuje isključivo desne stavove. Ako Sabor usvoji ovakav zakon, uvjerena sam da će vrlo brzo biti ukinut na Ustavnom sudu”, upozorava Alaburić. Zanimljivo je da se u članku 4. decidirano jamči “sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija” pa pojašnjava kako nitko nema “pravo na cenzuru ili ograničenje prava slobode govora i izražavanja misli”, a onda se u nastavku upravo to napravilo.
KRNJA RADNA SKUPINA: Nije prihvaćen ni jedan prijedlog HND-a
Prilično nezapaženo prošla je informacija da su predstavnici Hrvatskog novinarskog društva istupili iz Radne skupine koja je pripremila zakon uz obrazloženje kako “Ministarstvo kulture nije usvojilo nijedan prijedlog HND-a”, da bi iz Ministarstva ubrzo stigao opširan demanti ove optužbe. Desetak dana poslije Zakon o elektroničkim medijima je pušten u javnu raspravu.
Goran Beus-Richembergh, GLAS-ov zastupnik i član saborskog Odbora za medije, kaže kako u opoziciji još nisu zauzeli stav o ovom zakonu. “Treba pokušati pronaći rješenja protiv govora mržnje u medijima jer to je problem koji ne uspijevaju riješiti ni države koje su razvijenije od Hrvatske. S druge strane, razumije se da smo protiv bilo kakve cenzure i vjerojatno ćemo pričekati reakcije javne rasprave i novinarskih udruga”, zaključio je Beus-Richembergh.